U prvom dijelu sam pisala – Što ni/je socijalizacija pasa – LINK
U drugom dijelu ću pisati o tome kako ćemo ispravno pristupiti socijalizaciji i pripremi psića na život.
Pisala sam u prvom dijelu koliko je važno psiću približiti nova bića i sve novo što život donosi kroz pozitivna iskustva.
Možemo to raditi na način da psić promatra svijet i donosi zaključke kako to nešto novo nije opasno. Primjerice psića koji nije prošao sva cjepiva možemo nositi vani na rukama kako bi doživio svijet u razdoblju kada je to važno (piše više o tome u prvom dijelu).
Ako primijetimo nelagodu trebamo se udaljiti i možemo napraviti koju pozitivnu asocijaciju.
No kada psić krene aktivnije istraživati svijet najvjerojatnije ćemo mu trebati češće pomagati što pogotovo vrijedi za pse koji žive u gradu jer može brzo doći do preplavljivanja.
Da bi u tome bili uspješni najbolje je koristiti klasično kondicioniranje kako bi bili sigurni da su nova iskustva pozitivna. U ovom slučaju radit ćemo pariranje tog nečeg novoga (novog bića, iskustva) s nečim što u psu izaziva ugodu/veselje s ciljem kako bi nešto novo (i još uvijek neutralno) postalo izvor ugode u budućnosti.
To možemo raditi s hranom (poslasticama koje voli), igrom ili maženjem i obraćanjem toplim glasom – što je najbolje ovisi o psiću i situaciji.
No važno je naći balans u pristupu, jer kako sam pisala u prvom dijelu nije cilj da pas upozna i ima interakciju sa svim bićima jer ako stvorimo prejaku pozitivnu asocijaciju možemo stvoriti neželjeni efekt gdje će pas biti euforičan da priđe svakom psu/čovjeku/djetetu/mački itd…a to nije dobro iz više razloga (pisat ću u zasebnom Blogu zašto).
Znači cilj je da nauči da je normalno da postoje razna bića, da ona nisu opasna a mogu (i ne moraju) biti izvor ugode ako uđe u interakciju s njima.
No ako u procesu primijetimo da psić pokazuje znakove nesigurnosti (primjerice zastaje i gleda, tijelo se koči, hoda u natrag, pokušava otići, diže šapicu, počne naglo njuškati pod, češati se, oblizne se, napravi brzi okret glave u stranu, počne biti vokalan – cvili, laje) tada se trebamo udaljiti se od tog nečega što psića plaši.
Kada smo na udaljenosti gdje psić više ne pokazuje znakove nelagode/stresa/straha možemo ga pustiti da promatra to nešto kako bi došao do zaključka da ipak nije strašno, možemo raditi pozitivne asocijacije a možemo i pomoći psiću tako da ako se recimo radi o predmetu mi priđemo blizu (ne psić, on gleda iz udaljenosti gdje se osjeća siguran) i mi napravimo laganu interakciju s predmetom (dotaknemo pa gledamo reakciju psa pa ako nije negativna, pomaknemo malo predmet i tako malo po malo) kako bi psić učio od nas da to nije nešto čega se treba bojati.
Možemo mu pomoći i tako da mu se obraćamo usput toplim glasom, ako priđe bliže možemo mu dati poslasticu dok gleda predmet. Znači malo se igrati s pristupom ovisno o reakciji psa a ako pokaže nelagodu u bilo kojem trenutku znači da brzamo i trebamo prilagoditi pristup.
Kako sam pisala u prvom dijelu, ako psića forsiramo i samo eksponiramo bez da pazimo kako se psić pritom osjeća možemo napraviti štetu koju će trebati možda dugo ispravljati a možda neke stvari nećemo više moći riješiti i psića će pratiti kroz cijeli život (možemo ublažiti).
Da bi psić bio socijaliziran potrebno je da u periodu socijalizacije upozna što raznolikija bića koja se ponašaju na razne načine i da doživi što raznolikija iskustva.
Važno je da upozna psiće svoje dobi kako bi se mogao igrati i učiti razne vještine. Dobro je uzeti kontakt od ljudi koje sretnete a imaju štene koje se jednako rado igra s vašim kako bi dogovarali susrete i druženje jer je to benefit za oba psića.
Dobro je da upozna pse adolescente (tada je potrebno više paziti jer pubertetlije znaju biti nepredvidivog ponašanja i pregrubi u igri), te odrasle i starije pse.
Normalno je ako odrasli pas «zabrunda» na štene kada ono pređe granicu pristojnosti, to je dio odgoja. No ako je pas grub na način da se psić uplašio tada takvo iskustvo ne ulazi u definiciju socijalizacije i bolje je ići dalje te napraviti iz daljine nekoliko pozitivnih asocijacija na tog psa.
Za štene je odlično ako se može podružiti s odraslim stabilnim psima koji će ga taman tolerirati toliko da može biti štene no dati će mu nježno no jasno do znanja da nešto nije prihvatljivo. Ako naše štene to ne poštuje tada je bolje udaljiti naše štene i nastaviti šetnju kako ne bi dobro do samo-nagrađivanja za ponašanje koje zapravo nije prihvatljivo u psećem svijetu i naš pas može imati radi toga negativna iskustva u budućnosti (pogotovo u pubertetu i adolescenciji).
Postoje psi koji ne podnose dobro štenad (ženke i mužjaci) i može doći do napada, pa je i zato važno birati psu prijatelje uz koje će imati ugodna iskustva.
Idealno bi bilo da su psi koje naše štene susreće različitog izgleda (veličine, boje, tipa dlake) kao i ponašanja.
Naglasit ću opet nekada je dovoljno da psić vidi da oni postoje (iz udaljenosti) ne treba i nije poželjno da sa svakim ulazi u interakciju! 🙂
Što se tiče ljudi vrijedi isto pravilo, važno je da psić vidi da ljudi dolaze u različitim oblicima, bojama, odjeći, modnim dodacima, invaliditetom, različite dobi (pogotovo djeca koja trče i viču). Da je normalno da ljudi skaču, trče, voze bicikle, romobile, da čuče, da viču itd…
Važno je raditi pozitivne asocijacije i nije potrebno dozvoliti svakoj osobi da pomazi naše štene (pogotovo dok skače jer će psić naučiti da je to isplativo) a kamoli da ga diže na ruke.
Može se dogoditi i negativno iskustvo, primjerice psić je već preumoran i počne ga to smetati, netko prenaglo priđe i uplaši se, netko ga krivo primi i pas osjeti bol, netko ga slučajno počupa za dlaku itd…
Ne bi trebali dopustiti psiću da priđe svakoj osobi/djetetu jer kada naraste i bude veći/jači to može odjednom postati problem. Važno je da to napravimo tako da se pas ne frustrira već da uči da je zabavnije i isplativije ići za nama.
Sjetimo se socijalizacija je proces gdje psić uči boraviti u društvu bez straha, a ne da uči da sa svakim bićem treba ući u interakciju.
Osim što to nije prirodno (i mi to ne radimo) može imati cijeli niz negativnih posljedica i socijalizacija će biti otežana.
Što se tiče životnih iskustava, tu se trebamo sjetiti svih mogućih situacija u kojima će se pas najvjerojatnije naći u životu i početi ga pripremati na to.
To svakako ne znači vuči psa na sva moguća mjesta tako da se preplavi s podražajima ili se uplaši već organizirano, sistematično i najvažnije postepeno ga eksponirati novitetima.
Nije loše imati neki plan i popis pa raditi po njemu kako ne bi nešto previdjeli i da nam bude lakše raditi na tome jer ovakav pristup ipak traži naš trud i vrijeme.
Kako sam pisala u prvom dijelu važno je psiću približiti uz nova iskustva i nove teksture, predmete, mirise, zvukove…što je izbor veći u budućnosti će se pas lakše nositi s potpuno novim predmetima i situacijama.
Znači da bi pas bio ispravno socijaliziran važno je znati ispravno čitati njegov govor tijela i iščitati što nam komunicira. Važno je i općenito znati što vise o psu kao vrsti (još uvijek kruži puno mitova i iskrivljenih informacija) i najvažnije paziti da je psiću proces zabavan. Naš psić je još beba i ne može dugo učiti, zato želimo da su ta iskustva kratka i slatka.
Socijalizacijski prozor (onaj kada pas najviše uči) nije velik i važno je tome ispravno pristupiti.
Ako psić nije bio ispravno socijaliziran prije nego je došao do nas tada se trebamo potruditi još više da mu dokažemo da svijet može biti lijepo i sigurno mjesto i da smo mi na njegovoj strani.
Tema je velika i pomalo kompleksna pa ću tu stati, no najvažnije je zapamtiti da je važno naći balans u tome s kim pas ima interakciju i da sva iskustva koja ima budu pozitivna 🙂