Author: admin_yell

When working/living with animals we are more and more aware of importance of giving them freedom to choose and we take their choices into consideration (when it is safe of course).
We should also give more attention to how we  interact with them in general and mostly how and when we make physical contact.
I will talk about dogs but same goes for working/living with other pets and animals.

I truly love “three second rule” ( I don’t know who “invented” it) when petting dogs, our own and foreign ones. Idea is that we start petting, start counting in our head and on three we stop. Than we observe behavior. If dog asks for more we continue but keep observing and often stopping the petting in case their desire to be petted changed.
If dog at any time moves away or shows signs of discomfort/stress while we are petting them we should respect that and stop. Of course we should be well educated in reading dog body language but in general when they nudge us in some ways to keep petting we have green light and if they move we should stop.

However to add to that rule we should also pay attention to HOW we pet them. Touch is something that can easily invade someone’s private space and quickly become something aversive. It will depend on pressure, speed, duration and also how are both person who receives the touch and person touching are feeling (it can depend on intention also).

During my Tellington TTouch education to become practitioner I have expanded my awareness of the fact that HOW we touch someone can make huge difference. Of course it is logical, but we often do not think about it. We just act according to how WE feel.
This is where mindful touch should kick in. We should make sure that we consciously think about how are we going to make that physical contact.

Most important thing is being aware of how WE feel. Our nervousness, arousal, stress level can be transferred to other beings, even just by being near by them and for sure even more if we make physical contact.
So how we feel, how we breath and even what we think makes a different.
Than there is posture that can influence our behavior and also our physiological well being. If we are in pain our whole body can be tense.

So going back to petting our dog, we should start paying more attention of how we touch them since it can influence their emotions and behavior. Additionally, we should think about where and when we touch them.
While we are touching them we should observe things like: did skin move or flicker, did dogs head move up if he was resting, did he touch our hand with his nose, did he try to move the paw, did his muscles relax or stiffen up, did he start breathing more rapidly or more slowly etc… 
It is all very valuable information. It can tell us if we should continue or we should stop petting them. Also it can give us some indication if there is something physiological going on in the body.

Another important issue is wanting to pet them while they are resting, because they are so cute and look angelic! And we just want to squeeze them! 🙂
However, if body is resting disturbing it is simply not fair. Some dogs might even become irritated. 
Our touch while they are resting can of course be a nice thing for a dog, again depending on HOW we touch them. But in general while they are resting we should try to leave them alone.
Petting them in order to help them relax is great, but once they do we can let them be.
Same goes while they are eating/chewing etc.
I have also noticed that during training sometimes petting dogs as form of praise can “kicks them out” from learning state of mind. As if it breaks their concentration (of course I am talking in general).

We should also expand that to being mindful of how we put their walking gear on or doggy coats/vests if they need them and how we lift them up (even smaller dogs). We should make sure that they are comfortable while we are handling them because that requires lots of physical contact. 
Not to mention groomers and veterinarians, that is a big topic 🙂

We can also experiment, we can touch our dog (dog that we know well) in certain ways to see what he/she likes best. We can also practice on people that we know well. I sometimes ask my clients if I can touch them (trying not to sound creepy 🙂 ) and than I demonstrate how different types of patting their arm or back can make them feel. They immediately have a response! And say WOW I will stop doing that to my dog or I will change ways how I touch her/him.
Sometimes it is best if we feel something ourselves, than we can understand better how others might feel.

So next time you want to pet a dog, try to be mindful and act accordingly to what dog is “saying” 🙂 
And we have to remember that every dog is different and that they can benefit from different type of touch. In addition it can change as they grow.

* Please excuse my English, it is not my primary language.

Other Blogs in English

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/vagabond.com.hr/

Kada su pušteni, psi međusobno ostvaruju komunikaciju na određenoj udaljenosti (ovisno o okolini u kojoj se nalaze) te njihova komunikacija varira.

Postoji mogućnost da jedan ili oba psa odaberu opciju u kojoj se uopće ne upoznaju.
Moguće da jedan pas želi ostvariti neki kontakt i želi upoznati (istražiti) drugog psa te će mu prići.
Ovisno o namjeri, životnom iskustvu te naučenim/urođenim socijalnim vještinama prilazak će biti «pristojan» ili «nepristojan». Odnosno prijateljski ili s ciljem izazivanja i (potencijalnog) sukoba.

Ako pas prilazi s prijateljskim namjerama odnosno bez inicijalne želje za sukobom prići će u luku, opuštenog govora tijela, te će najčešće krenuti njuškati stražnjicu drugog psa (ponekad lice, predio usta).
Drugi pas može odlučiti ne sudjelovati – kretati se dalje od psa ili će prihvatiti poziv na upoznavanje te će također krenuti njuškati stražnjicu drugog psa.
Ovisno što iščitaju i zaključe takav susret može završiti s razilaženjem, igrom ili sukobom.

Kada psi žele izazvati drugog psa i ući u sukob prilazak će biti direktan (ravan), tijelo će biti napeto (ukočeno) s nagnutom posturom prema naprijed. Drugi pas će ili svojim govorom tijela pokušati umiriti drugog psa i pokušati izbjeći sukob, krenuti bježati ili će govorom tijela pokazati da želi ući u sukob (no sukob može i ne mora biti ostvaren).
Situacija se može izmijenjiti unutar par sekundi.

Da bi psi mogli iskomunicirati svoje namjere važno je da za to imaju dovoljno prostora što prilasci na povodniku onemogućuju.
Naše ulice su najčešće ravne, pločnici ponekad uski te pravocrtni i direktni prilasci dva psa na povodniku može dovesti do njihovog iščitavanja potencijalne želje za sukobom kod jednog/oba psa.

Mi ih time stavljamo u neprirodne i nezavidne odnose gdje psi vremenom mogu razviti nelagodu/strah što može dovesti i do aktivnijih reakcija (kao režanje, lajanje pa i ugrizom).
Također kako sam napisala često se i ne žele upoznati i izabrali bi drugu rutu ili ne bi prošli tako blizu drugog psa.

Ponekad je dovoljno jedno nelagodno iskustvo da pas stvori negativnu asocijaciju na druge pse dok je na povodniku. No to može prijeći i na opću negativnu asocijaciju na sve pse (bilo na povodniku ili pušteni).
Primjer bi bio ako se dva psa zapetljaju s povodnicima pa dođe do panike jer nemaju izlaz iz situacije ili ako je jedan pas pokušavao svojim govorom tijela izbjeći susret no nije uspio a drugi pas mu je prišao naglo.

Može se dogoditi i kod dva prijateljski raspoložena psa da u pokušaju igre na povodniku dođe do toga da veći i jači pas ugazi ili sruši manjeg psa te se manji pas uplaši.
Scenariji i kombinacije gdje susreti na povodniku mogu poći po zlu su mnogobrojni.

Psi na povodniku će ako ne žele susret početi davati umirujuće signale (kao primjerice kada pas brzo obliže usta, brzi okret glave) ili će početi raditi neku zamjensku radnju kao njuškanje poda. To će najčešće raditi već na većoj udaljenosti, čim ugledaju drugog psa.

Ako to primijetimo trebamo prepoznati da je našem psu potencijalno nelagodno i trebamo napraviti luk dok se mimoilazimo s drugim psom. Ako imamo psa koji se baš boji drugih pasa i ima već stvorene negativne asocijacije tada nećemo ni pokušavati proći pored drugog psa (no na tome je potrebno početi aktivno raditi uz stručnu osobu kako bi pas promijenio asocijaciju i emociju).

Luk (koliko nam teren dozvoljava) bi trebali općenito raditi kako bi automatski stavili oba psa u položaj koji nije potencijalno prijeteći.
Povodnik bi trebali držati opuštenim no imati kontrolu nad kretanjem našeg psa kako ne bi mogao «poletjeti « prema drugom psu. Vrijedi i za prilazak ljudima.

Ako imamo psa koji želi prijateljski prići svakome psu, trebamo ga naučiti signale s kojim ćemo moći po potrebi preusmjeriti njegovu pažnju na nas kako bi mogli mirno proći kraj drugih pasa. 
Prilzak svakom psu nije socijalizacija, o tome sam pisala ovdje: https://www.vagabond.com.hr/sto-nije-socijalizacija-pasa-prvi-dio/) 

Postoji veliki broj pasa kojima prilasci drugih pasa iz raznih razloga mogu dodatno pojačati negativne asocijacije i emocije na druge pse. Zato je važno da NE prilazimo sa svojim psom nepoznatim psima.
POGOTOVO kad nas još druga osoba i zamoli ili ako vidimo da se pokušava maknuti.
Vrijedi i za situacije kada je naš pas pušten no ugledamo psa na povodniku. tada je potrebno našeg psa pozvati i vezati. Neka vam to postane vizualni signal da odmah zovete i vežete svojeg psa. Zato je važno imati dobro izvježbam signal Dođi.

Također ako primijetite žutu oznaku na povodniku – to je signal da tom psu svakako ne prilazimo te je važno to ispoštovati.
O prilascima drugim psima sam pisala i ovdje: https://www.vagabond.com.hr/molim-ne-prilazite/

Ako se baš radi o psu prijatelju kojeg naš pas dobro poznaje tada se naravno mogu pozdraviti no i tada je potrebno paziti. 

Ako ispadne da oba (međusobno nepoznata) psa baš žele ostvariti susret na prijateljski način tada se možemo povoditi «pravilom tri sekunde» jer kako sam pisala susreti na povodniku mogu lako završiti s negativnim posljedicama i bolje da to traje kratko i slatko.
Znači priđete u luku jedni drugima, pratite kretanje psa tako da ne dođe do zapetljavanja a povodnik je više opušten nego napet.
Prvi kontakt je jedna sekunda, brojite dvije sekunde i na trećoj već zovete psa da se nastavi kretati s vama.

Kako sam već gore spomenula, da bi to uspjeli dobro je imati izvježbane signale kao Idemo s kojima to možete lagano izvesti.
U suprotnom ako potegnete (cuknete/korigirate) svojeg psa ako je na ogrlici svaki put kada ne želite da priđe psu/čovjeku on može stvoriti negativnu asocijaciju na drugog psa/čovjeka jer će osjetiti bol/nelagodu (psi uče kroz asocijacije).
Također, time možemo uzrokovati negativne zdravstvene posljedice. O tome sam već prije pisala.
Drugi potencijalni problem je da ćemo samo stvoriti frustraciju kod psa.

Da bi psi mogli razvijati svoje socijalne vještine i poigrati se tada je bolje da se susretnu kada su pušteni (na mjestima gdje je to zakonski dozvoljeno i sigurno je za pse). Pod uvjetom da je to stvarno benefit za uključene pse. 
U ostali situacijama potrebno je imati svojeg psa na povodniku radi njegove sigurnosti kao i sigurnosti okoline.

Radi toga je važno učiti psa da boravak na povodniku nije nešto negativno već da to znači npr. kretnje i istraživanje okoline te dolazak do točke B gdje se igra sa psima (ako to voli i svi koji sudjeluju uživaju u tome). 
Također važno je učiti psa da iako povodnik ograničava kretanje može donijeti i različite oblike zabave unutar radijusa duljine povodnika – npr. učimo psa da je super kretati se blizu nas ili da je fora stajati pored nas dok mi stojimo, možemo dok se krećemo/stojimo ubaciti neki trik koji pas zna i voli i slično.

Na određenim lokacijama možemo prekopčati psa na dulji povodnik (5m, 10m itd.) kako bi imao više slobode no i dalje ga imamo pod kontrolom.
Potrebno je znati ispravno služiti se s takvim povodnikom i paziti da ne ozlijedimo psa ili sebe.

Po gradu svakako je važno izbjegavati korištenje povodnika na izvlačenje (Flexi) jer s njima nemamo dobru kontrolu nas ponašanjem psa, njihov mehanizam zna zakazati u ključnom trenutku, može nam lako ispasti iz ruke te uplašiti/ozlijediti psa itd.
Postoje i mnogobrojne ozljede ljudi i pasa uzrokovani baš takvim povodnikom.
Takvi povodnici mogu se koristiti za pse manjeg rasta kada ih se na običnom povodniku dovede do neke livade gdje se mogu slobodnije kretati, no nikako po gradu.

Biti na povodniku, za psa ne treba značiti dosadniji (ograničen) način života. 
Život psa možemo obogatiti na razne načine a i možemo/trebamo im omogućiti odlazak na mjesta gdje se mogu i istrčati i slobodnije kretati.
Općenito dok se krećemo s našim psom važno je da to radimo na odgovoran način, da time ne ometamo druge i ne ugrožavamo ničiju sigurnost i kvalitetu života.

Sometimes information I provide to my clients is for them new, vast and can be overwhelming. Some of them actually start to stress out because they want to repair the relationship so badly or they do not want to make something that will damage it – since they truly care about their dog.
That is not what I want for them so when they have questions on how to act differently in some situations I tell them: “ask yourself, is this beneficial for my dog?”

I love the word BENEFIT because it makes us think of things that tip the scale in someone’s favor. It includes things that bring value to some situation. It embraces thought about someone’s welfare, enjoyment, comfort, ease.  It promotes well being and produces good or helpful results or effects.

So when should we ask such question? Examples would be taking a dog for a walk in areas where there are lots of triggers for that dog. At the beginning of work such areas should be avoided so that dog can have a chance to learn and de-stress.
For dog with behavioural problems having a long walk in such environment is simply not beneficial. When we compare pros and cons the scale tips to the “wrong” side. He will just be overwhelmed (dog goes in flight/fight response) and his learning ability as well as overall health will be compromised (due to too much stress).

Of course that dogs need some sort of exercise and it does not mean that we should not walk our dog at all (plus it is very individual). However, if people who have dog that has strong reaction to the environment do not have a possibility to take dog somewhere else for a nice relaxing walk, than having short walks where number of triggers is as low as possible is more beneficial – for that dog and for certain period of time until they progress in their work.

There are number of other things that they can do with the dog in home environment where dog feels safe (or safer depending if he fears of outside noise as well as other things).
So I advise them to try and make an effort to have longer walks somewhere quiet whenever possible. Sometimes for some people it is once a week and that is fine. It is not ideal, but going after my clients saying that they MUST do something that they find hard or impossible would just stress them and make them shy away from whole process.

If they start doing some fun activates with dog in their home, where dog gets some mental exercises and some light physical ones, than it will all balance it self out. 
Why? Because dog also does not find going out where “monster” is on every corner beneficial. His whole body and mind are in red alert state and being outside is far form fun or relaxing.

Second thing that than starts to trouble some people is that they feel stressed when they go outside with their dog where triggers are and they would rather stop going out completely. Well, idea is to change dog’s emotion regarding triggers so going out is also part of the process. But it should be done in certain way where both person and dog stay under threshold, stay present, can learn something and possibly have fun doing it (at least in time).

So I advise them, from now on when you see your dogs trigger – feel joy! (or try to) since it is an opportunity to help your dog!! 🙂
Also I tell them that they should became “stalkers” in the name of their dog so they laugh. I tell them to go actively looking for triggers which consequently makes them in charge of situation in their mind and not the other way around. That can empower them!

Of course if trigger suddenly appears that is not a beneficial scenario but I tell them in advance that that it might happen and that it is just something they need to sail through and just look at it again as source of information.
For example what was the distance from trigger when my dog reacted, or what was trigger doing at the time etc…

I also advise them to look around for best setup when/if trigger appears, to be prepared (be aware of how you hold your leash, where treats or toy is etc.), to remember to breathe and look ahead for exits.

That changes their perspective of whole concept of going outside where triggers are (or at home if for example guests are triggers). They start seeing that as practice opportunities, as moments where they can start actively helping their dog. At the end they realise that such situations benefit both them and dog since they approach it differently.
Their body language changes, they are less stressed and more focused which mirrors also to their dog (or at least partially).
It is not easy and it can take time but is possible, we have to be there for our clients and teach them skills how to cope in such situations.

So, asking – “is this situation beneficial for my dog” – is of big value. Also we should ask the dog if we are not sure, he will know for sure 🙂

* Please excuse my English, it is not my primary language.

Other Blogs in English

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/vagabond.com.hr/

Neka skače, mene ne smeta – koliko puta ste to čuli dok ste pokušavali zamoliti ljude da ne maze vašeg psa dok skače?
No skaknje na ljude/djecu zapravo nije ponašanje koje želimo poticati.

Pas će ponavljati one radnje koje su mu u prošlosti donosile korist/ugodu. Skakanje se često nagrađuje dok su psi u štenećoj dobi jer nam je to tada slatko i ne smeta nas.
Pas uči od malena da se isplati biti na stražnjim nogama i želi prirodno doći što bliže našem licu da nas pozdrave.

No onda kad pas poraste (pogotovo kada se radi o srednjim i velikim psima) tada nas to najčešće počne smetati. Pogotovo kad je pas blatnjav, nosimo vrećice dok ulazimo u stan, bas smo se fino obukli itd…
Ako ne smeta nas najčešće će smetati ljude (odrasle i djecu) na cesti (ili goste) te stavljamo njih, sebe i psa u vrlo nezgodne situacije.

Tada psa bunimo jer ne može razumjeti zašto nešto što je vrijedilo u prošlosti sada donosi negativne posljedice. Vičemo na psa, odgurujemo ga i nervozni smo (iako će neki psi i to protumačiti kao oblik nagrade jer dobivaju našu pažnju pa makar i negativnu).

Neki će vas savjetovati da psa trebate kazniti za takvo ponašanje jer želi dominirati vama (no o tome se uopće ne radi, evo link na članak o dominaciji: https://www.vagabond.hr/dominacija-kod-vukovapasa-prvi-dio/.
Ili će vam reći da ga odučite tako da mu jako stanete na stražnju nogu ili ga udarite koljenom u prsa. No tada psu nanosite bol i zastrašujte ga a on ne razumije zašto se vi pretvarate u izvor negativne posljedice i nepotrebno narušavate odnos sa psom.

Najlakši način je učiti psa od početka da ne skače, znači da uopće ne otkrije da se to isplati i da donosi ugodu. To ćemo raditi kroz prevenciju, znači mazit ćemo psa dok su mu sve 4 šapice na podu PRIJE nego mu je uopće palo na pamet skočiti na nas. Znači idealno u štenećoj dobi. Ako pas dolazi od uzgajivača i oni bi trebali pripaziti na takve stvari i paziti da se psići maze samo dok stoje, sjede ili leže. 

Trebamo biti brzi (znači nagraditi psa na vrijeme) i potpuno dosljedni u tome. Tada nije fer povremeno pomaziti psa ako ipak skoči jer će on tu radnju htjeti ponavljati i samo ćemo ga buniti i stavljati u poziciju da ga se kad tad za to počne kažnjavati (jer će nas kad tad to početi smetati). Ako pak želimo da naš pas skoči na nas, onda možemo uvesti vizualni/verbalni signal kao HOP te psa nagraditi samo kada skoči kada je čuo signal.

Ako se pak dogodi da pas ipak skoči tad je najbolje lagano se okrenuti i odmaknuti. Čim su šapice na podu nastavljamo to ponašanje nagrađivati. Važno je da je omjer prevencije veći od ignoriranja ponašanja jer u suprotnom može doći do pojačanog ponašanja i frustracije u učenju.

Ako se radi o odraslom psu koji je bio nagrađivan za takvo ponašanje u prošlosti ili su ga nagrađivali ljudi na cesti ili naši gosti iako mi to nismo htjeli, tada će malo potrajati da psa odučimo od toga. Što je veća povijest nagrađivanja nekog ponašanja utoliko će najvjerojatnije i dulje trajati da to promijenimo.
Znači tu trebamo koristiti jako puno prevencije i obilato psa nagraditi PRIJE nego je uspio skočiti.

NAPOMENA – ako je pas umno umoran ili preuzbuđen tada je učenje otežano i postoji veća šansa da će ipak skočiti jer se tada uključuje «auto pilot» i tijelo radi automatske radnje koje su u prošlosti donosile korist/ugodu.
Tada trebamo psu malo više pomoći da bude uspješan, npr. kroz management – kad dolaze gosti će biti na povodniku ili iza vratašca za bebe (baby gate). Pa vježbati “ne skakanje” kada je smireniji ili umno prisutniji.

Važno je paziti da se svi koji dolaze u kontakt sa psom pridržavaju uputa, što nije uvijek lagano. Pogotovo kada netko tvrdi da njega ne smeta i dopušta psu da skače i pritom ga mazi.

Tada se nemojte ljutiti na psa, već ga učite da kad vidi druge ljude da recimo prvo pogleda u vas, pa tada odlučite želite li reći signal Idemo pa otići dalje da uopće nema susreta (socijalizacija psa ionako NE znači da učimo psa da treba priči svakom živom biću, o tome sam više ovdje pisala:          https://www.vagabond.hr/sto-nije-socijalizacija-pasa-prvi-dio/) ili zamoliti osobu da pomogne u odgoju i da pomazi psa nisko (dok su sve 4 šape na podu ili dok sjedi). Pod uvjetom da se radi o psu koji se veseli ljudima.

Što god odlučili važno je pomoći psu da bude uspješan, pogotovo ako su okolnosti teške i izazovne za njega.
Možemo pomoći i s poslasticama da ga motiviramo da ostane nisko ili da ne krene skakati a vidimo da želi.

Uvijek je bolje spriječiti nego liječiti 🙂  Zato budimo dosljedni i mazimo psa PRIJE nego je skočio kako ne bi to uopće otkrio ili da ga učimo da se od sada to više isplati.
Zato zamolba da pomognemo jedni drugima i poštujemo ako nas netko zamoli da ne mazimo psa sve dok ne stoji mirno ili sjedi mirno, da slušamo upute.

Ili da uopće ne prilazimo ako nas to mole. Općenito zapravo ne trebamo prilaziti nepoznatim psima, iz više razloga.
Pogotovo što da bi psa nisko mazili mi se trebamo sagnuti ili se spustiti na razinu psa što može biti potencijalno opasno. Pogotovo ako ne znamo čitati govor tijela psa i ako ne znamo ispravno maziti psa (na kojim dijelovima tijela, kako dugo itd…).

Nadalje, veliki broj mojih klijenata koji udome pse često muku muče i sa skakanjem pa vas molim i da ako ste volonter u nekom skloništu ili odete povremeno prošetati i pomaziti pse da ih mazite nisko i pazite da ne nagrađujete takvo ponašanje. 
Neki psi su toliko željni pažnje da će htjeti jako skakati i bit će preuzbuđeni pa njima trebate malo više pomoći oko toga. Znajte da je to vrijedno jer kada se takav pas udomi a odučio se od lakše će se uklopiti u obitelj i prije će sve sjesti na svoje mjesto.

Neki psi su stvarno «grubi» u svojem izražavanju emocija i nije svejedno ako nas ili nekoga pogrebu po licu sa šapom, naprave masnice itd…
Pogotovo kada se radi o djeci!
Pas tada nije zločest samo radi ono što smatra da je isplativo, no uz našu dosljednu pomoć možemo to promijeniti 🙂

U prvom dijelu sam pisala o nepotrebnoj usporedbi vučjeg ponašanja sa psećim, koji je još k tome i neispravno tumačen. Na osnovu neispravnih informacija puno ljudi koristi “odgojne mjere” koje psu ne znače to što oni misle i može doći do cijelog niza neželjenih posljedica.
Svakako preporučujem da prvo pročitate prvi dio.
Link na članak: https://www.vagabond.com.hr/dominacija-kod-vukovapasa-prvi-dio/

U drugom dijelu ću pisati o psećem ponašanju koje još uvijek zapravo istražujemo i ne znamo još dosta toga, u ovom Blogu vezano za dominaciju.
Po definiciji dominacija u najjednostavnije obliku znači davanje važnosti višeg statusa u odnosu na drugo biće. U životinjskom svijetu ju opisuju kao viši status jedne individue koji je postignut silom, agresijom i submisivnošću druge individue kako bi se uspostavila mogućnost prvog izbora svim željenim resursima.

No definicija agresivnog ponašanja zna biti različito shvaćena.  Ulazi li u to i upozorenje ili je riječ o samom fizičkom napadu. Također definiramo kod pasa različite oblike agresivnog ponašanja pa je pojam “dominantna agresija” zapravo nedovoljno definiran.
Često radi toga čim primjerice pas zareži neki to nazivaju dominantnom agresijom no uzrok režanja može biti raznolik.
Znači važno je prvo jasno ustvrditi o čemu je riječ, koji je pravi uzrok kada dolazi do takvog oblika komunikacije kod psa.

U prvom dijelu sam pisala što je za vukove dominantno/submisivan odnos i da oni žive u obiteljskim zajednicama – čoporima.
Psi kao vrsta ne žive u čoporima već u grupama jer najčešće jedinke nisu u rodu (ne žive u obiteljskim zajednicama kao vukovi).
Postoje takozvani “slobodno lutajući” psi koji se dijele na one koji imaju skrbnike (self ranging dogs with owners) i koji nemaju (self ranging without owners). Primjer prvih bi bili psi koji žive u selu i slobodni su kretati gdje žele i najčešće se ne udaljavaju od sela, imaju jednog ili više skrbnika koji brinu o njima. Drugi žive u blizini ljudskih nastambi (i u gradovima) no nisu socijalizirani i zapravo izbjegavaju kontakt s ljudima. No pošto žive jako blizu ljudi postoji mogućnost socijalizacije.
Postoje i psi koje bi mogli nazvati nekultivirani ili divlji psi (“feral dogs”). Iako se pojam divlji pas više odnosi na Dinga za kojeg se znanstvenici ne mogu dogovoriti može li se više smatrati da je domesticiran jer već dugo živi bez utjecaja čovjeka.

U istraživanjima se najčešće proučavaju divlji psi (koje sam spomenula kao “feral dog”) a odnosi se na pse koji su bili domesticirani no ponovno su poprimili obilježja divlje životinje.  Žive u divljini bez utjecaja čovjeka koji im svjesno pruža hranu i sklonište (kao što radi za kućne ljubimce) i kontinuirano i aktivno izbjegavaju kontakt s ljudskom vrstom.

Neka istraživanja govore da se divlji psi se razlikuju od vukova i u tome da im nije toliko važno da je vodstvo izraženo i odnosi su fleksibilniji. Vodstvo varira i važnije je da donosi dobre odluke i da ima dobre odnose s većinom u grupi.

Više možete pročitati u ovim istraživanjima:

Comparative social ecology of feral dogs and wolves
By Luigi Boitani, Paolo Cuicci
https://www.researchgate.net/publication/233177556_Comparative_social_ecology_of_feral_dogs_and_wolves

Effect of affiliative and agonistic relationships on leadership behaviour in free-ranging dogs

By RobertoBonanni, SimonaCafazzo, PaolaValsecchi, EugeniaNatoli
https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0003347210000783

No da priča bude zanimljivija evo istraživanje koje tvrdi neke stvari suprotnim, kao primjerice da psi ipak imaju neku hijerarhiju u odnosu na dob kao i vukovi. Znači očekuje se da mlađi poštuju starije:

Age-graded dominance hierarchies and social tolerance in packs of free-ranging dogs
By Roberto Bonanni, Simona Cafazzo, Arianna Abis, Emanuela Barillari, Paola Valsecchi, Eugenia Natoli
https://academic.oup.com/beheco/article/28/4/1004/3743771

Evo i članak vezan za isto istraživanje:

Canine Dominance: Is the Concept of the Alpha Dog Valid? Current research challenges the idea of the alpha dog.
By Stanley Coren PhD., DSc, FRSC
https://www.psychologytoday.com/us/blog/canine-corner/201007/canine-dominance-is-the-concept-the-alpha-dog-valid

Moguće je da će znanstvenici nailaziti na različite oblike ponašanja u različitim grupama divljih pasa (i pasa općenito).
U  slučajevima gdje se pokazalo da se u nekoj grupi pasa ne daje važnost odnosu kroz dominaciju/submisivnost možda dolaze do dogovora na drugačiji način. Kada vidimo na koje sve načine psi žive logično je da će biti i nekih razlika.
Što su okolnosti za život teže dolazit će do više promjena u ponašanju vezano za preživljavanje, no to je tada objašnjavamo nagonom da se preživi ne objašnjava tipično ponašanja pasa. Znači važno je sve uzeti u obzir.

Još jedno istraživanje na tu temu, no tu se radi o 24 domaćih kastriranih pasa i bilo je utjecaja čovjeka na ponašanje kroz istraživanje:

Dominance relationships in a group of domestic dogs (Canis lupus familiaris)
By Rebecca K. Trisko ∗and Barbara B. Smuts
https://pdfs.semanticscholar.org/95da/5542ea2d1fc543cada62782f1c6ebb0b5232.pdf

Rezultat pokazuje da je u komunikaciji među psima bio veći naglasak na međusobnom umiljavanju u odnosu na dob.
Rezultat je za očekivati jer se radi o kastriranim psima, potencijalni razlozi za sukob su uklonjeni i bilo je upletanja čovjeka.

Imamo još jedno istraživanje gdje znanstvenici sami spominju da se ne zna još dovoljno o psećem ponašanju i dominaciji. To ih je i potaklo na istraživanje teme:

Dominance in Domestic Dogs: A Quantitative Analysis of Its Behavioural Measures
By Joanne A. M. van der Borg, Matthijs B. H. Schilder,  Claudia M. Vinke, and Han de Vries
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4556277/

Promatrali su ponašanje 16 mlađih domaćih pasa (svi nekastrirani, oba spola, različite dobi i neki su bili u rodu). Psi su promatrani kroz 12 tjedana u zajedničkom zatvorenom prostoru preko tjedna, vikendom su išli kućama.
Pitanje je koliko su takva istraživanja realna jer bi se i ljudi razne dobi, spola, životnog iskustva koji se ne poznaju stavljeni u zatvoreni prostor drugačije ponašali nego u normalnoj svakodnevici.
To što psi nisu sami birali društvo i nisu imali izbor moramo uzeti u obzir.

Zaključak je da ipak nije bilo ekstremnih sukoba, psi su se više manje pokušavali tolerirati.
Po tablici koja tumači koliko puta su psi pokazivali određena ponašanja može se zaključiti da su psi osjećali nelagodu i imali potrebu biti u “ofenzivnom ili defenzivnom” odnosu. Što opet ide u prilog tome da je level stresa sigurno bio veći radi nepoznatog prostora, nepoznatih pasa, levela testosterona/estrogena, različite dobi i ne mogućnosti odlaska.

Ovaj članak komentira to istraživanje:
https://thebark.com/content/understanding-canine-social-hierarchies

U istraživanju se spominjalo obuhvaćanje njuške drugog psa zubima (muzzle grab) kao znak dominacije (i u grubom smislu) za uspostavu višeg odnosa.
Čisto kao misao, možda to može značiti isto ili slično kao kada mi nekome kažemo Zašuti ili Prestani samo je kod vukova/pasa prikazano kroz govor tijela.
Jačina ili duljina trajanja može ukazati na važnost i ozbiljnost želje.

Kod vukova ili/i pasa je čini se dozvoljeno da tako nešto “kaže”samo odrasla jedinka ili jedinka višeg statusa. Što opet ukazuje da je vukovima i psima važno da postoji poštovanje starijih i iskazivanje “pristojnosti”.
To postoji i u ljudskom ponašanju, u raznim kulturama je još uvijek tako tako ili je nekoć bilo.

Ovaj članak slično govori i nabraja moguće razloge takvog ponašanja:
Muzzle Grab Behavior in Canids
By Roger Abrantes
https://rogerabrantes.wordpress.com/2012/04/25/muzzle-grab-behavior-in-canids/

Ono što možemo zaključiti iz istraživanja (kojih nema puno) je da se ponavlja više manje priča o važnosti reda u odnosima, da stariji imaju prednost u nekim stvarima, no agresivno ponašanje je zapravo rijetko. Pod agresivno ponašanje mislim na nanošenje ozljeda.

Došlo je do toga da se danas veliki broj psećeg ponašanja tumači kao dominacija a zapravo nije o tome riječ, ovaj članak sam stavila i u prvi dio Bloga no ponovit ću ga ovdje jer spominje dosta mitova kao da pas ne smije proći prvi kroz vrata ili prvi jesti jer će inače misliti da je vođa čopora:

Dog Behavior and Training – Dominance, Alpha, and Pack Leadership – What Does It Really Mean?
By Debra Horwitz, DVM, DACVB & Gary Landsberg, DVM, DACVB, DECAWBM

https://vcahospitals.com/know-your-pet/dog-behavior-and-training-dominance-alpha-and-pack-leadership-what-does-it-really-mean

Nažalost radi neispravnog tumačenja došlo je do čestog korištenja fizičkog zastrašivanja psa što može imati veliki broj neželjenih posljedica.
U prvom dijelu članka sam pisala o tome da se submisivan vuk sam polegne na pod i to na određeni način koji mi ne možemo do kraja razumjeti jer nismo vuk niti možemo replicirati.
Pogotovo što i psi ne bacaju drugog psa na pod već se drugi pas sam svojevoljno spusti kada se radi o uspostavljanju odnosa.

Znači postoji velika razlika kako (i kada) se pas sam polegne u odnosu i kada ga mi na silu fizički stisnemo na pod i ne damo mu da se makne. Unutar grupe ili obitelji nema puno razloga suprotstaviti se starijem ili iskusnijem kada mlađi znaju da ovise o njemu.
Drugo su okolnosti kada se dva psa nađu u situaciji gdje jednako žele preživjeti, no i tada će odvagati hoće li i s kojim intenzitetom ići u sukob. Sjetimo se, ozljeđeni pas si smanjuje šansu za preživljavanjem.

U slučaju kada drugi pas stisne drugog psa (zubi na vratu) tada se može raditi o više stvari.

Može se raditi o nesigurnom psu koji nema samokontrolu i možemo to nazvati “Bullyingom” kada se radi o kućnim ljubimcima.
Stabilan pas će na smiren no jasan način dati do znanja da očekuje poštovanje. Nesiguran pas (najčešće je imao traumu kod odrastanja) će na grube načine pokušavati potčinuti slabijeg od sebe. Dakle to nije dominacija kako smo ju gore opisivali.
Takav pas treba stručnu pomoć da riješi svoje nesigurnosti, traume i strahove što se isto ne može (i ne smije) postići kroz silu.

Drugi razlog može biti igra gdje se psi međusobno grizu za vrat no i tada najčešće drugi pas sam legne (neki psi koriste i nešto što se na engleskom zove selfhandicap gdje se sami ruše s istim ciljem da ih drugi pas može grickati u igri i da pokažu želju za igrom) .
Ako igra počne biti pregruba može biti da jedan ili oba psa nemaju dobru samokontrolu, zanijeli su se, mladi su ili imaju takav grublji stil igre (može biti pasminski). Nekim psima to neće zasmetati, nekima može pa je dobro nadgledati igru.

Ako se radi o tome da kujica napravi nešto slično štenetu u ime odgoja – kako sam pisala za vukove mi ne možemo znati u koji točno situacijama ona to odluči napraviti, što još iskomunicira (prije/poslije/za vrijeme), što to točno znači, koja je jačina i duljina trajanja radnje ina kraju kako to točno psić shvati. I najvažnije ne dolazi do straha od strane šteneta prema mami, što se zna dogoditi kada ljudi pokušavaju takve stvari.
Dakle nije na nama da pokušavamo raditi nešto što ne razumijemo niti smo u stanju izvesti jer nikada nećemo biti mama pas.

Još jedno ponašanje ljudi često tumače kao dominantno ponašanje a ono to nije. Radi se o naskakivanju (humping na engleskom) pasa jednih na druge pogotovo kada se radi o istom spolu. Naskakivanje je oblik ponašanja koji se pojavljuje kada se podigne razina uzbuđenja i nije isključivo vezano za seksualnost. Može biti uzbuđenje od frustracije/stresa ili od velikog veselja.

Evo dobar članak na u temu:

Why Dogs Hump
By Marc Bekoff, Ph.D.
https://www.psychologytoday.com/us/blog/animal-emotions/201209/why-dogs-hump

Ono što je još proizašlo iz takvog neispravnog tumačenja je cijeli niz odgojnih pomagala sa svrhom da se psu dokaže tko je gazda i što mora napraviti ili slijedi kazna (od upozorenja do fizičkog kažnjavanja gdje pas aktivno pokazuje strah i bol) – primjer su električne ogrlice, davilice, ogrlice s bodljama.
Iako je u Hrvatskoj zabranjeno koristiti opremu koja donosi bol (neki će tvrditi da ne nanose bol no oni nemaju pravo odlučiti u ime psa što ga i koliko boli/plaši) može se lagano doći do nje, prodaje se u većini pet shopova.

Evo istraživanje na temu električnih ogrlica:
Electronic training collars present welfare risk to pet dogs
By University of Lincoln
https://www.sciencedaily.com/releases/2014/09/140908083344.htm

Dakle, zaključak bi mogao biti da još uvijek ne znamo dovoljno da bi donosili jasne zaključke. Moguće da je sve to istina i da je varijacija u ponašanju uvjetovana genetski, lokacijom ili jednostavno nekim dogovorom među psima. Ne znamo.

No psi koji žive kao ljubimci potpuno integrirani u ljudski način života ne mogu biti jednakog ponašanja kao divlji psi pa ni njih ne treba uspoređivati na direktan način.
Također postoji veliki broj različitih pasmina koje se međusobno razlikuju kako izgledom tako i ponašanjem. A da ne govorim koliko kombinacija imamo kod križanaca i mješanaca.
Današnji psi koji žive kao kućni ljubimci najčešće žive kao samci. U kućanstvima gdje živi više pasa ne možemo znati bi li se isti ti psi formirali u grupu kada bi živjeli sami bez utjecaja čovjeka. Nekada se dogodi da si odgovaraju, nekada se samo toleriraju a nekada ulaze u sukobe.

Znači cijela priča je kompleksna. Veliki broj čimbenika utječe na pseće ponašanje, bilo kao vrste bilo kao pojedinaca.

Ono što bi nama trebalo biti važno je pronalaziti načine kako psa s kojim živimo što bolje i lakše uključiti u našu svakodnevicu i okolinu. Važno je razumjeti da je pas druga vrsta i da ne možemo očekivati da gledaju na svijet kao mi, o tome sam pisala u ovom blogu: https://www.vagabond.hr/obostrane-frustracije/

To se može raditi na način koji dozvoljava psu da bude pas (unutar okvira okolnosti i sigurnosti i svakako etičnosti) no staviti i njegovo ponašanje pod kontrolu na način koji neće ošteti psa, narušiti naš odnos i koji potiče na suradnju.
A to je svakako moguće i izvedivo bez da psa nepotrebno uspoređujemo s vukom ili divljim psima.
O tome sam pisala u ovim Blogovima: https://www.vagabond.hr/pozitivna-komunikacija/

Nakon toliko uplitanja čovjeka i raznolikosti načina kako pas sve živi uz nas vriednije je odgajati psa uz provjerene i znanstveno dokazane metode.
One koje u psu ne izazivaju stres/strah (ili je to minimizirano), koje potiču da pas razmišlja i svojevoljno i rado sudjeluje, gdje ima pravo na izbor i gdje se uzimaju u obzir emocije kao i okolnosti u kojima se pas nalazi.
Tako ćemo graditi odnos a to bi trebao biti cilj svakog prijateljstva 🙂

Još uvijek kruže iskrivljene informacije o pojmu “Dominacija” što dovodi do raznih štetnih ili potencijalno štetnih radnji koje se rade psima u ime odgoja.
Iskrivljeno se tumači(lo) i vučje ponašanje što posljedično dovodi do neispravne upotrebe izraza “Vođa čopora” kao i potrebe/vjerovanja da se psa kada radi nešto što mi smatramo neispravnim postavi na bok/leđa i prisilno drži u tom položaju – takozvani “Alpha Roll”.

Za početak još uvijek nije potpuno jasno ni porijeklo psa kao vrste i tu se znanstvenici kose s informacijama jer dolaze do različitih saznanja. Niti se zna točno kako i kada je nastala domestikacija psa i tu znanstvenici zapravo tapkaju, postoje razne teorije no nitko ne zna točno. A postoji mogućnost da je sve istina…

Evo dobar članak na engleskom jeziku na tu temu:
https://www.smithsonianmag.com/science-nature/how-wolves-really-became-dogs-180970014/

Kako će vrijeme promicati saznat će se vjerojatno nove stvari no za sada stvari stoje tako.

Bilo da je pas potekao od vuka ili su imali zajedničkog pretka to nema podlogu da ih danas toliko direktno uspoređujemo i objašnjavamo pseće ponašanje kroz vučje. Previše se toga dogodilo kroz povijest što je utjecalo na psa (utjecaj čovjeka) kao vrstu a da ne govorimo o tome koliko tek pasmina postoji…

No pošto je sve počelo s iskrivljenim tumačenjem vučjeg ponašanja počet ću s tim.

1. Vukovi žive u obiteljskim zajednicama no možemo skupinu vukova nazvati čoporom koji po definiciji uključuje pripadnike iste vrste iz porodice Canidea.  Radi se o bićima koji su u srodstvu, dakle obiteljima, širim obiteljima a postoje i varijacije na temu no generalno radi se o jednoj obitelji.
Kod vukova ne postoji vođa čopora kao ni alfa mužjak u smislu kako se često tumači – vuk koji je na vrhu hijerarhijskog lanca i kontinuirano kroz agresivno ponašanje drži ostale niže na ljestvici i sukobit će se sa svakim tko mu se suprotstavi.

Radi se zapravo o vučjem paru koji odgajaju svoje potomstvo. Možemo ih nazvati ako želimo alfa mužjak i ženka no možemo ih zvati i roditelji – mama vuk i tata vuk 🙂
Oni odgajaju svoje potomstvo na prirodan vučji način koji ne uključuje agresivno ponašanje u odgoju već povremeno opominjanje kao što bi svaki roditelj opomenuo svoje potomstvo ako smatra da radi nešto neprimjereno, možda opasno itd..
Da ne pišem cijelu priču niže ću staviti članke na engleskom, možete se poslužiti google translatorom ako nekog engleski zeza.

2. Vukovi kao bića neće bez dobrog razloga ulaziti u sukob jer to troši dragocjenu energiju koju mogu trošiti na nešto puno vrjednije kao lov. Također ako dođe do ozljede tom vuku se drastično smanjuju šanse za preživljavanje.
Svim bićima koji imaju suživot je zapravo u interesu imati dobre odnose jer imaju i međusobnu korist, izuzeti ćemo emotivnu stranu jer ne možemo znati koliko i što točno vukovi osjećaju.
Ono što nama može izgledati kao sukob je često normalan vučji način komunikacije.

Primjerice vukovi ne bacaju jedni druge na leđa s ciljem da ih podčine kako se često tumači, drugi vuk to napravi svojevoljno sa svrhom umiljavanja.
Koji je točno motiv ne možemo sto posto znati – može biti da potvrde odnos u stilu ti si super, poštujem te ili je to jednostavno “pristojan” pozdrav. Može biti oblik isprike ili izražavanja ljubavi. Moguće da je iz straha. Moguće sve navedeno no ovisno o kontekstu i uključenim pojedincima.
Paralela – Neki će savjetovati da trebate na silu štene/psa poleći na bok i ne dati mu da se pomakne jer ga se tako uči gdje mu je mjesto a mi moramo biti dominantni vođa.

Ako dolazi do kontakta zubima mame vučice u odgoju malih vučića oni se nakon toga nje ne boje panično što znači da je to bila informacija a ne želja da ih ozljedi. Samo ona zna koju je jačinu dodira zubima koristila i kada će to uopće primijeniti. Ne možemo uopće znati kako to vučić tada točno fizički osjeti i što pomisli.
Neki će savjetovati da štene jako uštipnemo ili potegnemo/gurnemo/protresemo (cuknemo ga na lajni) jer bi to tako mama vučica napravila. Popularno se to sve stavlja pod jedno ime – korekcija.

Primjer. Ako dolazi kod vukova do sukoba oko hrane i tata vuk jede prvi (moguće i mama), za to postoji logična i biološka podloga jer on je zadužen za prehranu cijele obitelji i ako on nema snage ili oboli tada je cijela obitelj ugrožena.
To ne znači da je on dominantni frajer koji je grub i želi biti glavni pa otima hranu da pokaže drugima gdje im je mjesto, on to radi jer MORA. No naravno kada je glad u pitanju tada se ponašanje uključenih može mijenjati, pokušat će svi što više dohvatiti a tata će svoj dio moguće i jače braniti. Tada može doći do sukoba jer glad radi svoje. Tada možemo reći da roditelji kroz dominantno ponašanje kontroliraju resurse.
No kada vukovi imaju velik ulov tada svi jedu skupa u miru, jer se ne uključuje mehanizam preživljavanja.
Neki će savjetovati da psiću otimamo hranu jer tako vukovi rade u ime odgoja.

Što se pak tiče vučjeg ponašanja prema pripadnicima drugih čopora (ako dođe do susreta i sukoba) taj dio nas ne smije zanimati jer ako već netko vuče paralelu između vučjeg ponašanja u odgoju vučića na odgoj štenaca tada gledamo samo kako se vukovi ponašaju unutar obitelji, a ne dok ulaze u sukob oko teritorija ili resursa s drugim obiteljskim zajednicama.
Inače bi značilo da gledamo na psa kao potencijalnog neprijatelja kojeg želimo otjerati s našeg teritorija, što pretpostavljam nitko ne želi 🙂

Dakle, štene koje smo doveli u naš ljudski dom nije vučić (da utvrdimo gradivo :))
Mi štenetu nikada nećemo moći biti mama i odgajati ga kako bi njihova obitelj to radila niti trebamo pokušavati jer može završiti neslavno.
Psić nas jednostavno neće razumjeti kako mi želimo i mislimo.

Sve gore navedeno u narančastoj boji su primjeri neispravnog tumačenog ili pokušaja primjene nečega što do kraja ne razumijemo niti smo u stanju ikada ispravno izvesti a najčešće dovede do toga da psi razviju neki problem u ponašanju.
Najčešće tada završe na cesti, u šinteraju/azilu ili su uspavani…

Ono što možemo raditi je odgajati štene na human način kako bi izrastao u biće koje može imati što normalniji suživot s potpuno drugačijom vrstom (nama). Danas imamo i znanje kako se to može izvesti tako da psić uspije razumjeti što želimo a i da zadovoljimo (naravno koliko je moguće i na siguran način) prirodne potrebe šteneta (kasnije i odraslog psa).

3. Kada su vukovi dominanti? Dominacija  se često tumači kao “borba” za prevlast oko resursa i mogućnosti reprodukcije.  No točnija definicija dominacije je “Važnost višeg statusa u odnosu na drugo biće”.
No znanstvenici se često ne slažu oko definicije dominacije i to dovodi do različitog tumačenja ponašanja. Svašta se stavlja pod krov dominacije no ponekad se možda radi o nečem drugom.

Dominacija može uključivati potrebu za prevlasti oko svega što je važno za preživljavanje no gradacija jačine iskazanog ponašanja unutar obiteljske zajednice će varirati ovisno o okolnostima i razlozima.

Kod vučje obitelji očekuje se da  mlađi poštuju starije što sve uključene naravno stavlja u hijerarhijski odnos. Također se pokazalo da su odrasli i najstariji vukovi od velike vrijednosti u lovu i obrani čopora.
Često već stariji mladunci ostaju u obitelji i pomažu oko odgoja najmlađih pa u čoporu žive vukovi razne dobi (neki odu kada porastu i formiraju svoje obiteljske zajednice).
Znanstvenici te odnose nazivaju submisivnost i dominacija.
Znači možemo reći da su vukovi pokazuju dominantno ponašanje svaki  kada žele dati do znanja mlađem vuku da očekuje da se ponaša “pristojno” i da ga poštuje (od pozdrava na dalje) jer ima iskustvo i znanje. Kada žele potvrditi status.
No i za mlade to ima smisla pošto ovise o odraslima i od njih će učiti sve što im je potrebno za život.

No zar to nije tako i u ljudskoj kulturi? 
Naravno ne ponašamo se svi jednako to ovisi od kulture do kulture, postoje razlike u tome koga se treba poštovati u društvu (to uključuje i muško/ženske odnose).
No očekivanje starijih da ih mlađi poštuju i slušaju postoji i u našoj kulturi (iako sve manje u današnje doba). S obzirom na to da su pogotovo u prošlosti stariji bili iskusniji i mudriji mladima je bilo od koristi da ih slušaju. Sve s ciljem da obitelj ili zajednica može bolje i harmoničnije koegzistirati i da se povećaju šanse za preživljavanje. Tako još uvijek žive i razna plemena.
U raznim kulturama danas se recimo očekuje da mlađa osoba poljubi ponuđenu ruku odrasle osobe pri susretu a zapravo s ciljem da se potvrdi status u odnosu. To se vidi i kroz govor tijela, mlađa osoba se pogne, odrasla ostaje uspravna.
Postoji još primjera i razloga kada se to radi/lo:
https://en.wikipedia.org/wiki/Hand-kissing

Čisto pišem kao primjer i paralelu s ljudskim ponašanjem kako bi se bolje razumjelo što dominacija i submisivnost znače ili mogu značiti.
Dominacija i submisivnost u odnosima rijetko kad uključuje silu, radi se o odgoju od rane dobi kao  i tome da takvo ponašanje postaje sastavni i opće prihvatljiv oblik ponašanja u društvu.

Što se tiče prevlasti za resurse, imamo staru izreku “tko jači/tlači” jer kada se radi o nagonu za preživljavanje tada se ne gleda tko je pristojniji već tko je brži i jači. U slučaju vukova to su najčešće roditelji (ovisno o dobi naravno) no zapravo je svima u interesu da oni prežive pošto su oni zaduženi za lov, obranu i reprodukciju.

Pošto je tema velika evo članak/istraživanje koji svakako vrijedi pročitati i puno toga objašnjava:

I još jedan članak (istraživanje) novije dobi. Iako se radi vukovima u zatočeništvu radi se o obiteljskoj zajednici pa se neke stvari mogu vidjeti.
Čisto kao napomena – trebamo uvijek uzeti u obzir da sva istraživanja najčešće imaju neku manu, i svakako ovisi kako netko tumači istraživanje. Znanstvenici će se držati nekih pojmova i pokušati sve gledati kroz brojeve i postotke, no vjerujem da je priča uvijek kompleksnija i da možemo samo zaključivati kao promatrači  i da za neke stvari nikada ne možemo znati potpunu istinu. Naravno neke stvari možemo i tvrditi. Važno je znati razaznati što je neoborivo a što je zapravo samo naše tumačenje.
No vrijedi pročitati istraživanje jer govori o vukovima kao o obitelji a ne kao zvijerima koje se međusobno stalno izazivaju kroz agresivno ponašanje:

Dominance relationships in a family pack of captive arctic wolves (Canis lupus arctos): the influence of competition for food, age and sex
Simona Cafazzo, Martina Lazzaroni, and Sarah Marshall-Pescini
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC5126626/

4.  Gdje je prošlo krivo? Da ovo ne postane knjiga evo odlični članci (ima i članaka koji objašnjavaju već rečeno ili se informacije ponavljaju no neka imate na izbor) 🙂

ČLANCI

Why not dominance?
By Carol A. Byrnes, CPDT-KA and  Dana L. Byrnes, CPDT-KA
http://www.diamondsintheruff.com/why-not-dominance
Why everything you know about wolf packs is wrong
By Lauren Davis
https://io9.gizmodo.com/why-everything-you-know-about-wolf-packs-is-wrong-502754629

David Mech’s Theory on the Wolf Alpha Role
By Adrienne Janet Farricelli
https://pethelpful.com/dogs/David-Mechs-Theory-on-the-Alpha-Role

Dog Behavior and Training – Dominance, Alpha, and Pack Leadership – What Does It Really Mean?
By Debra Horwitz, DVM, DACVB & Gary Landsberg, DVM, DACVB, DECAWBM
https://vcahospitals.com/know-your-pet/dog-behavior-and-training-dominance-alpha-and-pack-leadership-what-does-it-really-mean

“Dominance” in Dogs—Again
Misunderstandings about dominance continue to abound in canine science
By John Bradshaw Ph.D.
https://www.psychologytoday.com/us/blog/pets-and-their-people/201603/dominance-in-dogs-again

You are not an alpha dog
By Karen Louis DVM, MS
https://vetchick.com/petrumors/alphamyth/

Debunking the “Alpha Dog” Theory
By Pat Miller, CBCC-KA, CPDT-KA
https://www.whole-dog-journal.com/issues/14_12/features/Alpha-Dogs_20416-1.html

S ovim člankom se potpuno slažem i sve objašnjava:
The “D” Word: Dominance
We talk about dominance, but do we really understand it?
By Karen B. London, PhD
https://thebark.com/content/d-word-dominance

Koliko teksta samo o vukovima a na početku smo već naučili da ih ne trebamo direktno uspoređivati sa psom 🙂
Naravno da neke sličnosti postoje no postoje i s drugim bićima koje spadaju u Canidae porodicu.
Tema je velika no htjela sam najvažnije stvari istaknuti kako bi naučili da način kako se još uvijek često tumači vučje pa onda i pseće ponašanje jednostavno nije ispravno. Govorim o gore spomenutom.

Po meni je zaključak da jednostavno ne znamo dovoljno o psu kao vrsti  i bez uspoređivanja s vukovima pa tako ni o dominaciji kod pasa da bi ju koristili kao “alat” u odgoju pasa. O psećoj vrsti ću pisati u drugom dijelu.
Iako postoje razna pravila u ponašanju na kraju dana ništa nije crno/bijelo niti smije biti kada se radi o bićima. Svi znamo da su odnosi komplicirani, moguće je da je tako i u životinjskom svijetu 🙂

Što se tiče odgoja, danas znamo da postoje i drugi načini kako životinju potaknuti da napravi nešto i kako ju na što humaniji način spriječiti da nešto napravi. Glumiti vuka ili psa stvarno nema potrebe 🙂

Link na drugi dio – Dominacija kod pasa

U prvom dijelu sam pisala – Što ni/je socijalizacija pasa – LINK
U drugom dijelu ću pisati o tome kako ćemo ispravno pristupiti socijalizaciji i pripremi psića na život.

Pisala sam u prvom dijelu koliko je važno psiću približiti nova bića i sve novo što život donosi kroz  pozitivna iskustva.
Možemo to raditi na način da psić promatra svijet i donosi zaključke kako to nešto novo nije opasno. Primjerice psića koji nije prošao sva cjepiva možemo nositi vani na rukama kako bi doživio svijet u razdoblju kada je to važno (piše više o tome u prvom dijelu).
Ako primijetimo nelagodu trebamo se udaljiti i možemo napraviti koju pozitivnu asocijaciju.
No kada psić krene aktivnije istraživati svijet najvjerojatnije ćemo mu trebati češće pomagati što pogotovo vrijedi za pse koji žive u gradu jer može brzo doći do preplavljivanja.

Da bi u tome bili uspješni najbolje je koristiti klasično kondicioniranje kako bi bili sigurni da su nova iskustva pozitivna. U ovom slučaju radit ćemo pariranje tog nečeg novoga (novog bića, iskustva) s nečim što u psu izaziva ugodu/veselje s ciljem kako bi nešto novo (i još uvijek neutralno) postalo izvor ugode u budućnosti.
To možemo raditi s hranom (poslasticama koje voli), igrom ili maženjem i obraćanjem toplim glasom – što je najbolje ovisi o psiću i situaciji.

No važno je naći balans u pristupu, jer kako sam pisala u prvom dijelu nije cilj da pas upozna i ima interakciju sa svim bićima jer ako stvorimo prejaku pozitivnu asocijaciju možemo stvoriti neželjeni efekt gdje će pas biti euforičan da priđe svakom psu/čovjeku/djetetu/mački itd…a to nije dobro iz više razloga (pisat ću u zasebnom Blogu zašto).
Znači cilj je da nauči da je normalno da postoje razna bića, da ona nisu opasna a mogu (i ne moraju) biti izvor ugode ako uđe u interakciju s njima.

No ako u procesu primijetimo da psić pokazuje znakove nesigurnosti (primjerice zastaje i gleda, tijelo se koči, hoda u natrag, pokušava otići, diže šapicu, počne naglo njuškati pod, češati se, oblizne se, napravi brzi okret glave u stranu, počne biti vokalan – cvili, laje) tada se trebamo udaljiti se od tog nečega što psića plaši.

Kada smo na udaljenosti gdje psić više ne pokazuje znakove nelagode/stresa/straha možemo ga pustiti da promatra to nešto kako bi došao do zaključka da ipak nije strašno, možemo raditi pozitivne asocijacije a možemo i pomoći psiću tako da ako se recimo radi o predmetu mi priđemo blizu (ne psić, on gleda iz udaljenosti gdje se osjeća siguran) i mi napravimo laganu interakciju  s predmetom (dotaknemo pa gledamo reakciju psa pa ako nije negativna, pomaknemo malo predmet i tako malo po malo) kako bi psić učio od nas da to nije nešto čega se treba bojati.

Možemo mu pomoći i tako da mu se obraćamo usput toplim glasom, ako priđe bliže možemo mu dati poslasticu dok gleda predmet. Znači malo se igrati s pristupom ovisno o reakciji psa a ako pokaže nelagodu u bilo kojem trenutku znači da brzamo i trebamo prilagoditi pristup.

Kako sam pisala u prvom dijelu, ako psića forsiramo i samo eksponiramo bez da pazimo kako se psić pritom osjeća možemo napraviti štetu koju će trebati možda dugo ispravljati a  možda neke stvari nećemo više moći riješiti i psića će pratiti kroz cijeli život (možemo ublažiti).

Da bi psić bio socijaliziran potrebno je da u periodu socijalizacije upozna što raznolikija bića koja se ponašaju na razne načine i  da doživi što raznolikija iskustva.

Važno je da upozna psiće svoje dobi kako bi se mogao igrati i učiti razne vještine. Dobro je uzeti kontakt  od ljudi koje sretnete a imaju štene koje se jednako rado igra s vašim kako bi dogovarali susrete i druženje jer je to benefit za oba psića.
Dobro je da upozna pse adolescente (tada je potrebno više paziti jer pubertetlije znaju biti nepredvidivog ponašanja i pregrubi u igri), te odrasle i starije pse.
Normalno je ako odrasli pas «zabrunda» na štene kada ono pređe granicu pristojnosti, to je dio odgoja. No ako je pas grub na način da se psić uplašio tada takvo iskustvo ne ulazi u definiciju socijalizacije i bolje je ići dalje te napraviti iz daljine nekoliko pozitivnih asocijacija na tog psa.

Za štene je odlično ako se može podružiti s odraslim stabilnim psima koji će ga taman tolerirati toliko da može biti štene no dati će mu nježno no jasno do znanja da nešto nije prihvatljivo. Ako naše štene to ne poštuje tada je bolje udaljiti naše štene i nastaviti šetnju kako ne bi dobro do samo-nagrađivanja za ponašanje koje zapravo nije prihvatljivo u psećem svijetu i naš pas može imati radi toga negativna iskustva u budućnosti (pogotovo u pubertetu i adolescenciji).
Postoje psi koji ne podnose dobro štenad (ženke i mužjaci) i može doći do napada, pa je i zato važno birati psu prijatelje uz koje će imati ugodna iskustva.

Idealno bi bilo da su psi koje naše štene susreće različitog izgleda (veličine, boje, tipa dlake) kao i ponašanja.
Naglasit ću opet nekada je dovoljno da psić vidi da oni postoje (iz udaljenosti) ne treba i nije poželjno da sa svakim ulazi u interakciju! 🙂

Što se tiče ljudi vrijedi isto pravilo, važno je da psić vidi da ljudi dolaze u različitim oblicima, bojama, odjeći, modnim dodacima, invaliditetom, različite dobi (pogotovo djeca koja trče i viču). Da je normalno da ljudi skaču, trče, voze bicikle, romobile, da čuče, da viču itd…

Važno je raditi pozitivne asocijacije i nije potrebno dozvoliti svakoj osobi da pomazi naše štene (pogotovo dok skače jer će psić naučiti da je to isplativo) a kamoli da ga diže na ruke.
Može se dogoditi i negativno iskustvo, primjerice psić je već preumoran i počne ga to smetati, netko prenaglo priđe i uplaši se, netko ga krivo primi i pas osjeti bol, netko ga slučajno počupa za dlaku itd…

Ne bi trebali dopustiti psiću da priđe svakoj osobi/djetetu jer kada naraste i bude veći/jači to može odjednom postati problem. Važno je da to napravimo tako da se pas ne frustrira već da uči da je zabavnije i isplativije ići za nama.

Sjetimo se socijalizacija je proces gdje psić uči boraviti u društvu bez straha, a ne da uči da sa svakim bićem treba ući u interakciju.
Osim što to nije prirodno (i mi to ne radimo) može imati cijeli niz negativnih posljedica i socijalizacija će biti otežana.

Što se tiče životnih iskustava, tu se trebamo sjetiti svih mogućih situacija u kojima će se pas najvjerojatnije naći u životu i početi ga pripremati na to.
To svakako ne znači vuči psa na sva moguća mjesta tako da se preplavi s podražajima ili se uplaši već organizirano, sistematično i najvažnije postepeno ga eksponirati novitetima.
Nije loše imati neki plan i popis pa raditi po njemu kako ne bi nešto previdjeli i da nam bude lakše raditi na tome jer ovakav pristup ipak traži naš trud i vrijeme.

Kako sam pisala u prvom dijelu važno je psiću približiti uz nova iskustva i nove teksture, predmete, mirise, zvukove…što je izbor veći u budućnosti će se pas lakše nositi s potpuno novim predmetima i situacijama.

Znači da bi pas bio ispravno socijaliziran važno je znati ispravno čitati njegov govor tijela i iščitati što nam komunicira. Važno je i općenito znati što vise o psu kao vrsti (još uvijek kruži puno mitova i iskrivljenih informacija) i najvažnije paziti da je psiću proces zabavan. Naš psić  je još beba i ne može dugo učiti, zato želimo da su ta iskustva kratka i slatka.
Socijalizacijski prozor (onaj kada pas najviše uči) nije velik i važno je tome ispravno pristupiti.

Ako psić nije bio ispravno socijaliziran prije nego je došao do nas tada se trebamo potruditi još više da mu dokažemo da svijet može biti lijepo i sigurno mjesto i da smo mi na njegovoj strani.

Tema je velika i pomalo kompleksna pa ću tu stati, no najvažnije je zapamtiti da je važno naći balans u tome s kim pas ima interakciju i da sva iskustva koja ima budu pozitivna 🙂

Ovo je velika i važna tema i nije ju lako sročiti u kraći tekst no već se dugo spremam napisati Blog na tu temu jer se nažalost proširila kriva informacija što je to zapravo socijalizacija pasa i kako ju pravilno izvoditi.

Socijalizacija je proces kroz koji pas uči normalno funkcionirati i živjeti u društvu drugih bića. Znači odnosi se na suživot i odnose s drugim bićima koja okružuju psa u području u kojem živi. Idealno i dalje od toga.

Socijalizacija započinje od trećeg tjedna starosti psića i traje okvirno do šesnaestog tjedna. Neka istraživanja su pokazala da je za neke pasmine/pse taj prozor nešto kraći (do četrnaestog tjedna) a za neke dulji (do sedamnaestog tjedna).
U tom periodu psići upijaju kao spužve i uče što nije opasno za njih i s kim je u redu ostvarivati kontakte u budućnosti. No pod uvjetom da iskustva budu pozitivna, s ciljem da ih pas i poželi ostvarivati u budućnosti.

Drugi psi (a i ljudi) će mu biti izvor učenja/sigurnosti u budućnosti pa je važno da se kraj njih osjeća ugodno i sigurno. 
Osim drugih pasa i ljudi, važno je psića naučiti i da su druga razna bića sastavni dio svijeta i nisu opasna (druge kućne i domaće životinje – ponajviše mačke jer će najvjerojatnije njih najčešće susretati).

Pozitivna iskustva su ona koja će psu donijeti ugodu, veselje, korist i neće ih plašiti. Znači primjerice susret s drugim psom znači priliku da ga ponjuši («pročita») i dobije vrijedne informacije, da nauči nešto (bon ton) ili da se poigra (što je također oblik učenja).
Ljudi također trebaju biti izvor ugode (pomazili su psa ako je to nešto što psu pruža ugodu, dali su poslasticu ako je primjereno i ako pas voli jesti i slično). Svakako je važno socijalizirati ih i uz djecu razne dobi, uz apsolutan nadzor.

Ako se dogodi nelagodno ili strašno iskustvo koliko će se to duboko zapisati ovisi od psića do psića. No ne želimo riskirati jer se takvi zapisi teže mijenjaju a pogotovo ako je pas u «prvom periodu straha» koji se javlja između osmog i desetog tjedna života (može biti i prij/kasnije ovisno o pasmini po nekim istraživanjima).
U tom periodu mama kuja psiće kreće izvoditi psiće u bližu okolicu njihovog doma kako bi učili o svijetu, no priroda se pobrinula da oni tada nisu prehrabri kako ne bi nastradali.
Baš zato što su u tom periodu oprezniji važno je paziti da ne stvore negativne asocijacije ili traume jer će se informacija dublje zapisati.
Postoji  i nešto što zovemo »prvi negativni zapis» –  ako je prvo iskustvo s nečim novim negativno najvjerojatnije će se jako duboko zapisati pogotovo ako se dogodi u štenećoj dobi.

Ako se psić osjeća imalo ugrožen (u njegovim očima) tada to više nije socijalizacija.
Da bi htjeli ostvarivati socijalne kontakte tu mjesta za nelagodu ili strah nema. U suprotnom ćemo to biće ili takva bića htjeti izbjegavati. Na to koliko psić nešto smatra potencijalno opasnim ovisi djelomično o genetici i o tome kako se socijalizacija odvija.

Kroz socijalizaciju učimo što je prihvatljiv način upoznavanja, ponašanja i druženja u društvu u kojem se krećemo. Vrijedi jednako za pse jednako kao i za nas.
Socijalizacija ne znači da ćemo htjeti ići ostvariti kontakt baš sa svakim bićem kojeg ugledamo.
Nas nisu roditelji socijalizirali tako da smo trebali pozdraviti sve ljude koje smo ugledali na cesti. No dok smo bili mali vodili su nas na mjesta gdje smo mogli u sigurnom okruženju i na siguran način upoznati drugu djecu i ljude uz nadzor roditelja. Sve s ciljem da možemo normalno funkcionirati u društvu među poznatim i nepoznatim ljudima.

Također način kako su se oni ophodili s drugim bićima je utjecalo na naš doživljaj. To vrijedi i za psiće pa je važno kako se ponašamo kraj njih naspram drugih bića kao njihovi vodiči kroz svijet i važno je s kakvim bićima ih upoznajemo.
Ako su psi koji susreću pregrubi i zastrašujući psić može zaključiti da je bolje izbjegavati pse (ili pse određene boje, veličine itd., ovisi od psa do psa koliko će nešto generalizirati); ili se može početi od straha braniti čim ih ugleda. Svakako nije nešto što bi stavili pod krov socijalizacije.

Kada štene uđe u pubertet pa kasnije u adolescenciju još imamo mali prozor i mogućnost utjecaja na ponašanje i doživljaj svijt kroz socijalizaciju. Kada pas odraste tada tehnički više psa ne možemo socijalizirati no možemo stvarati pozitivne asocijacije na druga bića. Taj proces može malo dulje trajati, pogotovo ako se u razdoblju socijalizacije dešavala neispravna socijalizacija i bilo je negativnih iskustava.

No to ne znači da radi toga nećemo prestati paziti kava su pseća iskustva kroz njegov život. Dapače ako će pas imati niz negativnih iskustava (nekada je dovoljno i jedno) može početi biti asocijalan. Znači pazimo na to kakve pas ima interakcije i doživljaje cijeli njegov život. Razlika je u biološkom unosu informacija.
Razdoblje socijalizacije u štenećoj dobi je izuzetno važno jer priprema psa na život, no pas cijeli život uči pa je važno nastaviti paziti kakva ima iskustva.

Osim što psić treba naučiti lagodno funkcionirati u društvu drugih bića važno je i naučiti ga da su sva nova iskustva također ugodna i da ih se ne treba bojati. To se dešava kroz habituaciju (nekada i bez našeg znanja) – znači kroz postepeno i repeticijsko izlaganje novim iskustvima kako bi ih psić prihvatio kao nešto normalno.
Znači primjerice možemo psića svaki dan odvesti vani (u početku na rukama) kako bi promatrao svijet (promet recimo).

No habituacija može imati negativne posljedice ako ne znamo čitati govor tijela psa a pas osjeća nelagodu/strah ili se nešto naglo i nepredvidivo dogodilo i pas se uplaši.
Zato je bolje koristiti ili/i klasično kondicioniranje kako bi bili sigurni da su nova iskustva ugodna za psa (o tome više u drugom dijelu Bloga).
Ako je ipak došlo do neke nelagode i straha tada ćemo koristiti sistematsku desenzitizaciju i protukondicioniranje kako bi psiću «dokazali« da se ne treba bojati tog nečeg.

Dakle najbolje je kroz prevenciju negativnih iskustava (koliko je moguće) i stvaranje pozitivnih asocijacija paziti da psić ima pozitivna iskustva dok uči o svijetu.

U to bi ubrojili eksponiranje psića novim predmetima (primjerice različitih tekstura, veličina, statičnim/koja je pomiču, koji proizvode različite zvukove itd), novim iskustvima (primjerice dodir ljudske ruke po cijelom tijelu, područja s drugačijom vegetacijom/tlom, s drugačijim sadržajem, vožnja automobilom/tramvajem/liftom/pomičnim stepenicama itd.) i novim mirisima/zvukovima.

Ako psića forsiramo u situacije koje njemu donose nelagodu/strah tada može doći do cijelog niza neželjenih posljedica. Pas može stvoriti jake negativne asocijacije, može razviti traumu, može izgubiti povjerenje u nas, može izgubiti samopouzdanje (odnosno neće se htjeti usuditi istraživati i ići u nova iskustva) i slično.

Znači socijalizacija i učenje o svijetu svakako nisu čisto eksponiranje psa novim bićima/situacijama/stvarima/itd. Da bi psić rado sudjelovao u raznim aktivnostima i mislio da je svijet sigurno i lijepo mjesto važno je da su sva ta iskustva pozitivna. U suprotnom psić može razviti strahove i stvoriti jake zapise koje ćemo dulje i teže rješavati. Prirodno je da psić zapamti što je sve donijelo nelagodu/strah kako bi to u budućnosti izbjegavao.

Sve novo što pas nije upoznao i “zapisao” kao sigurnim u socijalizacijskom periodu može mu se činiti potencijalno opasnim. naravno svaki psić će to drugačije doživjeti i pokazati, no važno je da to znamo.

U drugom dijelu sam pisala o tome kako ispravno socijalizirati i pripremiti psića na svijet – Kako ispravno socijalizirati štene – LINK

Blog je objavljen 13.10.2013 u kolumni na portalu Naturala:
http://www.naturala.hr/na-sto-treba-pripaziti-pri-odabiru-aktivnosti-za-psa/2357/
Uz male preinake:

Ponekad poželimo uključiti svojega psa na neke aktivnosti,  na neki pseći sport. Oni bi trebali za našega psa biti izvor zadovoljstva, veselja, mogućnost trošenja energije na pozitivan i zdrav način, učenja novih stvari i razvijanja pozitivnog odnosa s nama. Dakle, psi mogu od toga imati velike koristi i dobro se zabaviti, no to ne vrijedi nužno za sve pse. Zato pri odabiru aktivnosti treba pripaziti na nekoliko stvari.

Za neke su pse velike grupe pasa, puno gledatelja, navijanje i pljeskanje previše stresni. Nekima je bilo kakva aktivnost jednostavno previše jer to ne vole raditi, dok neki psi fizički ne mogu ili ne bi smjeli ići na određene aktivnosti. Također, ponekad neki psi znaju osjetiti frustraciju ako se pred njih postavi pretežak izazov, te može doći do neželjenog ponašanja i pada samopouzdanja. Naravno, neki psi ni s čim od navedenog nemaju baš nikakav problem.

Dakle, prije nego što odlučite svojeg psa uključiti u neku aktivnost, bilo bi poželjno otići prvo bez psa. Pogledajte kakva je atmosfera, na koji se način sa psima radi, kako se većina pasa osjeća te pokušajte procijeniti bi li vašem psu odgovaralo biti u takvom okruženju. Naravno, važno je da ste realni u procjeni svoga psa, jer se zna dogoditi da se ponekad zanesemo te na aktivnosti krećemo više zbog sebe nego zbog psa. 

Ako ste već krenuli i vidite da vaš pas svojim govorom tijela pokazuje da mu nešto nije ugodno, trebali biste to svakako poštovati i uzeti u obzir. U takvom slučaju trebali biste vidjeti s trenerom/voditeljem na koji način možete pomoći svojem psu da se osjeća ugodnije. Ako ništa ne pomaže, pokušajte naći neku drugu aktivnost koja će psu biti ugodnija i u kojoj će rado sudjelovati. Postoji cijeli niz stvari koje možemo raditi s psom a da ne znači nužno upis na neki sport.
U suprotnom, jednostavno prihvatite da je vašem psu najugodnije biti kod kuće i ići u šetnje 🙂
Također, jako je važno da pazimo na naš odnos s psom. Ponekad nismo svjesni koliko je NAMA važno da pas nešto dobro odradi i onda unesemo i prenesemo svoju frustraciju i nervozu. Pas neće razumijeti zašto jer nikada neće na to gledati na jednak način kao i mi. Njemu je to zabavno ili ne (korisno ili ne; ugodno ili ne).
Cilj takvih aktivnosti treba biti da jačamo i razvijamo naš ODNOS. 
Da postanemo TIM 🙂

Ima još nekoliko faktora na koje treba pripaziti, a oni uključuju zdravlje psa, tjelesnu konstituciju, dob i pasminu. Osim što za bavljenje sportom ili bilo kakvim aktivnostima naš pas treba biti zdrav, treba paziti i da ne dođe do ozljeda prilikom treniranja.

Kod odabira same aktivnosti gledajte unaprijed može li vaš pas fizički uopće sudjelovati i izvoditi potrebne radnje. Svakako uzmite u obzir dob psa jer štenci, mladi psi i psi starije dobi ne bi smjeli puno skakati da ne bi došlo do potencijalnog negativnog utjecaja na pravilni daljnji rast (kod štenaca i mladih pasa) kao i do ozljeda (možete se posavjetovati sa svojim veterinarom). Treba uzeti u obzir i pasminu, znači bilo bi dobro birati aktivnost koja će prirodno najviše odgovarati vašem psu.

Možete ići na neku aktivnost a da se ne morate pritom nužno i natjecati, već ići zato da vaš pas može raditi nešto zabavno. Naprimjer, ako sa psom idete na neku aktivnost gdje se očekuje da pas nešto odradi što brže, to ne bi trebalo biti prioritetno ukoliko je recimo vaš pas usporeniji tip, no ipak voli te vježbe/treninge. Bilo bi šteta to mu uskratiti, no bilo bi nepravedno tražiti od njega da to izvodi sve brže i brže. Pogotovo ako fizički ne može ili to ne voli.

Da zaključim, unutar aktivnosti koju bi trebao izabrati zapravo vaš pas, uvijek gledajte kako se pritom osjeća, pazite na zdravlje te na to da uči i sudjeluje svojim tempom. Pseći sportovi i aktivnosti imaju puno pozitivnih strana i dobrobiti, samo trebamo pripaziti da su pozitivni i adekvatni i za našega psa.

Few months ago I held a lecture in my country with topic: “what is positive communication in animal training”.
I used comparison of boss vs. leader approach in human business world. Something most people have experienced in their life or heard stories from their parents, friends etc..

My goal was to explain why choosing to be the leader (NOT in CM way of course, he unfortunately misused whole concept that stands behind that term) when we are working with our pet/animal is proper way to go.
Why leader at all? Because they do need our guidance and they still do depend on us…

Difference is huge, both boss and leader’s approach might gain same results from their workers. But under what cost?

Additionally, even though at first glance results might really seem the same but in the long run there is usually difference in the quality of work (speed, accuracy etc..).
Another difference might be larger turnover of employees, there will be a difference in how many people decided to quit their jobs and find something new.
And what about consequences on  mental and physical health? That opens up whole new topic…

However, animals we work with do not have a possibility to quit…
They can try to communicate that they dislike the approach, first maybe more gently and with time more fiercely. Unfortunately most often such communication will not be looked as precious information but will result in negative and aversive consequences for such animals.

So where is the difference?
Here are some examples:

Boss will want you to be in inferior position and will make sure that you stay there.
Leader will help you grow.

If one gets stuck in task boss will reprimand, leader will provide assistance.

Boss will just tell you to do something, leader will show you how.

Boss will send you on your way, leader will lead the way.

Boss runs “one man show”, leader understand the power of team work.

Boss will give orders/commands, leader will communicate. He will ask questions and let questions be asked.

Boss will get angry if something is not done or can’t be done his way.
Leader will use creativity and knowledge to resolve the situation and have a plan B.

So how can we translate to working with animals?
It is actually the same.

We can either choose to only give commands, not listen/observe, if mistakes happen apply aversive consequences, not let any decision making, only be concentrated on result not how it is being achieved and believe that animals MUST do what we want, when we want it and how we want it (or else).

OR

We can choose to give directions and guidance, listen/observe, work with animal as a team, assist if needed, explain in few different ways if needed, look at the big picture, allow decision making, use creativity, kindness and science based knowledge, and most importantly – empower.


It should not be hard to conclude which model will result in strong long term relationship with employees/animals/pets. Result in more productivity, more stabile results and overall content from all sides.
And above all result in eagerness to perform, to do the task, to learn and to participate.

* Please excuse my English, it is not my primary language.

Other Blogs in English

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

Želim vas pohvaliti! 🙂
Viđam vas s vašim psima po gradu (ne kao “stalker” već jednostavno primjetim :D)
Veselim se kada ih milo pogledate, kada obraćate pažnju na njih. Kada ih vodite na opremi koja ne nanosi bol, kada vidim da pas veselo i zadovoljno hoda pored vas (sve se vidi iz psećeg govora tijela, iz izraza lica).

Vidim da ih nagrađujete što verbalno, što poslasticama – da radite s njima na način koji potiče odnos.

No s druge strane, viđam vas i u drugačijim okolnostima pa imam zamolbu.

Ostavite ponekad vašeg psa radije kod kuće (osim ako ima separacijsku anksioznost) jer neke situacije u koje ga vodite njemu stvarno nisu ugodne a ni potrebne.

Sada je fora voditi psa svugdje sa sobom, odlično!
No – želi li to svaki pas?
Vaš pas.
Jeste li ga pitali?

Znači ovo se NE odnosi na one koji tome drugačije pristupaju i čiji psi stvarno uživaju na mjestima gdje ih vodite. 
Primjer, pas jedva hoda od vrućine ili umora ili od dosade, iza vas. Pa ga potežete i ne okrenuvši se. Negdje se žurite, smeta vas što je pas spor.
A ne pitate se zašto je spor? Treba li mu što? Želi li uopće tamo biti?

Pas zastane da se popiški ili nešto ponjuši dok hoda iza vas, vi ga ne gledate i potegnete ga naglo. Nije vam važno kako ta šetnja izgleda za vašeg psa, ima li on kakve potrebe, želi li pročitati informaciju ili se olakšati na miru…

Vodite psa po najgoroj vrućini na terasu restorana jer ste vi gladni. Ne ponesete psu baš ništa – vodu, zdjelicu, poslastice, prostirku ako je potrebno, neku zabavu. Ljutite se na njega jer ne nemiran, bam po guzici.
Dole, miran, makni se!

Zašto ste ga vodili? 🙂
Pazite li da vaš pas ne ometa druge ljude/pse?

Još jedan scenarij, pa se boji SVEGA. Vaš pas se stišće i ne zna di bi sa sobom. Vi ga ni ne pogledate.
Pas laje na sve pse koji prođu iz straha.
Vi se ljutite na njega (a to što se boji je manje važno).
I ne to nije pomoć psu koji se boji, o strahovima možete ovdje pročitati: http://www.vagabond.hr/strahovi-kod-pasa/

Znam da sada ispada da kritiziram, no to mi stvarno nije cilj.

Cilj i moja zamolba je da osvijestite činjenicu da je nekada bolje za vašeg psa a onda i za vas da ostane kod kuće.

Ili birajte mjesta gdje će i vašem psu biti jednako ugodno i fora kao vama.

Učite psa ako želite da ide na kavu/ručak s vama da je to super stvar. No postepeno, uz razumijevanje da njima koncept sjedi tu i ne miči se bez ikakve zabave sigurno nije jednak kao vama – jer vi pijete kavu, pričate, čitate nešto itd..
Pogotovo ako se radi o mladom psu punom energije ili starijem psu koji sada želi mir i udobnost ili psu koji se boji ljudi/situacija/pasa…

Promatrajte ih u šetnji gradom, je li im previše? Jesu li zadovoljni?
Ako žele pronjuškati zastanite im, ne potežite ih kao krpu, i pazite na njihovo zdravstveno i mentalno stanje. Svjesno birajte rute kojima ćete ići uključujući njihove potrebe/želje 🙂
Vodite ih sa sobom smisleno i odgovorno 🙂

PS. PODSJETNIK: Kada je vruće a vani ste sa psom jer iz nekog razloga morate s njim izaći, birajte da su površine po kojima pas hoda u hladu jer oni nemaju cipele 🙂

Jelena Kallay
Diploma Animal Behavior Technology, Dip. ABT
Dog Trainer Professional Program, Karen Pryor Academy  – Certified Training Partner, KPA CTP

Dogs who bark and lunge on leash, go after larger dogs, attack other dogs are often perceived as brave or overconfident.
I often hear my clients say: “my dog is too brave and thinks of himself as a boss, he goes after other dogs even bigger and stronger than he is”.
For them it so hard to perceive that their dog is exact opposite – he actually act/reacts out of fear, insecurity and/or frustration.

So such dogs have what I call “false confidence” meaning that they might act as a confident dog (in human eyes – we do not know for sure how other dogs perceive it) but they are far from it.
Such dogs act out since (due to their previous learning experience) they believe that is the best way how to chase the scary thing away. Best way to save themselves.
They are not doing that because they are brave but because they must “play a role” of being super brave, strong and scary in order to survive. They know that they MUST act no matter how scary it is, it is their only chance.
Their level of confidence is just high enough for them to “dare”.

I am not talking abut overconfident young adolescent dog who’s hormones and not yet developed brain make him think of himself as king of the world (with natural desire to sometimes “challenge” the world around).
I am talking about dogs who had to have some kind of trauma, negative life experience, some kind of repression in their life.

Truly confident and stable dog will try to resolve possible conflict, rather than go into one and will stay calm(er) in possibly threatening situations. His emotions will not overpower his reason easily.
That is because their confidence was build up gradually. Such dogs have strong foundations.

Those are the lucky dogs that possibly have such genetic predisposition. But were also allowed to think and chose for themselves; they were set up to succeed while learning.
They were gradually prepared for this world, learning along the way that life is safe and fun and if not – there is always a way out.
Such dogs do not go over threshold in one heartbeat and will have a whole range of skills assisting them in various situations. They will just know what to do and how to behave.
They will stay cool…

“False confident” dogs lack all that.
Their foundations are non existent, bad or cracked. Their world is easily rocked and that makes them feel insecure, frustrated and possibly very scared.
Their behavior that appears to us as very strong and willful is just a facade.
Such dogs are easily over aroused and easily go over threshold. They live near the “red zone” and as soon as they see (sense) a possible threat they are triggered into acting out.
It might even became a learned behavior after some time.
Such dogs need our HELP and not our judgment.

If we punish such behavior we will unfortunately diminish that little confidence they have.
Which will either play out as adding more “oil in the fire” and behaviour will escalate or they will eventually shut down.
So there will be no confidence left for dog to say to the scary thing – go away; he will not even dare to that anymore.
What is left but to hide within.
Such dog will live as a shadow of himself and that is is extremely sad.

So instead of extinguishing that little confidence that they do have we should realize that such dog needs assistance. We need to help such dog build new foundations and new life skills that will help him cope with life better.
We must prove to him that life can be safe (at least to some extent, it depends on how deep fear/negative experience is) and fun and that he has us on his side.
He must know that he is not alone and that there is always a way out.

So from “false confident” to ”confident in lots of situations” is a long path paved with lots of work and patience from our side. To what extend it will be possible depends on so many factors, but it is possible and it is crucial.
Everything else is not a good quality of life for that dog, for us, and whole environment where such dog lives.

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

NOTE: This blog is not scientific at all – just some of my thoughts, observations and gathered knowledge:

Why food works so well in the long run when it is used in training and for rewarding desired behaviors?
Because its consequence is feeling of pleasure in animal’s body. Body says yummy, that feels soooo gooood!!
Or to go beyond that, it is also information to the body that it WILL survive. What is more satisfactory than that?

Other animals and us, we want/need to feel safe and content with least amount of trouble and fuss to achieve that. Why? Because that way we will preserve energy. Living in such way will not put much strain on the body and it will give us restful mind. All of which assists in providing better life quality and prolonging ones life span.
Ok, if we live in perfect state where everything is great we will most probably live longer but we will not develop, evolve much. So some amounts of stress and changes in environment are welcome. To keep the juices going. To help us grow, to help us learn.

But larger amounts of stress will put strain on the body, with consequence of overusing some parts and finally damaging it. That includes inside and outside of the body; example would be hormonal imbalances that put strain to organs, while physical strain damages bones, tendons etc..
So idea is to do as many as possible things that gives body and soul pleasure. Consequently, we want more of it, we want to strive and survive.
Pleasure = happiness = spark of life is on

Does it HAS to be food? No.
It can be anything that gives that individual animal feeling of pleasure, something that animal wants more of. And is willing to repeat behaviors that led him/her to that feeling of pleasure.
So in the long run if it is repeated a number of times and if pleasure is a consequence – it will all blend. That behavior itself will become a source of pleasure. Than desirable behaviors that we want to see more of will prevail naturally.

Another reason why sense of pleasure is important is that it improves learning.
Why is play so important for young beings for example. Because it is pleasurable and than body wants more of it. We will WANT to learn how to do behaviors that provide pleasure. We will WANT to participate.
So through play body repeats behaviours that are important for future survival. If what we were doing was not pleasurable we would want to avoid it. Why? As I said at the beginning – it is not in body’s interest to do things that make our life shorter and of less quality.

We learn best if subject and environment are pleasurable for us. That way subjects will stick. Our body and soul knows that it is good for us. For our overall wellbeing.
Otherwise we will not be happy to retrieve learned information gladly.
If learning occurred via force or pressure, we will want to avoid it even though we did possibly learn it (example would be math for many people).
Than such learned knowledge is not of use for us really, our brain might even try to find ways to block it. We might starts feeling sick when we have to do math for example.

Same goes for our pets. So try to discover what puts your pet (or animal you work with)  sparks in his/hers eyes. What is it that drives them to willingly participate and to want more of it. Find out what is pleasurable for them, and know that it changes. So let them tell you over and over again what it is.

I hope this Blog provided some pleasure for you while you were reading it 🙂

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

Često čujem kako ljudi kažu da njihov pas zna da je napravio nešto loše, jer kada dođu doma on se skriva i umiljava.
Smatraju da pas zna da je kriv (“guilty look syndrom”), i da to  (nešto nama neprimjereno) namjerno radi iako zna da slijedi kazna jer je zločest, tvrdoglav, razmažen i slično…

No što se tu zapravo događa.
Pas ostaje sam u kući, i sad imamo više mogućih scenarija.
Pas je štene – smetaju ga zubići, nije umoran i želi se igrati, ostao je sam te mu nedostaje društvo, osjeća se usamljen i boji se kada je sam ili kombinacija navedenog. Više o štencima pročitajte ovdje: http://www.vagabond.hr/o-stencima/
Pas je u pubertetu – također ga smetaju zubi, ima puno energije i nije umoran, dosadno mu je, ostao je sam i nedostaje mu društvo, osjeća se usamljen i boji se kada je sam ili kombinacija navedenog. Više o pubertetu pročitajte ovdje: http://www.vagabond.hr/pubertet-kod-pasa/
Pas je odrastao – nije umoran i želi se igrati, ostao je sam te mu nedostaje društvo, osjeća se usamljen i boji se kada je sam ili kombinacija navedenog.
Pas je udomljen iz azila – nije naviknuo na parket, namještaj, tišinu pa je ili anksiozan zbog velike razlike u okolini ili je sretan jer je na mirnom i sigurnom i pun je energije. Na to još dodajmo je li štene ili u pubertetu.
Pas je udomljen s ceste – naviknuo se puno kretati kako bi preživio te ga hvata nervoza, moguće i panika i želi izaći.
Dosadno mu je, ima energije, boji se ostati sam ili kombinacija navedenog.

Znači pas ostaje sam u prostoru i pronalazi si «ventil» kako bi zadovoljio tu neku potrebu/emociju (zubi, višak energije, anksioznost). Pa si nađe nešto što može žvakati i trgati jer to smiruje pse (a i zabavno je i pomaže kod zubića). Možda je jako sretan pa trči po prostoru, ruši stvari, kopa po krevetu, kauču.
Možda se boji pa se penje na kauč/krevet jer je naš miris tamo jak. Možda se i popiški na to mjesto jer želi označiti prostor na kojemu se osjeća najsigurniji.
Možda se popiški/pokaka pred vratima jer je anksiozan pa metabolizam radi ubrzano jer je tijelo u velikom stresu, a možda mu je samo sila jer ga niste dovoljno dugo izveli da sve obavi prije odlaska.
Možda grebe po vratima, zidu jer je u stresu pa pokušava izaći, možda je razvio kompulzivni poremećaj od stresa pa se smiruje kroz repeticijske radnje.
Možda trga vaše šlape i cipele jer su bas odlične teksture za trganje i «češanje» zubiju. Moguće da ste mu dali da se igra s vašim starim šlapama (ili čarapama) no ostavili ste nove na podu i očekujete da pas zna razliku.

Znači psu je možda dosadno za što sigurno nije kriv, dapače psima treba puno mentalne stimulacije kao i nama da bi se mogli zadovoljno odmarati neko vrijeme. Često su sami oko 8 sati ili više – razumljivo je da neće moći stalno biti mirni pogotovo ako se radi o štenetu ili mladom psu.
Možda ima “Separacijsku anksioznost” koja ima svoje gradacije od blagog do ekstremnog oblika, u svakom slučaju pas treba stručnu pomoć jer se radi o problemu u ponašanju. Psu nije ugodno, muči se i ako to ne adresiramo može dugoročno doći do drugih problema (psihičkih i zdravstvenih).

Onda mi dođemo doma i vidimo pogrebana vrata, raskopane jastuke na kauču, popišan krevet, izgrižene cipele, raskopano cvijeće, pojedene kekse na stolu itd..
Nas to naljuti jer smatramo da pas mora mirno ležati dok nas nema, nama je to vrijedno i mislimo da je pas zločest.
Pas nam se veseli jer smo došli no mi počnemo vikati, uzimamo uništeni predmet i prijeteći uz vikanje pokazujemo to psu, vučemo psa prema mjestu događaja, udarimo psa, šaljemo ga u kaznu (na njegovo mjesto ili ga zatvaramo u neku prostoriju kao kupaonica).
Mi vjerujemo da tako odgajamo psa i objašnjavamo mu da to ne smije raditi, da je bio zločest. Vjerujemo da sada pas zna da to ne smije raditi.

Što smo zapravo s time napravili.
Iz perspektive psa: Došli smo doma pas se razveselio, odjednom mi nanosimo psu negativnu posljedicu, naše ponašanje se mijenja, psa šaljemo na mjesto (na kojem se inače odmara i to mjesto mu vremenom počinje biti poveznica za nešto negativno) ili ga zatvaramo u mali prostor u kojem mu nije ugodno ili nije naviknuo biti.
Stvaramo i negativnu asocijaciju na taj prostor pa se čudimo zašto pas ne želi više ići u kupaonicu i ne voli se kupati. To pišem čisto kao primjer da znate povezivati stvari i uvijek gledati širu sliku. Što mi sve s time zapravo napravimo.
Pas se boji, ne razumije što se dogodilo.  Ne može povezati naše ponašanje u tom trenutku (nanošenje kazne) direktno s prijašnjim događajem (žvakanje jastuka).
On u tom momentu ne može znati zasto vičemo.
Znači ne povezuje to na način kako mislimo da je kazna posljedica jer je bio zločest i da se to ne smije.

No može vremenom povezati da kada ima interakciju s nekim predmetom (pas ne misli da to uništava, ne razmišlja da je razbio 500kn) ili ako je piškio i kada se mi kasnije pojavimo da slijedi negativna posljedica. I dalje ne razumije zašto niti misli da je nešto loše napravio.
No ovo vrijedi ako pas radi uvijek istu radnju, tada može vremenom doći do poveznice.

Sljedeći dan ista stvar, pas opet to nešto napravi. I onaj iza. Mi uvijek reagiramo burno.
Četvrti dan mi otvaramo vrata psa nema, on se skriva. Mi vidimo razbijen kauč i zaključimo da pas zna da je bio kriv. Da zna da nije smio razbiti kauč i zato se skriva od nas.
Kada nađemo psa on ili okreće glavu, oblizuje se, diže prednju nogu, zgrbljen je, okreće nam leđa, legne na leđa s podvijenim repom, žmirka, gleda nas u koso tako da mu vidimo bjeloočnice, trese se, bježi, kesi se, popiški se…
Ili kombinacija navedenog.

To su sve smirujući signali, dio pseće komunikacije kada nas želi smiriti i izbjeći sukob.
To nema veze s osjećajem krivnje.
Pas ne misli da je bio zločest, on je samo bio pas. Radio što je bilo potrebno da si olakša situaciju (dosada ili anksioznost). Ne može razumjeti da je to što je radio nešto loše kada je to za njega prirodno ponašanje.
Prirodno za psa kao vrstu (trganje i žvakanje) a ako se radi o anksioznosti to bi tek trebali razumjeti jer na jednak način i ljudi osjećaju anksioznost..
Pas je samo naučio da smo mi nepredvidivi, da možemo biti izvor negativnih posljedica i da nas se treba bojati u određenim situacijama (ili uvijek).

Drugi scenarij je da pas gleda u nas dok otvaramo vrata i pas vidi da se naša mimika mijenja (mrštimo se, stišćemo vilicu), zadržavamo dah ili ubrzano dišemo, mišići nam se napinju, tijelo nam se koči, ton glasa se povisuje. To su sve psu znakovi da slijedi negativna posljedica jer je naučio iz prijašnjeg iskustva da kada se naše ponašanje počne mijenjati na taj način, slijedi negativna posljedica. Pas to naravno želi izbjeći i zaštiti se. Pa nudi umirujuće signale ili se počne jako bojati. A mislimo da zna da je kriv.

Čak i da psa uhvatimo na djelu i nanesemo negativnu posljedicu on to neće povezati onako kako mi mislimo i želimo. Neće naučiti da on to ne smije. Već će povezati da dok grize cipele osjeća ugodu a kad mi se pojavimo slijedi negativna posljedica. Dok nas nema, gristi i žvakati cipele je super.
Tako samo narušavamo odnos sa psom jer pas uči da mi nanosimo negativne posljedice a on ne razumije zašto (gristi cipele je za njega od vrijednosti). Moguće da će prestati gristi cipele ako je negativna posljedica toliko snažna da će se početi bojati dirati ih. No pas će se i nas početi bojati a to nije cilj koji želimo imati u odnosu  s našim ljubimcem.

Sjetimo se iznova, pas je druga vrsta. Ima svoja prirodna ponašanja. Nama ona često ne odgovaraju jer očekujemo da oni svoje ponašanje odmah i lako prilagode ljudskom. No oni to ne mogu. Pas će uvijek biti pas i ponašat će se u skladu sa svojim genetskim zapisom, dobi, zdravstvenim stanjem (koje također može utjecati na uništavanje u kući, piškenje/kakanje i drugo) i okolinom.
Na nama je da mu omogućimo unutar okvira mogućnosti da se on može izraziti kroz svoje prirodno ponašanje, te ga trebamo učiti da je super ono što mi želimo da rade a često se kosi s njihovim prirodnim nagonima.

Nije nemoguće, no zahtjeva naš trud, dosljednost, strpljenje i razumijevanje.
Zato sljedeći put ako vidite da je pas nešto napravio pitajte prvo ZAŠTO i KAKO mu pomoći da lakše prihvati to što ostaje sam u prostoru koji za njega i nije baš prirodan ili u kojemu osjeća anksioznost.

Pse manjeg rasta prati negativna reputacija malih Tasmanijskih nemani, histeričnih i krvoločnih bića. No činjenica je da pas manjeg rasta ne može na jednak način funkcionirati na ovom svijetu kao pas većeg rasta. Nemaju jednake šanse za preživljavanje, kao ni za konkurentnost.

Radi toga pas manjeg rasta razvija različite mehanizme obrane, a onaj najčešći je “napad je najbolja obrana”.
U stilu – samo mi probaj prići, ja sam izuzetno strašan i rastrgat ću te!  Neka ti slučajno ne padne uopće na pamet!!

Zašto to oni rade i zašto dođu do tog zaključka? Iz STRAHA ili/i frustracije.

Strah je mogao biti genetski prenesen, kao informacija. Mogao se razviti i iz negativnih situacija gdje je pas naučio da veliki pas može nanijeti jaču ozljedu. Mogao je i vremenom zaključiti da mu svi psi mogu nanijeti ozljedu, neovisno o veličini. Te je moguća kombinacija navedenog.
Više o strahovima pročitajte ovdje: http://www.vagabond.hr/strahovi-kod-pasa/

Često čistokrvni psi manjeg rasta dolaze iz nekontroliranog uzgoja, od štancera ili od ljudi koji ne paze na temperament i zdravlje roditelja kod uzgoja. Križanci i mješanci često dolaze iz tužnih i teških životnih priča. Dakle, u tim situacijama psići mogu doći na svijet s predispozicijom za strah (ne svi s jednakom) ili/i s nekim zdravstvenim problemom uslijed kojeg osjećaju veću potrebu da se obrane (od potencijalne boli, veće ozljede ili to rade od nervoze),  kao recimo iskrivljen kostur, dermatoze, slab vid i slično.

Neki psi nisu pravilno socijalizirani ili su bili izolirani od svijeta u tom ključnom periodu pa nisu vidjeli da psi postoje u različitim veličinama, oblicima i bojama niti su uspjeli učiti o psećem bontonu. Tada ne znaju dobro tumačiti pseću komunikaciju te može doći do međusobnih nesporazuma i sukoba.

Osim toga na ponašanje pasa utječemo i mi, gdje dolazimo do teme dizanja psa na ruke.
Kada je to dobro a kada nije?
Postoji velika razlika. Ako mi iz straha da našeg malog psa netko ne ozljedi (iako se to možda još nikada nije ni dogodilo) dižemo psa čim ugledamo bilo kakvog psa te se još uz to mi plašimo, vrlo ćemo vjerojatno naučiti psa da drugi pas = frka.

Zašto, jer će pas osjetiti naše stisnute mišiće, ubrzano disanje, uzbuđeni ton glasa, te moguće pojačano znojenje. Pas će vremenom zaključiti da drugi psi izazivaju u nama strah te će se posljedično i on početi bojati jer psi uče i od nas o svijetu. Pogotovo štenad i mladi psi.
U tom slučaju to nije poželjno jer uskraćujemo psu mogućnost da uči da i psi velikog rasta ili/i psi općenito mogu biti prijatelji ili da nisu prijetnja. Što pak naravno nažalost nije uvijek slučaj, pa je važno znati procijeniti kojem ćemo psu prići i kako.

NIJE cilj da se naš pas sa svakim psom pozdravi (tema za drugi Blog). Cilj je da uči da postoje raznoliki psi s kojima može i ne mora imati interakciju. No ako se mi plašimo da će se nešto dogoditi tada ne činimo uslugu našem psu jer mu usađujemo strahove. Sa strahovima nije moguće potpuno uživati u životu i svakodnevno funkcionirati.

No, nažalost često se dogodi da psi manjeg rasta ipak budu napadnuti od strane većih pasa ili pasa općenito, te kroz iskustvo nauče da oni mogu biti izvor nelagode, straha i boli.

Ponekad se to dogodi i u igri gdje veći pas nagazi na manjeg psa, sruši ga, zakotura i slično. Koliko će se pas uplašiti ovisi o tome koliko je pas stabilan, koliko je takvih iskustava imao, te kako smo mi reagirali.
Ako se i mi tada uplašimo, dati ćemo potvrdu da to nešto je bilo strašno. No ako mi ODMAH napravimo feštu i veselo no brzo maknemo psa iz situacije moguće da neće stvoriti jake negativne asocijacije. Naravno ne mislim to u situacijama gdje je pas ozbiljno napadnut, tada gledamo kako ćemo što brže stići do veterinara.

E sad dolazimo do toga kada JE dobro dignuti psa.
Važno je pse micati iz situacija koje su im stresne ili su potencijalno opasne.

PREVENCIJA je ključna, znači potrebno je paziti da se nešto ne dogodi. To znači nadzirati sve interakcije našeg psa s drugim psima, uz pravilno čitanje govora tijela oba psa (ili više pasa), te spriječiti da dođe do nelagode, straha ili ozljede.
Zašto? Zato što pas neće ojačati kako neki vjeruju ili će se sam najbolje snaći ako se nešto desi; već će zaključiti da psi jesu strašni i počet će se braniti. Možda prvo suptilno (diplomatski) pa ako to neće upaliti bit će sve jasniji i žešći. Dok ne dođe do toga da počne vrištati čim ugleda drugog psa.

Radi toga je dobro ako je situacija  frkovita (vidimo da našem psu nije ugodno) dignuti svojeg malog psa i što prije otići iz situacije ako drugo nije moguće i ako je to najbrže rješenje. Jer u suprotnom će biti i dalje izložen situaciji koja za njega NIJE dobra.

No opet je važno kako to izvedemo, smireno i s veselim tonom i odemo što prije dalje.
Psi uče kroz asocijacije, zato je važno da su asocijacije sa psima isključivo pozitivne što je i jedini uvjet pravilne socijalizacije i suživota.
Navedeno vrijedi i za štence koje još možemo dići na ruke.

Zamislite da ste malo dijete, i da vas naglo okruži jato golubova. Lepetaju krilima pored vas, neki vam kljucaju cipele, neki se međusobno svađaju, dižu prašinu oko vas. Zamislite da vas roditelji ostave u toj situaciji jer oni smatraju da ćete tako ojačati, zavoljeti ptice ili to ni ne smatraju nečim nelagodnim ili ni ne primjećuju.
No vama nije ugodno, počnete se bojati, tražite izlaz..
Posljedično zbog te situacije možete razviti strah prema golubovima, možda i prema svim pticama. Možda čaki i prema tom mjestu gdje se to dogodilo.

Najveća pomoć kod strahova je IZLAZ iz situacije.
Dakle ako vas roditelj makne od tamo (veselo i smireno) i još recimo odvede na sladoled, potencijalno vama strašna situacija se začas pretvorila u ok situaciju, plus slijedio je sladoled!
Sladoledom nismo nagradili srah jer to nije ponašanje već emocija, nego smo dali tijelu mogućnost da se opusti. Mogućnost da se nelagoda lakše otopi i da se strah ne zapiše duboko ili uopće.
Dajemo informaciju, golubovi su ok, sve je ok..
Učimo da je svijet izvor ugode a ne nelagode…da je svijet siguran, bez toga ne možemo funkcionirati u svijetu. U suprotnom bi se povukli u sebe, skrivali bi se i ne bi htjeli u ičemu sudjelovati.

S druge strane ako vas roditelji plaše i panično dižu i pri najmanjem pogledu prema golubovima, tada ćete se i sami zabrinuti i pomisliti da je to sigurno nešto strašno.
A cilj svih bića je preživjeti  – počnemo se štiti, i onda se štitimo unaprijed i na najmanju naznaku slične situacije, pogotovo ako jesmo doživjeli nešto strašno.

Jednako s našim malenim ljubimcima.

Dakle nemojmo osuđivati ljude koji dižu svoje pse, znači da smatraju da je situacija frkovita.
Oni se boje  – da, oni vrlo moguće ne rade ispravnu stvar no ne zaslužuju ni naše vikanje i ružne poglede, vjeruju da rade najbolje za svojeg psa. Zato na vrijeme vežite svojeg psa (da spriječimo skakanje na čovjeka i psa), nemojte prilaziti blizu, ili prođite što brže.
Ili rade pravu stvar, miču svojeg psa iz situacije gdje vide da mu je nelagodno a vi još niste pozvali svojeg psa jer ne znate pravilno čitati govor tijela pasa, pas vas ne sluša, ili mislite da se svi psi moraju pozdraviti.

No važno je znati da je to nekada najbolje što možemo napraviti. Bolje spriječiti nego liječiti.

Plus možda osoba već radi sa psom na pozitivnim asocijacijama na druge pse, a za to su potrebni određeni uvjeti da bi funkcioniralo. Pa kada se dogodi nagla i nepredvidiva situacija nabolje se što prije maknuti a to nekada znači podići psa i otići.

I nemojmo osuđivati male pse koji urlaju, oni se zapravo boje i žele se zaštiti. Dajmo im prostora.

Ako imate većeg psa, posebno pripazite kako se ophodi s manjima od sebe. On ih može uplašiti iako ima možda najbolje namjere. Kontrolirajte ga s povodnikom i ako vidite da se drugi pas plaši, odite dalje (također veselo i smireno). Nastavno, i ljudi s većim psima trebaju što brže otići iz psu stresne situacije, to ne vrijedi samo za manje pse.

S druge strane nekada ljudi s manjim psima iz straha ne dozvoljavaju svojem još stabilnom psiću da dođe do drugih pasa a on to jako želi. Želi se pozdraviti a ne može, pa se vremenom u njemu nakuplja frustracija. Takav pas će vremenom početi i lajati na druge pse iz frustracije.
To se može spriječiti ako prilazimo pravilno stabilnim psima i psima koji jesu zainteresirani za pozdrav i interakciju, pazimo da to bude kratko i slatko i idemo dalje.
Strah da će se nešto dogoditi manjem psu često bude jako jak kod ljudi pa im je to teško, što je zapravo razumljivo iako ne i ispravno.

Pomozimo jedni drugima a i psima da se što ugodnije osjećaju u svijetu koji često nije prijateljski raspoložen prema slabijima. U kojemu često ne postoji razumijevanje za tuđe brige i strahove, gdje se samo pametuje i kritizira a ne pomaže.

I za kraj napravite test – lezite na trbuh na pod i lagano uzdignite glavu i pogledajte oko sebe i iznad sebe. Sada znate kakvu perspektivu ima mali pas, i kako on vidi svijet.

Zamislite da vam prilazi veliki pas, čovjek, dijete, auto, kamion, tramvaj itd…

How I wish if you could see your dog through my eyes. Than you would “see” that he is not stubborn, mean, stupid and he didn’t come in to your life to ruin it. You would see how sweet, lovely and eager to learn he is. Maybe frightened and insecure, or just young and full of energy.

I wish you would know how important it is for you to follow the instructions, to be consistent, manage situations and environment and to be patient.
Trust me I DO understand it is not easy, but I wish if you could understand how necessary it is.

I wish you could know how many hours I have spent studying, reading, researching, learning about dog behavior. How much energy and money I have invested, for YOU and YOUR dog. So that I can transfer knowledge to you – so that you can co-exist better with your 4legged friend. Because of that, when I do give you advice it really is based on some proven knowledge.

I am not just saying things to make your life difficult or inventing them up. Because that is how you see it sometimes. You do not like change, you do not want to change. You want your dog to stop doing something or start doing something. Period. You do not want to see how big of a role you have.


I wish you would know how difficult it is for me when I see how with using proper tools and having proper approach things would become better, for both of you. I SEE the solution (often more than one), it is RIGHT THERE. And I KNOW that it can work.
And than I see that you are NOT doing it, not implementing any or some of it and than you tell me that it does not work.
That breaks my heart.

I wish you would know that it is not easy to be supportive, understanding, creative while you diminish what I am trying to accomplish, for you. So I twist, turn, bend, compromise (not happy to for sake of dog, but I do) to make it work for you…but it is still not enough. You want it to be fixed, now. By me, not you.
I am sorry, it does not work that way.

Oh, how I wish YOU would find joy in helping your dog succeed….if you would get excited as I do for every small victory, for every step forward.
I wish, you would not get disappointed when there is a step back. I would love it if you would see it as information – just that. Info that will help you make necessary adjustments, or just wait it out.

My dear Client, please remember that this dog (or any pet) did not come into your life holding a gun to your head, forcing you to take him in. It was YOUR choice, and now it is your RESPONSIBILTY to care for a being that depends almost completely on you.
PLEASE take time and energy and invest it into getting to know your dog and in learning all you can about dog behavior. And than ACT on it. You are not alone, I am here to help you. You called me…
And please, please DO NOT GIVE UP after first bump on the road. Your dog never gives up, no matter what you do or don’t do.

Dear Client,
You, who do not want to change or invest time/energy – you are lucky that your dog is so forgiving. Please, remember that…

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

We can get stuck in only doing things one way, or certain way. And than we believe that is the only way, or THE only correct way to approach things or view things. It is happening in the world of “modern” animal training and it has made us turn against each other, made us exclude ourselves from investigating anything new or different.

I am talking about trainers and behaviourists who dance on the “Positive Reinforcement” side of the street. So even the name or label is debatable – is it Positive training, Force Free Training, Modern training…Than we debate what is positive, what is force free, is it really modern? 
Than we judge everything – definitions, philosophies, tools, each other…

Than we put others in certain “boxes” based on some information that we gained but have never truly explored or even tried ourselves. And we put as much distance between our box and other boxes to make sure that our way of dong things, our belief system does not get affected (infected).
Why? Maybe we fear of change, lf learning new things, envy that we did not think of that….probably for each a something different. 

Debating if done in constructive way is welcomed, but debating just for the sake of debating and to be contrary – that leads nowhere.

Yes, we have that right, to be like that. However, it prevents us from growing. Prevents us from learning. 
Example, if I am making cake/pie and am only using apples most probably it will turn out great and I might even make different versions of it, all lovely!
But if I am only interested in apples and only use apples, than I will miss out on all other flavors that exist out there. All those combinations, lots of them already used but for sure some still not discovered.
That will prevent my brain from making new connections, and I will get stuck in my “box”, no matter how lovely it is. No matter how great that recipe is. And yes lots of people will find it great for them (flavor of our cake/pie), but it might not work out for so many other people who could have enjoyed it if I have only tweaked it a bit (or a lot).


What I am trying to say is that there are so many ways to reach a goal or to do something. For example creating a training plan, doing a set up, influencing certain behaviour, teaching animal something, working on relationship issue, etc…
Animals WILL tell us if we are doing a good job (have written about it in previous Blog – Ask Your Dog). That means that our recipe IS good, but more we know about ingredients and combinations we might get even better results, even better flavor.

We owe it to the animals, and us – we should fill our “box” with as many recipes as possible so that we have a possibility to choose. We DO NOT HAVE TO USE ALL THE RECEPIES and we might end up using at the end only few of them. But I am pretty sure that they would be at least little bit different from our original ones….


So because of that I am trying to learn from as many people (and organizations) as possible. From those who are more knowledgable than me, have more experience or have been using something I am still not familiar with. I might not use all that I have learned, some things I might find unnecessary or it might not make any sense to me – but I WILL RESPECT it, acknowledge it, and will not toss it. There might come a day I might change my mind…

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com. hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

Molim, ne prilazite! Koliko puta ste tu rečenicu izgovorili dok ste se šetali sa svojim psom?
Bilo da se radi o odraslim ljudima, djeci ili psima.

Možete psu i sebi dodatno pomoči tako da stavite žutu oznaku na povodnik.
Naravno, postoje razni razlozi zašto ponekad ili uvijek ne želimo da netko prilazi našem psu (projekt to odlično pokriva i objašnjava). Ovdje ću se više osvrnuti na pse koji imaju neke probleme u ponašanju.
Više informacija o Projektu žuti pas potražite ovdje:
http://gulahund.se/hrvatski-croatian/
https://www.facebook.com/ZutipasHrvatska/

Tu rečenicu je važno izreći kao informaciju prema drugima no nije dobro zadržati se nakon nje i krenuti objašnjavati zašto je to tako.
Za to postoji više razloga.

Najvažniji razlog je vaš pas, njemu se to prvenstveno dešava – ta situacija koja mu izaziva stres. Na povodniku je i nema potpunu kontrolu nad situacijom.
Zapamtite ako je vaš pas reaktivan (reži, laje, škljoca zubima na druge pse, odrasle ljude, djecu) to je moralo krenuti iz neke nelagode, nesigurnosti i straha.

Ako nije reaktivanog ponašanja u takvim situacijama, tada će pokazati nelagodu/strah kroz pokušaj skrivanja, može natezati povodac u drugom smjeru, stati na mjestu (freeze), stisnuti se (grba na leđima uz povijeni rep), leći na leđa uz povijeni rep, davati smirujuče signale i drugo…

Da bi pomogli vašem psu (a to bi vam trebao biti glavni cilj) važno je nastaviti se kretati. Ako ostanete kraj izvora stresa/straha taj osjećaj (emocija) će se samo povećavati jer pas zna da nema IZBOR odlaska iz situacije. 

Probajte zamisliti da prema vama stiže nešto što vas jako plaši (zmija, pauk, tornado, ubojica..može biti i nešto drugima naizgled nerealno no VAS plaši).
Što će vam najviše pomoći? Što želite prvo napraviti?
Pobjeći ili se braniti. 
Kako bi se osjećali da vas netko drži za ruku, stoji i ne da vam da odete dalje a ako se krenete braniti još se ljuti na vas?
Ovdje možete pročitati nešto više o strahovima: https://www.vagabond.com.hr/program-strahovi-kod-pasa/

Znači važno je nastaviti se kretati. Potrebno je omogućiti psu izlaz iz situacije, još bolje je raditi prevenciju kako ne bi ni dolazilo do toga da se vaš pas boji i da smatra da se treba braniti. Kako ne bi produbljivao emociju.

Znači kažete “Molim, ne prilazite” i krenete dalje. Vjerujte, nećete uspiti objasniti osobama na cesti razloge zašto je tako jer oni znaju najbolje, čut ćete razne savjete koji su najčešće kontraproduktivni ili će vas čak i početi vrijeđati. Svaka časti iznimkama naravno, no nema baš smisla to testirati (tražiti plodno tlo, na uštrp vešeg psa).

Nećete ništa korisno postići a vašem psu ćete samo produbiti negativne asocijacije pa posljedično i emocije te time “dokazati” psu da to sto ga plaši definitivno JE strašno jer svaki put kad to nešto sretne on nema izlaz iz toga.
Još je gore kada netko konkretno krene prema psu (s rukom ili kad drugi pas dođe preblizu).
Vaš pas će samo naučiti da treba biti što jasniji u izražavanju da ne želi da mu se prilazi (ima na to pravo i u svojoj glavi legitimne razloge) pa može doći i do ugriza ili većih trauma/fobija.

Ono što nikako ne savjetujem je da kažete “moj pas se boji” ili “moj pas ne voli djecu/pse” itd…
Tada ćete aktivirati suprotnu reakciju od željene gdje će vam najčešće ta osoba reci: “ali MENE se neće bojati, ja znam sa psima” ili “MENE psi jako vole, sad ću vam ja pokazati”. Pa krene prema psu, vas pas zareži ili ugrize i vi dobijete prijavu i brdo problema.

Ako je u pitanju drugi pas, tada će reći “ali moj pas je prijateljski raspoložen”. Pa ako vi kažete “ali MOJ NIJE” tada kreću osude, opet najčešće kontraproduktivni savjeti ili vrijeđanja.

Zato ponavljam, radi svojeg psa a i vašeg osobnog mira – udahnite duboko i krenite dalje…

Often we would like to change something about or dog (pet). Maybe we want them to be less active, more social, cuddlier etc. But imagine if you lived with a dog that is so shut down from fear that he does not want to do almost anything.

There are many people who live with such dogs (pets) and some of them in my country are my clients. So we go together on this journey of „opening“ their dog more to the world and when we succeed some other “issues” can come out.
Their dog starts acting more like a “Dog” and not as “Shut down creature” who is almost invisible.
For example dog never barked, never wanted to leave our sight or never had interest to chew anything in the house.
But suddenly that dog barks, or wants to explore world or is interested in chewing.
Sometimes people start to complain in sense yes he is less fearful but now he does this and that.
And I am thinking WUHUU yes!! Your Dog is becoming a Visible dog and is coming out of his shell. So we should “celebrate the Crazy”!! (by that I mean celebrate the difference that might make us crazy 🙂 )

Example would be someone who used to walk their dog without leash because their dog was so scared that he/she would always be nearby (THIS IS NEVER WISE JUST TO PUT A NOTE HERE). So as we start the work I tell them that they MUST put a dog on a leash first of all for safety reasons but also I know that as we progress dogs confidence should go up and there is a big chance he will become more open to the world. Often people are reluctant because they say that their dog will not go anywhere. So as we progress with work, dog does become more interested in the world.

And what happens, some people become disappointed because now their dog wants to go away or is reluctant to come back when called since he discovered something interesting – and it was easier for them to walk without leash (yes, they did not see how unsafe that was). So in their eyes I created MORE work for them. Because now they need to teach dog solid recall and MUST have him on long lead for sure.

But what they do not see is how exciting and precious it is to see the dog who was so scared that did not want to sniff or explore anything starts doing so. Again something to celebrate!!
People can become dissatisfied when something like this happens, but it is important for them to look at the big picture.

Guardians with fearful pets can become accustomed to living with creature that does not have many needs and desires. So when such pet becomes more alive some people get bit disturbed with that. So I tell them: “if we exclude fearfulness your dog would normally behave like that on everyday basis so he is just being a dog and you are just not being used to that.
Of course those behaviors that are not welcome should be put under control, but it is something to be happy about because it means that your dog is finally starting to live, to be alive.”

Such situations mostly happen when fearful dog is in puberty and through work he becomes more confident. So dog might not listen to cues as he did before, can now have desire to play with other dogs, or can start sniffing excessively in walks etc. Those are all normal behaviors for that age especially and should be cherished and celebrated. That means that dogs true personality is finally coming out, however guardians might become confused since they do not know their pet in that light.
So my job is to lift their spirits and tell them how great that is!

And for those people who do not have fearful pets – „celebrate the crazy“all the time since living with fearful pet is not easy and imagine how that pet must feel. Look at your pet with happy eyes even when he/she is doing something that you do not approve, because that means that he/she lives life fully – with normal desires to explore and have fun. Lets help them along the way to make proper choices, but we should also enjoy their quirkiness. 🙂

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

We should teach our dog what boundaries are. It is for their safety and safety of the environment they are in. We should be able to communicate effectively what we want our dog to do.  However we should understand that our knowledge of what cue/signal means (what we expect) is not necessarily same for our dog.
We expect by default that our dogs should behave in nice manner all of the time, no matter what.
We want them to understand the whole package: for how long, in which ways we want them do to something, how to act in all circumstances and to be able  adjust accordingly, even to our moods.

So yes, controlling the behavior of our dog is very important. But we should at some point put boundaries to our boundaries and understand that our dogs do not have same concepts of how they should behave as we do.

We people sometimes take things too literate and do not include common sense in equation.
For example when we want to teach our puppy or energetic adolescent self control we MUST take into consideration that at some point training can become very frustrating to the dog or even cruel. For any dog actually.

Example would be teaching dog to sit before we put down the bowl of food. HOW we teach it and what our goal is (duration of sitting) can make a huge difference. The end result of dog sitting and waiting is not important as much as how does dog feel while experiencing that.
Gradually elevating level of difficulty (bowl going towards ground) with less valuable food at first (dogs will tell us if it is of high or low value for them), non competitive environment (no other pets, children nearby) and reading your dog’s body language should be foundations. Only when your dog can sit without any frustration for few second our goal should be met.

But as I said we sometimes take it too literary so some people ask of dog to sit in front of their bowl for minutes, even 10 minutes – now that is going towards cruelty. Why? It is not natural or healthy for dog to look at his food (especially when very hungry) and not being allowed to eat it. It has nothing to do with training or teaching him a lesson. It is about exhibiting our power over a resource which is not necessary. Dogs will NOT respect us MORE if we ask of them to sit like that. They will be frustrated and confused.
Goal of teaching control is to make everyone’s life easier, to have structure and clear communication. That is it.

Same goes for other behaviors like teaching sit, stay, go to mat etc…
What if the surface is not comfortable for dog, what if he is tired, or is in puberty and concentration is low, what if it a puppy that NEEDS to play and explore world and is having trouble being still for longer period – list is long…
We should put more sense in what, why and for how long we ask our dogs to perform something. And see if they are ready for it or not yet – and than adjust our approach to their level of capability.

If we need them to do something for longer periods, and reasons are important because of OUR lifestyle, than we should put even more effort in trying to prove our dog that it is such a lovely thing to do, even though he might not be on board as much.
There will be many situations like that; sometimes it is hard in real life to balance wants and needs of both us and our dog. But in that case we should do our best to get them on board…not just expect that they have to.

Basically, we should be careful in drawing the line between setting boundaries in productive way and over controlling  animals in a way that is not natural or is frustrating to them. They will always tell us when we have crossed it, it is up to us to listen and help them do what we want. We should be reasonable in our requests.

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

Članak je izašao i u mojoj kolumni na portalu Naturala.hr:
http://www.naturala.hr/pseca-setnja-i-njuskanje/3857/

Svi znamo da je psa važno prošetati, i to više puta dnevno. Osim toga često imamo određenu predodžbu kako šetnja treba izgledati no naš ljubimac se s time ne bi baš uvijek složio.

Šetnja je razdoblje gdje psi najviše mogu iskazati svoje prirodno ponašanje.  Za psa kao vrstu je izuzetno važno istraživati okolinu i njuškati. Naravno imamo i onaj uglavnom manji broj pasa koji nije toliko oduševljen šetnjom, no i oni vole pronjuškati okolinu.
Kakva će biti šetnja određuje pas, odnosno trebao bi to moći. Na njegove želje utječe njegova dob, karakter, prijašnja iskustva, okolina, vrijeme, trenutno raspoloženje, zdravlje; dok na tijek šetnje utječemo najčešće (ponekad na njegovu žalost) – mi.

Nekoć se vjerovalo i savjetovalo da pas ne smije njuškati već da mora konstantno hodati nama uz nogu (naravno, to ne znači da nas pas treba potezati već da ima neku skobodu kretanja).
No pas ima svoje viđenje svijeta tako i šetnje. Mi jesmo i trebamo biti važni, no tako da nas pas rado bira i želi boraviti pokraj nas. Da bi pas to rado napravio trebamo ga učiti da smo mi vrjedniji od svih drugih vrijednosti vani, a to nije lagano, jer se natječemo s prirodom.
No osim veze s nama, psu je svakako važno kretati se i istraživati.
Psi velikim dijelom istražuju s nosom kako bi „pročitali“ što se dešava u njihovoj okolini. Tako dobivaju cijeli niz važnih informacija. Koliko im je važno nešto pročitati ovisit će i o pasmini te o spolu psa. Primjerice,  lovačkim pasminama i mužjacima su neke informacije na visokoj listi važnosti.

Što se dešava ako psu ne omogućimo „pročitati novine“? Najčešće dolazi do frustracije, ali i do nesigurnosti jer nemaju priliku saznati što se dešava u okolini. Kod plahih pasa to je posebno važno, omogućiti im njuškanje da znaju što se sve zbiva oko njih. Da znaju na čemu su.
S druge strane,  ako pak plahi pas ne želi uopće njuškati to nam je znak da je u strahu.
Jednom kada takav pas počne njuškati u šetnji to je za nas dobar znak. To znači da se dovoljno opustio da isključi (odnosne ne uključi)  obrambeni mehanizam (bježim ili se branim) i da kreće u istraživanje i „čitanje“ okoline.

Što to sve znači za nas? Da trebamo izbrisati naučeno i prihvatiti da naš pas bolje zna od nas što mu odgovara i da trebamo to poštovati. Tada će pas doći doma zadovoljan i ispunjen a ne isfrustriran. Za psa je njuškanje i mentalna stimulacija te će se prije i umoriti.
Za nas to također znači da nam se ništa strašno neće dogoditi ako ostanemo na jednom mjestu pa čak i par minuta dok naš pas ne zadovolji svoje potrebe istraživanja.
Naravno da je kretanje važno, no jednako je važno i omogućiti mu da bude pas, da radi ono što je za njegovu vrstu važno. Osim što im često ne damo da njuškaju, isto tako određujemo tempo šetnje i rutu. Pitanje je odgovara li to sve našem psu. Pogledavajmo češće prema njima dok ih šećemo, svašta nam poručuju.

Ako naš pas nije raspoložen za druženje sa psima već radije njuška to je normalno, dapače prirodno je. Psi su si zanimljivi dok odrastaju, generalno govoreći kasnije im interakcija sa psima nije toliko važna (osim prijateljstva s nekim psima).
Također ako vaš pas stane na svakom uglu, i to je normalno. Ako ne dođe na prvi poziv jer se zanio s njuškanjem i  to je normalno, te se ne trebamo odmah frustrirati i ljutiti. Samo mu je ta informacija od velike vrijednosti.
Općenito se prečesto ljutimo i zabranjujemo psima radnje koje su za njih jako važne. Naravno da trebamo paziti na sigurnost psa i nećemo dopustiti da pas radi sve što poželi jer bi vjerojatno netko nastradao. No trebamo im omogućiti što prirodnije ponašanje što je više moguće u okvirima okolnosti.

Ako se pas nije puno kretao i više je njuškao možete nadoknadili kretanje na druge načine. Možete produljiti trajanje šetnje tako da izbalansirate omjer kretanja i njuškanja, možete bacati štap/igračku ako to voli (s tim nije dobro pretjerivati), dogovoriti šetnju s prijateljem s kojim će malo protrčati, ideja je puno. No važno je dozvoliti i ukomponirati njihovu želju za istraživanjem. Da, to će ponekad značiti i promjenu rute i smjera kretanja.

Ako je vaš ljubimac pak previše okupiran s njuškanjem pa teško ili uopće ne  dolazi na poziv, ne miče se smjesta više od par minuta ili će rado odlutati za mirisom tada trebate kroz trening i rad doći do toga da uspijete dobiti pseću pažnju unatoč tomu.
Za početak kao pomagalo možete koristiti dugi radni povodnik, nositi poslastice koje su visoke vrijednosti za psa, te učiti psa signal s kojim čete ga na pozitivan način moči „odlijepiti“ od mirisa. Nagraditi za to obilato i ići dalje. Tako psa preusmjeravate i smanjujte šansu za frustracijom. Osim hrane nagrada može biti da može ponovno njuškati, potrčati za lopticom ili što je već za vašeg psa od velike važnosti/vrijednosti.
Takvim psima svakako treba omogućiti i njuškanje no važno je  imati i ponašanje pod kontrolom.
Naravno treba paziti na sigurnost psa, pogotovo kod pasa koji vole jesti sve što vide. Njih ćete pojačano nadzirati i puštati da njuškaju dalje od smeća i na preglednim prostorima.

Znači sljedeći put kada Floki zakopa nos negdje, udahnite duboko i dajte mu priliku da sudjeluje u kvartovskim zbivanjima.

It is still so common that it blows my mind. I used to do the same, do not get me wrong. I am crossover person (not trainer, I have started my education as animal trainer and behaviour consultant only in establishments that use and promote positive reinforcement and force free methods). But I used to use punishment as form of communication with my first dog ( I wish I could go back in time, but I cannot).

I used to be one of those people who truly did love my dog soooo much and thought of her as my best friend, but did use punishment when I though that she misbehaved (now I know that she was just being a dog, no more no less). I though that it has to be done that way, how else would she learn that she was bad?
I was told that by others, plus I was a kid when I got her.

I guess I did not think that it was contradictory.
But IT IS, on so many levels.

So now when I know why punishment does not work and what are negative consequences, I wonder how is it possible that we truly DO love animals that we share our lives with but we do not have a problem of inflicting them pain and communicate though intimidations. By We I mean a big chunk of the human race.
Is it cultural; are we influenced by the ways we were brought up; is it lack of empathy, and lack of understanding?
I guess combination off all – but most of all it is lack of proper education.

People do as they where told by previous generations  – it has always been done that way. Period. 
They do not question: BUT WHY do I have to hit, yell or talk in a threatening tone to my dog when he comes to me 10 seconds later that I wanted him to come.
What do I really communicate to my dog when I do that?
Do I want my dog to be afraid of me? Is that the relationship that I strive to have?
Most of the people would than say: “NO. I LOVE my pet; I do not want him/her to be afraid of me!”

And proof that so many people in fact do not truly want to punish I get from my clients. After we have first consultation that is mostly talk about behavior, learning, motivation and such, so many of them say: “Wow what a relief, I though I had to punish my dog but did not really want to and would always feel bad about it.”
Same goes for me, If I knew than what I know now, I am sure that I would act differently towards her. Thankfully she taught me so much through our relationship and I stopped it quite soon, but still I feel bad.
I wrote about her in one of my previous Blogs: https://www.vagabond.com.hr/livingworking-with-fearful-dog/

That is because in general people get information on how to raise their pet through wrong sources. In my country things are also not regulated and everyone has an opinion about animal training. Nobody questions the source but just believes everything they were told – it does not matter who that person is. He must know – he has a dog/cat/horse etc.

Than we have TV shows that promote “quick fix intimidation energy psssst kick in the ribs methods” that magically work (yes on TV – it is a SHOW). And online you can find absolutely everything and than people of course get even more confused. Than they try ALL OF IT on their poor pet. And at the end give up.
Which mostly does not end up with happy ending for both parties…

So Punishment in the name of love (I love my pet so I have to discipline (punish so that he knows better) her/him) has no logical base – because punishment will NEVER be expression of love.
Love heals, makes us feeling blissful and content, it creates very strong bonds.
Punishment creates wounds (mental and physical), it makes us feel stressed, dissatisfied, it lowers self esteem and it breaks bonds.
Same goes for our pets.

So please think twice before you use punishment as a form of communication with your pet – because NO he/she will not respect and love you for that, on the contrary. He might LISTEN to you – but on what cost.
I always tell my clients – I do not care if your pet listens to you, I care about how does he/she feels while doing it. That is completely different story.
Results are important but accent should be on how we are getting there.

Unless it is your goal to have him/her fear you?
Than you should question your motives in having a pet…

And of course that not all forms of punishment will everyone perceive as punishment. I am talking about most common forms of punishment – those that result in pain and fear either emotionally or physically.

And is love enough? Sometimes, yes it can be 🙂
But in raising a different specie we also should know as much as we can about it, and use that knowledge together with empathy, patience and love to achieve our goals.
While our main goal should be striving to develop  a peaceful and mutually understanding relationship based on cooperation, respect and love.
And yes it is also best formula for true leadership.

Love this graph, it shows what is necessary for flourishing, which is important in my opinion for every being:

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language.

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

My first dog was afraid of loud noise and traffic. When I got her I was still a kid (twelve years old). My idea of having a dog was – the two us will go everywhere together sharing everyday moments and growing up together.
I never thought that because of my dog I would know every bush, green path and quiet streets in my town. I also did not know that I would NEVER walk around the city with her (take her with me everywhere).
Was I disappointed and sometimes frustrated – yes, for sure. Did that affect my life style – absolutely! But also it taught me to be more understanding, have more empathy and to think of ways to make her as comfortable as possible.

I did not know what I know today (I professionally mostly work with fearful/reactive dogs). If I did I could have helped her so much more. But I had good instincts and I respected her. I learned to pay attention to her body expressions and to react in time.
That resulted in adjusting our walks to her needs, avoiding times when garbage truck would go through my street (they would get her over threshold – she would tremble like crazy) and choosing least busy time of the day If we HAD TO walk through the city (like go to the vet).  I would walk quickly (follow her pace), if she would stop and refuse to walk I would crouch and tried to comfort her and encourage her to walk on.

Through time I noticed that she started to trust me more and I could get her out of more difficult situation quicker and easier. Also when she was scared she started to turn to ME, which she never used to do. She would just start running if she would spook of sudden noise…like black curtain dropped in front of her eyes and off she goes…
Thankfully I did not listen to the myths that are still present – that I should not comfort my dog in hard times. I am sure she was thankful too 🙂 She realized that I am on her side, that I will protect her and that she is not alone in her fear.

When I rescued my second dog one of the reasons I decided to adopt her was the fact that she was not afraid of noise or anything really. I really wanted to be able to take my dog everywhere with me (yes, I was bit selfish).
I was in shock! I could not believe that my dog IS NOT FEARFUL? I was so used to it. I could walk with her anywhere and every sound that I expected will scare her, she did not even notice. I was amazed, I kept expecting her to react but she would just happily walk along.
Than I realized how much living with my Laska affected my behaviour and how much it affected my perception (noticing anything that might spook her, looking for ways out etc).

Nowadays when I talk to my clients I notice the same – it becomes a lifestyle for them and they are making best possible effort to help their dogs. However, unfortunately not all of them, some are just angry and cannot have much understanding for their dog’s behaviour. Which I can understand to some extends because it is not easy, is exhausting sometimes, frustrating and disappointing. But – that being is our responsibility; we have chosen to bring him/her into our lives. We should accept them as they are and we should have understanding for their story. Our job is to help them live/cope in scary and mostly human world, and try to prove that that life can be good and safe.

To work with fearful dogs from my experience – it means sometimes working with people who are reluctant to change their lifestyle, have not much patience, are exhausted from their own problems in life, have no stamina to deal with their dogs issues, think my methods require to much work or do not want to give any prescriptions /medications to their dogs (some dogs really do need such help).
It is even harder if dog exhibits reactive behavior because of the fear, which makes situation even more serious. I have to talk even more about consequences of not working on these issues, and make sure that environmental management is their priority.

For me, that means investing lots of energy in lifting them up, trying to think of ways to make their coexistence easier, explain what stress does to their dogs, talk through examples that will support my work methods, emphasize how consistency and persistency are crucial, explain that changing associations and emotion does not happen over night, and be very supportive in general.  It also includes explaining how our behaviour also affects the dogs behaviour. Because of which we should make sure that we are stable and happy around our dogs, there is no room for getting angry or frustrated. I tell them: act if you have to, breathe deeply, eat some ice cream to get into better mood if you have to– help your self because it will also help your dog, and your relationship.

Further more it means adjusting my work as dog changes, try to read the dog all the time, try to at least not stress the dog with my presence (if he/she fears people) and stay in tune with science and knowledge regarding animal training/behavior (in much more broad sense) to make sure that I have latest info.
And most importantly – I should not judge, should be understanding, helpful, resourceful and patient. 

Reward is when they tell me or when I see some changes for the better. I always remind my clients – small shifts in behavior towards our goals in fearful dogs are big victories that should be celebrated!! And as the dog becomes more confident, trusts us more, and is happier in general – we actually feel the same.
Because we are on this journey together. And just as any journey it has obstacles, sometimes bigger sometimes smaller and we can learn a lot along the way…it is up to us how we will perceive some situation and how we will approach it…
They need us, and we should be here for them 🙂

Would I go through my experience with Laska again? YES! She was/is my best friend, my soul mate and she taught me so much.
Living with fearful dogs is not easy. lets be realistic, but knowing that we CAN provide a life that can be safe for them is worth every problem that we can encounter. Their love and affection when they realize that is priceless.

Other Blogs in English language

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

We all learn differently, yes similar but not the same. So many things affect that – our character, health, age, motivation, connection with teacher, subject matter, learning history, etc. Same can be applied to other animals. Because of that, when working with animals we should think outside of the box, get creative and find ways to help them understand what we want from them.

For some animals it is not about motivation, or how clear we are. It is about how much “open“ their minds are. By “open” I refer to THEIR ability to think outside of the box and get creative in how to guess what we want from them. It can be enhanced through new and different learning opportunities that will make new brain connections.  That also includes their body awareness – being more aware of how their motion (movement) affects communication with us and the environment.
For some animals it is very natural and they make connections very quickly. While some animals need our help for such new connections to be made.

It can be of great benefit for all animals, especially those that have very high energy and have trouble to “quiet their mind”, so they just romp around sometimes mindlessly. When we present animals the opportunity to think differently it can in the long run help them harness their self control.
That also applies to fearful animals because most probably they never or rarely had an experience and opportunity to “open their mind”,  since most of the time their body was in state of flight or fight and there was no space for learning. Same goes for reactive dogs.
Different learning experiences can help them think on different levels which will give them much needed confidence.
All mentioned cases also have disturbed body chemistry that affects learning abilities, so “opening their minds” can assist in balancing that out. That is because we ask their reason to become stronger than their emotions.
It is also great for puppies; it is great way to prepare them for the world.

Picture of high energy dog that had fear aggression issues towards people.
I tough him also some tricks that gave him confidence and occupied his mind in a different way.

Marker training is great way to help animals create “new paths” in their brain. Shaping is one of the best ways to do so. More experience animal has in learning through shaping it will become more and more aware of some subtle things they are doing that might get them the reward. Also puzzle games, scent work, agility type exercises, body awareness exercises, and having different life experience in general – that all helps.
In addition, as in all learning experiences there should be adequate learning environment,  learning should be done at appropriate pace and it should be fun! 🙂
When animal gets stuck in the learning process that is where such “brain and body training” is very useful, it will create a new platform where learning can be continued.

Picture from one of my puppy classes.
I did with them combination of body awareness and learning new life skills (this puppy was a rescue pup).

Frustration is main potential obstacle. In order for animal to use mind differently we should know when to stop asking for that. There is a thin line between being curious and willing when brain encounters something new and just not getting it. This means that we should be very careful in how to motivate animal to keep her/him interested, in the same time slowly push them further but be careful not to lose them and make them frustrated. That is why it is called the art of training. Therefore, we should be able to read the animal’s body language well and also be able to discipline ourselves not to go over board or make also ourselves frustrated.

Such mind opening experience takes time, for animal and for us – in finding the best way how to open them and how to balance it all. If done correctly it will enrich their life, boost their confidence, and enhance our connection and relationship.

Other Blogs in English

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

When I think about animal training for me it is a always looking at the whole picture. Not just that one thing we want to teach that particular animal. Of course, our goal should be clear and manageable for the animal, us and the environment where training will occur. However, for working with pets it is crucial to think about how the behavior will be implemented in everyday life. Most importantly how will that animal feel about the whole thing?

Emotions are “power machines“  that drive us and other animals to feel whole scope of feelings and it will affect how we behave.
There are so many things that will evoke emotions and consequently effect what we do. It will (simply put) depend on what was paired and what was consequence. For example a song that was playing while we were dancing with our first love.  Closeness and romantic environment will evoke all sort of positive and pleasant emotions. So in years to come that song will most probably evoke some pleasant memories and emotions within us even though we are not longer together with that person and we are not dancing.
Our pets learn in the same way – they pair situations, smells, sounds with what is happening in that moment. As a code it gets filed in the database of things we have experienced.

For my clients to better understand what we want to achieve in training I like to give examples.
So I talk about things I like, but most people can relate to. So I tell them:  “if someone says to me Chocolate or Pizza I will instantly feel good and happy while thinking about them, even though at that moment I am not seeing, smelling or eating them. It is the word that has power over me because in my past it was paired so many times with positive consequence – eating chocolate or pizza. So now the word itself has effect on my body state“.
In the same manner we can think about signals that we use. They should elicit pleasant feelings in the animal’s body so that animal happily and willingly does the behavior.
It is a journey, it does not happened over night and it should be planned well to work efficiently.

First we should pair signal with something really pleasant for that animal.  After we see the shine in the animal’s eyes after we say that signal– we know we are on good way. Reward can be variable in type of reinforcement (not only food for example) but always pleasant for animal. Next step is introducing variable schedule of reinforcement (not always rewarding but doing it in enough ratio to keep animal interested and willing to participate). After a while, consequently the signal itself will become very powerful because we have invested lots of value in it. The signal itself will elicit happy (pleasant) feelings, and we will not have to reward the animal any more for that behavior. The signal becomes the reward.
However, for behavior (and the power of signal) to be maintained we should occasionally reward it, especially in hard circumstances.

For fearful dogs such positive power of signal can help them feel better in scary situation. Of course that is not enough! But it can help because “happy hormones” should kick in when animal hears/sees that signal. It might help balance the chemistry and help animal in that scary situation.
Another positive consequence is the fact that it enhances our bond with the animal. We are the source of that signal– so it is cool to hang out around us.
Also, for fearful dogs bond with us is very important for them to feel safer. We should show our dogs that we are here for them, signals are only one part of that of course, one way of communicating with them. So we can also use signals to have a positive communication.

So think about how you use your signals and how much have you invested. It should not be only about getting the behavior, but about thinking of how does animal feel when the signal is given.
Though for the end:  think also about how will animal feel if our signal predict something negative for that animal and remember that we are the source of that.

Other Blogs in English

* Please excuse my English, it is not my primary language. 

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
www.vagabond.com.hr
https://www.facebook.com/Vagabond.com.hr

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu Naturala.hr:
http://www.naturala.hr/naturala-kolumne/obavezno-pratite-promjene-u-ponasanju-kucnih-ljubimaca-2175/autor-3068.html

Kao i na nas, svašta može utjecati na promjenu u ponašanju naših ljubimaca. Najčešći je uzrok promjena okolnosti. Te promjene mogu varirati u intenzitetu i u trajanju. Čim primijetite neku promjenu, pogotovo ako vam ne odgovara, prvo se zapitajte što se općenito promijenilo. Ljubimci će promjenu u ponašanju iskazati različito, ovisno o samoj životinji kao i o samoj okolnosti.
Neke okolnosti mogu izazvati stres kod ljubimca (razlozi su mnogobrojni) te se ponašanje može sve aktivnije i pojačano iskazivati ili se životinja može početi povlačiti u sebe.

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu Naturala.hr:
http://www.naturala.hr/naturala-kolumne/setnja-kao-trening-2437/autor-3068.html

Svaka šetnja može biti i trening, odnosno prilika za rad sa psom – to vrijeme ionako posvećujete svojem psu pa zašto ga ne biste maksimalno iskoristili? Šetnja bi trebala biti aktivna, što znači da naša pažnja treba biti usmjerena na psa – time imamo priliku na vrijeme uočiti razna pseća ponašanja koja nam govore je li psu dosadno, osjeća li se ugodno (drugi psi, djeca), je li mu vruće/hladno, je li umoran, kakve namjere ima (putem psećega govora tijela) i slično.

Ako smo u šetnji pasivni i ne obraćamo pozornost na psa, nećemo na vrijeme uočiti je li pas primijetio mačku preko ceste, dijete, psa s kojim se ne slaže, smeće na cesti, staklo na koje može nagaziti i slično. Nećemo primijetiti možda ni to da šetnja našem psu ne pruža zadovoljstvo, a ona bi trebala biti vrijeme posvećeno psu – prilika za to da pas bude pas i da uživa u prirodi. Također tako učimo psa da nismo vani važni, jer ga ili ignoriramo ili ga odvlačimo od stvari koje ga zabavljaju.

Zato u šetnji zaboravite na mobitel i na druge stvari koje vam odvlače pozornost, uživajte i igrajte se sa svojim psom, nađite balans između toga da se pas slobodno kreće i da nešto radite s njim, naučite ga da se i vani isplati obraćati pozornost na vas, da ste vi izvor svega najvažnijeg. Tada će pas rado surađivati s vama i za vrijeme šetnje. Tako ćete imati i veću kontrolu nad potencijalno opasnim situacijama te lakše spriječiti da dođe do ozljeda ili još gore.

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu Naturala.hr.
http://www.naturala.hr/naturala-kolumne/igra-je-vazan-element-odgoja-pasa-2826/autor-3068.html

Igra je važan dio odrastanja jer kroz igru učimo i pripremamo se za život. Sve što naučimo na zabavan način lakše i brže ćemo usvojiti. Jednako vrijedi i za naše ljubimce.
No nije svaka igra primjerena, niti se psi žele i trebaju igrati na jednak način tokom cijelog života.

Svaki pas imat će svoj stil igre i preferenciju čime se želi igrati, te koliko mu je ugodno u igri s drugim psima ili s nama.  To će se također mijenjati kako pas raste. Na to će utjecati karakter psa, trenutačna dob te iskustva koja je dobio igrajući se.

Pas će sam izabrati s kojim se igračkama više voli igrati, no i mi možemo pomoći u tome da povećamo vrijednost igračaka. Možemo ih primjerice puniti hranom (dispenzeri hrane). Dobro je igračke i rotirati, kako psu ne bi sve igračke stalno bile na raspolaganju te mu tako i brzo dosadile.
Sa psom se možemo i mi igrati, te kroz svaku igru i interakciju možemo ujedno psa i učiti neke signale, kao donesi, pusti, uzmi, čekaj i slično. Tako će pas rado učiti jer će biti motiviran, te će mu nagrada biti igra s nama.

Igra s drugim psima je cijela tema za sebe, no najvažnije je naglasiti da nije svaka igra primjerena niti čini dobro psima. Da bi igra bila takva da psi u njoj uživaju, nesto uče i zabavljaju se, ona treba biti balansirana. Što znači da će oba psa na jednak način funkcionirati u igri, prekidajući radnju ukoliko je jedan pas prešao granicu, a drugi pas mu je to pokazao. A granica se lako prijeđe, te odjednom igra može prerasti u nelagodu, što može rezultirati svađom, ozljedama i trumama.

Zato je važno da znamo čitati pseći govor tijela, te kada vidimo da je nekom psu nelagodno u igri, da ih na nježan način razdvojimo i presumjerimo njihovu pažnju na nešto drugo ili se udaljimo. Nipošto nije dobro igru grubo prekidati jer to psi mogu povezati jedan s drugim, te se negativna asocijacija na drugog psa moze povećati ili tek nastati.

Ako imamo psa koji se boji drugih pasa, tada je još važnije da pas susreće samo stabilne i prijateljski raspoložene pse kako bi učio od njih da druženje sa psima može biti ugodno i korisno (zajedničko istraživanje, učenje itd…) Psu koji osjeća nelagodu prema drugim psima nećemo pomoći ako ga forsiramo da se druži sa svim psima, dapače, to može ozbiljno pogoršati situaciju.

Kako odrastaju, psi pokazuju sve manji interes za igrom (općenito govoreći, tu i karakter psa igra ulogu), te to trebamo poštovati. To svakako vrijedi za igru sa drugim psima, prirodno je da pas gubi interes i da bira drugačije načine zabave ili odmora.

Dakle, potrudite se dobro upoznati svojega psa, saznajte kakve igračke voli i  imajte razumijevanja za to da će mu se možda preferencija igre mijenjati kako će odrastati. Nemojte ga forsirati da se druži s drugim psima ukoliko on to više (ili uopće) ne želi jer kao i mi, naš pas ima svoj stil i način zabave, te ga prisiljavanje na igru sigurno neće opustiti niti mu pomoći.

S druge strane, ako imate psa koji se izrazito voli igrati, to mu svakako trebate omogućiti. U suprotnom pas iz dosade i zbog viška energije može početi raditi stvari koje nama nisu primjerene te možemo narušiti odnos sa psom. A to sve može rezultirati i većim problemima u ponašanju (destruktivnost i slično).

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu Naturala.hr, pod nazivom: Psi se nesmiju kažnjavati!
http://www.naturala.hr/naturala-kolumne/psi-se-ne-smiju-kaznjavati-3237/autor-3068.html

Što su zapravo problemi u ponašanju? Možemo ih u grubo dijeliti na ponašanja koji smetaju nas ili okolinu a za psa su prirodna ili nagrađivna (u psećim očima), te na ponašanja uzrokovana okolinom (ponekad i genetski) koja utječu na kvalitetu života psa (kao strahovi).

Ako se radi o prvome trebamo uzeti u obzir činjenicu da psi nikada ništa ne rade bez razloga i da će uvijek ponavljati one radnje koje su im donijele ugodu ili korist.  Ponekad osjećaj ugode dolazi iz samonagrađivanja , a to je kada pas osjeti ugodu bez obzira sviđa li nam se ta radnja ili ne. Primjerice za pse su radnje kao žvakanje/trganje ili kopanje važne kao vrsti (ponekad i pasmini) dok nama nikako ne odgovara ako pas žvače naše cipele ili kopa rupe u vrtu. Jednako vrijedi za lajanje, lutanje, valjanje u crkotinu i ostale psima drage (važne) radnje.

U takvim slučajevima potrebno  je kao prvo imati razumijevanje da je to za psa prirodno i stvarno važno te da ne razumije koncept – ti to ne smiješ već da gleda da li mu to nešto donosi ili ne. Kako bi psa odučili (ili još bolje prevenirali) od takvih radnji tada ga trebamo učiti alternativnom ponašanju koje je nama primjereno a za psa izvedivo i također ugodno. To znači da ćemo tim radnjama dizati vrijednost kako bi ih pas rado ponavljao i gubio interes za nama neželjene radnje.

Ako psa kažnjavamo, samo ćemo sa psom narušiti odnos jer je njemu ne shvatljivo zašto dobiva negativne posljedice za njemu prirodne i važne radnje. Možda ćemo ih uspiti prekinuti u tome no oni će ih i dalje htjeti raditi. Možda ćemo nanijeti tako jaku negativnu posljedicu da se neće usuditi no tada će u psu rasti velika frustracija i na neki način će ju iskazati, najvjerojatnije kroz novo nama nepoželjno ponašanje. Za pomoć oko odgoja psa možemo potražiti  stručnu osobu koja će nas naučiti kako psi uče, kako ih motivirati i kako pravilno pristupiti samom radu (odgoju i učenju).

Ako je pas razvio problem u ponašanju jer je doživio neku nelagodu, strah, traumu tada tome trebamo pristupiti ozbiljno i trebamo se potruditi pomoći našem psu da to prebrodi. Ako je pas reaktivan prema drugim psima, ljudima, životinjama trebamo saznati uzrok tome i shvatiti da najvjerojatnije takvo ponašanje također izvorno kreče iz nekog straha i da opet treba našu pomoć. Pomoći mu možemo i sami kroz našu potporu i razumijevanje, no u takvim situacijama svakako je poželjno potražiti stručnu pomoć osobe educirane za rješavanje problema u ponašanju.  U suprotnom uz svakakve savjete koje kruže po internetu, televiziji, raznim medijima i psećim parkovima možemo još više pogoršati već ozbiljnu situaciju.

Nastajanje i razvijanje problema u ponašanju možemoi i trebali bi prevenirati.  Na tome treba raditi i prije nego pas uđe u naš život a svakako čim dođe. To znači potrebno je saznati što više o psećoj vrsti, njihovoj komunikaciji, razvojnim fazama i potrebama, kako psa pravilno odgajati te sve to prilagoditi i znati primijeniti na svojem psu koji ima opet svoj karakter i temperament.
Često nismo ni svjesni da kroz pogrešno shvaćanje onog što nam pas poručuje ili ne shvaćanja kako pas poima svijet, sami utječemo na razvijanje problema u ponašanju. Radi toga je ključno znati što više o tome kako psi funkcioniraju i vide svijet. Samim time ćemo se manje frustrirati i ljutiti na njih te ćemo ga bolje razumjeti.. Naša je odgovornost pomoći našem psu kako bi se što lakše uklopio u ljudski način života, te mu trebamo olakšati život ako ima ozbiljniji problem u ponašanju.

Stres, kao i kod nas, negativno djeluje na funkcioniranje psa u svakodnevici te može narušiti i njegovo zdravlje. U takvim slučajevima treba psu pomoći na razne načine da se taj level stresa smanji i omogućiti mu što lakše funkcioniranje. To je process koji traje, i nije ga dobro požurivati I očekivati da će se promijeniti preko noći. Također, trebamo prihvatiti da takav pas treba našu potporu na svakodnevnoj bazi i u svakom trenutku dok ne dođemo do nekog cilja. Koliko god to trajalo.
Najgore što možemo napraviti je ići kažnjavati takvo ponašanje ili se ljutiti na psa. Tada mu oduzimamo mogućnost izražavanja dubokih osjećaja i možemo nanijeti još veću štetu. Psi općenito ovise o nama, a kada imaju još k tome i neki problem tada nas trebaju još i više.

Svaki pas je individua – ima svoju povijest, priču, osobnost… i radi toga ga nema potrebe uspoređivati s drugim psima. U suprotnom često dođe do razočarenja s naše strane jer ili imamo neka očekivanja kako bi htjeli da se naš pas ponaša ili ga uspoređujemo s prijašnjim psom (psima).

Kada se odlučimo dovesti psa u svoj život, htjeli mi to ili ne zamišljamo si idealnog psa za naš životni stil. Ponekad pročitamo “opis ponašanja” neke pasmine pa nam se čini da bi se takav pas odlično uklopio u našu obitelj. Ponekad odabiremo psa po izgledu pa ne uzimamo neke druge stvari u obzir a trebali bi, no i tada imamo neku predodžbu kako bi htjeli da se pas ponaša.

No sama pasmina psa nije garancija da će se pas ponašati kako je opisano u standardu. Svaki pas je drugačiji. Puno toga utječe na ponašanje psa, a svakako njegova osobnost. To je jasno vidljivo u svakom leglu, znači imamo pse koji dijele iste roditelje, iste uvijete rasta i pristupa no svaki će psić biti drugačijeg ponašanja. Pasmina daje psima predispoziciju za određena ponašanja no znači ne garantira da će se pas ponašati kako je opisano u standardu pasmine.

Zato se često zna dogoditi da ljudi dovedu u svoj dom psa iste pasmine kao sto je bio njihov prijašnji ljubimac i onda ga uspoređuju. Ili će se razočarati u sadašnjeg psa ili u onog prijašnjeg, no najčešće primjećuju i naglašavaju razlike u ponašanju tih pasa. Ako se radi o sadašnjem psu, ljudi se znaju razočarati do te mjere da zna doći do ozbiljnog narušavanja odnosa prema psu.

S druge strane i ako ne gledamo pasminu, ipak imamo neka očekivanja. Najčešće želimo psa koji je doma miran, vani aktivan, voli ljude i pse, stabilan je i nema strahove, ostaje sam doma bez problema, nije izbirljiv kod jela, ne uništava ništa kod kuće, sluša nas bez da smo nužno trebali išta raditi s njim, ne laje osim kada nas treba čuvati, ne linja se puno ili uopće, voli plivati i kupati se, voziti u autu, zdrav je. To su najčešća očekivanja 🙂  Naravno tu sad ima varijacija na temu no uglavnom neke želje/očekivanja imamo.

Ponekad se dogodi da takav pas ušeta u naš život, no zna se dogoditi i suprotno.
Tu nastaju problemi – jer uspoređujemo psa s našom idejom nama idealnog psa. I ljutimo se ponekad na psa što nije takav….
Naravno da to nužno ne radimo svjesno. Znamo da to nije pravedno, no nekada si ne možemo pomoći…

Nije lagano odgajati psa, rješavati njegove probleme u ponašanju ako se razviju ili ga iznova umarati a njemu nikad dosta i slično.
No oni nisu za to krivi, niti odgovorni. Oni uvijek trebaju našu pomoć.

Korak prvi – prihvatiti psa takav kakav je.
Nadalje, kroz pravilan i zdrav odnos/odgoj učiti psa da radi nama poželjne stvari pod uvjetom da je to realno izvedivo za tog psa. Primjerice nije realno ni pravedno učiti i tražiti od psa da stalno mirno leži ako je to tip psa koji ima „petardu u stražnjici“ i puca od energije. Takvom psu prvo trebamo pružiti priliku da barem izbaci dio te energije a onda ga učiti i da je odmaranje fora. Ili nije realno i pravedno očekivati da će pas sam riješiti strahove ili probleme u ponašanju (nešto od toga je i nasljedno).

Znači neke kompromise treba raditi i uložiti trud u odnos. Također trebamo promijeniti odnosno prilagoditi naša očekivanja, primjerice ne bi trebali očekivati od mirnog psa da bude super aktivan ili da voli one aktivnosti koje mi mislimo da bi mu bile fora (jer smo zamišljali psa koji će trčati s nama ili će skakati za frizbijem).
Kada promijenimo ili zaboravimo na očekivanja tada ćemo lakše vidjeti i one divne strane našeg psa. Dok ćemo ono sto je drugačije od našeg očekivanja lakše prihvatiti ili ćemo pomoći psu da to promijeni ako je moguće.

Svaki pas je jedinstven i u tome treba uživati. Predivno je otkrivati tko je on/ona i naći zajednički jezik kako bi mogli uživati u zajedničkom odnosu. Ponekad to nije lagano. Ali je potrebno ako ne želimo imati narušen odnos sa svojim ljubimcem kojeg smo doveli u svoj život s nekim razlogom. Da imamo društvo, prijatelja, još jednog člana obitelji….
Pustimo ih da pokažu sve svoje boje, no učimo ih naravno i pravilima ponašanja no pri tome budimo i obzirni prema mogućnostima svojeg psa (kako uči, koje je dobi, što ga motivira i slično).

Zato ih nije potrebno uspoređivati sa susjedovim psom koji savršeno hoda uz nogu ili iste sekunde dolazi na poziv, koji se ne valja u blatu ili ne skače po ljudima. Naš pas je takav kakav je, a djelomično je takav i zbog našeg ponašanja (premalo truda oko odgoja ili nagrađivanja stvari koje su nam nekada „fora“ i nekada ne i slično) i možda mu je teže ili ne moguće raditi neke stvari koje očekujemo.
Zato im pomozimo i budimo realni u očekivanjima unutar okvira karaktera i temperamenta našeg psa.
Samo je jedan ON ili ONA 🙂

Ako želimo nešto psa (životinju) podučiti ili promijeniti emociju i asocijaciju na nešto ili nekoga, tada trebamo i pratiti napredak u našem radu. Potrebno je odrediti neki krajnji cilj prema kojemu ćemo težiti.
Cilj treba biti što realniji, no i fleksibilan jer ipak radimo sa živim bićem i puno faktora mogu utjecati na to koliko čemu se cilju približiti. I to je u redu. Cilj je tu da nam pomogne da ostanemo na putu, da nas motivira i da nama bude jasnije što zapravo želimo postići.

Možemo put zamisliti kao početnu točku (Start) i krajnju točku (Cilj), a između te dvije točke uzlazne stepenice.
Ako si postavimo mali broj stepenica one će biti sve strmije (pogotovo što je cilj veći odnosno viši) te će nam biti teže doći do cilja iako nam se put možda čini kraći. No ako imamo puno stepenica sa nižim gazištem, lakše i brže ćemo ih prelaziti i nećemo se mučiti na prijelazu na sljedeću stepenicu. Što znači da je dobro zadatak (put) rasporediti na što više sitnih zadataka (stepenica).

Sjetimo se, učenje bi trebalo biti zabavno tada će se brže i lakše primiti. Također emociju ili asocijaciju nećemo promijeniti uspješno ako brzamo i ne poštujemo neke stvari.
Na svakoj stepenici postavljamo si i „mini cilj“ koji odgovara levelu na kojem se nalazimo. Kada smo taj cilj uspješno savladali tek tada krećemo na sljedeću stepenicu i gdje nas čeka novi „mini cilj“. Ako se na sljedećoj stepenici mučimo i previše je teško vraćamo se na stepenicu prije. Ili tu sljedeću stepenicu podijelimo u više manjih ciljeva. Opet, lakše ćemo napredovati ako nam to uvjeti omogućuju.

Dok smo na određenoj stepenici na one daljnje ne obraćamo pažnju, za njih ćemo koristiti puno prevencije, kako pas (životinja) ne bi vježbao nama nepoželjna ponašanja i kako ne bi pojačavao nelagodu odnosno negativnu emociju/asocijaciju ako je o tome riječ.
Koncentriramo se na dosadašnji put i najviše na stepenicu na kojoj jesmo. Pazimo da je zadatak realan i lako izvediv, da je motivator dobar i da pas (životinja) stvarno uči ono što smo planirali.

Može se dogoditi da kako se penjemo po stepenicama da zaboravimo kako je izgledala početna točka i da naša očekivanja previše orijentiramo prema krajnjem cilju. Tada se znamo razočarati u naš rad i misliti da ne napredujemo jer nam se čini da smo dugo na nekoj stepenici i da se čak koji put i vraćamo unazad.
No kada bi pogledali kako je sve izgledalo na samom početku tada bi vidjeli da smo zapravo uspješni i sa dobrom motivacijom bi išli dalje.

Napredak možemo i mjeriti pa vidjeti grafički kako nam ide. Normalno je da napredak koji put izgleda kao val, može izgledati kao da idemo u nazad (periodično se spušta). No taj val je uzlazan i kada se odmaknemo jasno je da ipak napredujemo. Na samo učenje utječe veliki broj faktora, nešto sam o tome pisala u ovom Blogu: https://www.vagabond.com.hr/proces-ucenja-kod-pasa/ Zato je uvijek važno gledati cijelu sliku i uzeti u obzir sve što je dovelo do tog trenutka, kako se ne bi frustrirali i da bi lakše donijeli odluke vezano za daljni rad.

Ako posustamo ili se frustriamo, razočaramo i naši ljubimci će to osjetiti, tek tada ćemo usporiti daljini rad. Strpljenje, te znanje što i zašto nešto radimo, su ključni. U teškim zadacima i ciljevima i najmanji napredci su velika stvar, toga trebamo biti svjesni.
U napredak trebamo ulagati, što više uložimo kvalitetnije ćemo stići do cilja. Jer nije samo cilj važan, već i kako smo došli do njega. Treba uzeti i u obzir što je pas (životinja) stvarno naučio na tom putu ka cilju, i kako se pritom osjećao.
Na putu k cilju trebamo vjerovati da ćemo uspjeti, biti optimistični i takav stav prenijeti i na našeg ljubimca.
Što znači da trebamo i sebe motivirati, a za to trebamo opet imati dobre uvjete za rad. Sve je povezano i o svemu tomu ovise i rezultati.

I jednom kada se približimo cilju ili čak i dođemo do krajnjeg cilja (što neće uvijek biti slučaj), tada trebamo znati da tu priči nije kraj.
U naučeno treba nastaviti ulagati i održavati ga. Nije dovoljno očekivati, trebamo životinji biti podrška, jer oni ovise o nama u toliko toga, tako i u ovome. Oni trebaju naše razumijevanje i našu pomoć, pogotovo ako se radi o nekom problemu u ponašanju.

Živimo u dobu promjena što se tiče odnosa i rada sa životinjama. Vjerujem da su promjene takve da je sve veći naglasak na tome kako se životinja osjeća i kako postići što jasniju i pozitivniju komunikaciju. Da bi tome doprinijeli trebamo početi mijenjati i terminologiju koja se koristi. To nije od krucijalne važnosti, no jedan je dio velikog puzzla kojeg trebamo slagati kada se radi o našem odnosu s drugim bićima – jer riječi imaju veliki utjecaj na nas ljude, na naše osjećaje i ponašanje.

Zato bi primjerice bilo dobro iz našeg vokabulara vezanim za rad sa životinjama izbaciti riječ Dresura, jer ona implicira da se radi o nekoj “zvijeri” koja nema emocije i koju trebamo ukrotiti, pokoriti. Jer to se zapravo radilo i smatralo primjerenim već dulje vrijeme.
No u današnje doba znamo koliko su životinje osjećajna i osjetilna bića i da ih ne bi trebali tjerati kroz razne oblike zastrašivanja da rade ono što mi želimo (kod pasa koristeći razne ogrlice koje nanose bol, fizičke korekcije koje nanose nelagodu itd.; kod konja bičevi, korbači, jake žvale, žvale općenito itd.).
Kako bi mijenjali svijest javnosti o toj problematici (jer se takve stvari još uvijek znaju koristiti u radu sa životinjama), želimo mijenjati i riječi koje vežemo uz sam rad/život sa životinjama.

Nastavno tome počeli smo govoriti Trening umjesto Dresura, što je bolje jer implicira da životinju nešto učimo (kao i što koristimo riječ trening u sportu). Što znači da smo uvidjeli da oni imaju odličnu sposobnost učenja i da ih kroz trening možemo navesti/podučiti da rade određene radnje. No ono ne obuhvaća to da ih mi neminovno dok ih treniramo podučavamo i druge stvari, osim nekih određenih vještina.
To kako i što ih treniramo utjecat će i na njihov svakodnevni život, i ne uključuje sve ostalo što se pritom dešava. Već sam pisala Blog o tome kako je primjerice svaka šetnja sa psom zapravo i trening, jer htjeli mi to ili ne, pas (životinja) će u svakoj interakciji s nama i s okolinom nešto zaključiti i naučiti, a često to niti ne primjećujemo. A to sve prate i njihove emocije. Takve stvari ne možemo razdvajati. Znači riječ trening ne obuhvaća cijelu sliku. Obuhvaća onaj tehnički dio gdje životinju podučavamo određenu radnju, no mi zapravo automatski radimo i puno više.

Nakon toga smo počeli koristiti riječ Školovanje jer ono ipak malo više obuhvaća od Treninga. Riječ implicira da psa kroz neki period nešto podučavamo i pripremamo za svakodnevicu. Što je bolje, no ni to potpuno ne obuhvaća cijelu sliku.

Ono što zapravo radimo od onog trenutka kada dovedemo životinju u svoj život – mi ju Odgajamo. Bilo da je to jako mlada životinja ili već starije dobi, mi ju CIJELO vrijeme odgajamo da se što bolje i lakše prilagodi našem ljudskom načinu života. 
Odgoj sve obuhvaća: od socijalizacije, prehrane, školovanja, pružanja fizičke i mentalne stimulacije, modificiranja okolnosti da se životinja što ugodnije osjeća (pogotovo vrijedi za one s problemom u ponašanju), brige o zdravlju i gradnji odnosa koji bi se trebao bazirati na međusobnom razumijevanju, poštovanju i suradnji.

Jednako tako trebamo mijenjati terminologiju vezanu za to kako komuniciramo s njima. Primjerice ne bi trebali govoriti riječi kao Naredba jer riječ implicira da životinja mora raditi to što želimo bez pogovora i bez obzira na sve. Što je apsolutno nemoguće, nepravedno pa nekada čak i okrutno.
Životinje nisu naši robovi, nisu roboti, a niti su stvarno naše vlasništvo kako mi to često gledamo. Oni su živa bića koji ovise o nama i našoj volji (često ne svojevoljno), najčešće nas ne razumiju jer nismo jednaka vrsta, i odlično nas toleriraju iako bi nam mogli nanijeti veliku fizičku štetu.

Baš zato što smo ih mi odlučili dovesti u naš život tu leži i naša velika odgovornost. Zato im nećemo naređivati već ćemo se potruditi naučiti što više o toj životinjskoj vrsti (o njihovoj komunikaciji, motivaciji, emocijama, o karakteru jedinke itd..) i na njima što razumljiviji način davati im Signale – što bi mi voljeli da oni naprave u datom trenutku.
Znači signalizirati im. Signale koristimo unutar odgoja kao jedan od oblika komunikacije.
Životinje jako dobro čitaju naš govor tijela i kemijske promjene u nama pa trebamo i tu biti odgovorni i svjesni da i tako s njima komuniciramo (i to su im signali), te se trebamo potruditi da to nikada nije za njih prijeteće. Kako što jasnije signalizirati životinji što želimo, o tome ću pisati u nekom drugom Blogu.


Također bi trebali promijeniti riječ Vlasnik, jer implicira to što sam spomenula da su oni naše vlasništvo. Što svakako nisu. Jeli moguće posjedovati neko biće? Nije, jer ono zapravo pripada samo sebi (govorim o nečijoj volji). No mi imamo mogućnost upravljanja njegovim životom, što i radimo. To je velika stvar i treba tome pristupati s potpunim poštovanjem. 
Na engleskom ima odličan izraz koji se u zadnje vrijeme koristi a to je Guardian – netko tko se brine i čuva nekoga.
Naš ekvivalent bio bi recimo Skrbnik, iako u potpunosti ne objašnjava naš odnos sa životinjom.

Voljela bi da razmislite kako izbor riječi može nesvjesno utjecati na to kako nečemu/nekomu pristupamo (opčenito), i kako nam samo promjena u izboru riječi može pomoći da budemo što bolji skrbnici životinja za koje se brinemo. Jer zapravo to radimo – brinemo se o njima, odgajamo ih, školujemo, dijelimo svakodnevicu, komuniciramo i volimo.
Kroz promjenu nekih starih navika, stvorit ćemo nove – one koje su prihvatljivije za naš odnos s našim ljubimcima.

Kada dođe do toga da nas ponašanje naših ljubimaca frustrira, trebali bi znati da se slična stvar dešava i njima. Tu se zapravo radi o međusobnom ne razumijevanju. To najčesće vodi do razdora u odnosu i komunikaciji, gdje međusobno gubimo povjerenje i sve nam je teže postići ono što zapravo želimo.
Vrtimo se u krug, frustracija raste i najčešće obje strane odustaju od daljnje suradnje.

Da bi razriješili takvu situaciju i popravili odnos treba napraviti više stvari. Prvi potreban korak je odmaknuti se od situacije i pogledati cijelu sliku.
Više o tome sam pisala u ovom članku: Moj pas ne sluša

To je izuzetno važno jer se uvijek radi o tome da postoji logičan razlog zašto nas ljubimac nešto radi ili ne radi, a mi to ne razumijemo ili ne vidimo. Najčešće ne poznajemo dovoljno na koji način oni uče i poimaju svijet, jer mi to gledamo i doživljavamo kroz ljudske oči. Što automatski dovodi do problema jer kao druga vrsta naravno da nismo jednaki, dok često od njih očekujemo da nas razumiju na ljudski način (najčesće nismo toga ni svjesni).

Odličan primjer toga bi bilo vikanje psu NE kada radi nešto sto ne želimo. Naravno da je nama jasno na sto točno mislimo, no našim ljubimcima je najčesće taj signal preopćenit, buni ih, sprječava ih da rade nešto što je njima od vrijednosti i dovodi ih do frustracije. Kroz takav pristup mi zapravo sami sebe prezentiramo kao nekog tko im nešto oduzima i nanosi negativnu posljedicu, te automatski narušavamo odnos.

Vise o tome sam pisala u članku: Floki, NE

Ono sto još dovodi do frustracije je da najčešće ne uzimamo u obzir da naši ljubimci rade ono što je za njih prirodno i važno (od vrijednosti). Primjerice kod pasa to bi bilo lajanje, kopanje, trganje/žvakanje, trčanje za nečim od vrijednosti, jedenje s poda i dr. Sve su to radnje koje su njima kao vrsti važni za preživljavanje i potpuno prirodni. Nas to najčesće smeta i ljutimo se na njih, dok to njima nije razumljivo i frustrira ih.

Naravno, to ne znači da ćemo ih pustiti da rade sve to nesmetano. To ne odgovara našem ljudskom načinu života a i često bi njihova sigurnost bila ugrožena. No ipak to moramo uzeti u obzir jer se inače borimo protiv prirode, a nije nam cilj svađati se našim ljubimcem i to oko nečega što oni ne razumiju da smiju ili ne smiju kako mi to poimamo.

Zato im trebamo omogućiti da one radnje koje njima jesu važne mogu raditi u kontroliranim uvjetima i na siguran način. Primjerice trebamo im omogućiti igračke koje mogu žvakati i trgati, umjesto da se ljutimo jer su nam izgrizli cipele i slično. Ako je primjerice žvakanje za psa kao vrstu važno (u početku zbog toga sto ih zubi “smetaju” jer rastu i namještaju se u čeljusti, a kasnije jer bi u prirodi morali trgati i dobro žvakati pronađenu hranu) jer je nužno za preživljavanje , tada je važno da im pronađemo alternativu i omogućimo da se prirodno ponašaju.

Ako ćemo ih u tome priječiti, nanositi negativne posljedice i slično, u njihovim očima ćemo sebi smanjiti vrijednost, povjerenje će se gubiti i odnos će se narušavati. Posljedično frustracija če i kod njih rasti jer se nemaju prilike ponašati na prirodan način.
To nikome nije u interesu.
Isto tako za one radnje koje su potencijalno opasne (pas ne dolazi na poziv, jede s poda itd..) na nama je da ih naučimo da radije izabiru radnje koje mi želimo da rade. To sve možemo postići kroz pozitivan pristup u radu, o tome sam više pisala u ovim člancima:
Što je to pozitivna komunikacija i Dobre strane treninga i pozitivne komunikacije.


Dakle, sjetite se za njih su neke radnje potpuno prirodne i od velike važnosti, znači natječemo se sa nečim velikim (prirodnim).  Ako ćemo na silu ili kroz ljutnju životinju natjerati da odustane od tog nečega, opet sebi smanjujemo vrijednost, a posljedično kod njih želja za tim nečim može samo rasti. Zašto? Jer je prirodno za tu vrstu da to želi i radi. zato bi umjesto sukoba i ljutnje, trebali učiti svojeg ljubimca da su one radnje koje mi želimo da rade jednako ili još vrjednije. Da li je lagano? Najčešće nije. No sve drugo nije zapravo pravedno i nećemo postići željeni rezultat – a to je da imamo odnos sa svojim ljubimcem koji je pun razumijevanja, povjerenja i koji funkcionira.

Postoje načini kako to postići, ako ne znate sami posavjetujte se s educiranim stručnjakom. No prije svega stanite, udahnite i sjetite se da je to druga vrsta, koja ipak drugačije uči, komunicira, poima svijet i ima drugačije (ne sve) interese od nas.
Dakle, nema se potrebe ljutiti na svojeg ljubimca zato što radi ono što je ze njega/nju potpuno prirodno.
U suprotnom, ono sto se također posljedično najčesće dogodi je da izgubimo međusobno povjerenje i razumijevanje.
To je ono s čime se najčesće susrećem u radu.

No čim uspostavimo novu vezu baziranu na svojevoljnoj suradnji, svari se mijenjaju. Kako ljudi promijene svoje ponašanje, mijenja se i ponašanje tog ljubimca. To naravno nije dovoljno, i dalje treba učiti ljubimca one radnje koje su nama poželjne, no sada su stvari drugačije. Ljubimac ima povjerenje i želi surađivati, želi sudjelovati. Ljudi su smireniji i sigurniji jer znaju kako pomoći svom ljubimcu, i frustracija se topi.

Da bi uspostavili vezu, odnos i komunikaciju s drugom vrstom, trebamo ju što bolje poznavati (prirodne navike/potrebe, način komunikacije, učenja itd.). Tada trebamo svoje ponašanje prilagoditi tome (da ne izgledamo prijeteće, da radimo s njima na njima razumljiv način itd.), primijetiti i uzeti u obzir individualnost jedinke i oboružati se sa strpljenjem.

U radu i odnosu sa našim ljubimcima nema mjesta frustraciji.

Naravno da će se pojavljivati, i to je normalno. No trebamo se potruditi mijenjati i prilagođavati situaciju i sebe tako da se frustracija topi i lagano nestaje.
Tada ćemo svi odahnuti – i mi i nasi ljubimci…

Zasto se osvrcem na uzgoj pasa? Zato jer i od tuda potjece puno nepotrebnih problema kod pasa koji bi se zaparavo lagano mogli ispraviti, odnosno ne bi trebali ni nastati.
Takoder i zato sto sam u mladoj dobi (od 15 do 18 god) i sama sudjelovala u tome, kao i izlozbama pasa –  a i sama u svemu tome grijesila.
Rano sam uvidjela i dobre, no uglavnom lose strane svega toga.

1998 – tada sam izlagala (sisala, vjezbala za ring) tude pse na izlozbama, najvie Zlatne Retrivere, ovo je Booty (Ador) i bio je osvojio PRM

Problem koji se najcesce javlja je plahost kod pasa, koja se genetski moze prenijeti sa roditelja. Nadalje, najcesce stenci nisu socijalizirani (uopce ili pravilno)  u periodu kada je to potrebno; i dok su jos kod uzgajivaca. Takoder ih se ne priprema na svijet izvan uzgajivacnice. Zbog toga mogu imati dosta problema dok odrastaju.
Zbog istog je razloga (nepravilne ili nedostatne socijalizacije i lose pripreme za vanjski zivot) najvjerojatnije i kujica (mama) pocela biti plasljiva i razvila je strahove, osim ako to  isto nije nasljedila od roditelja.
Treci problem su genetski preneseni zdravstveni problemi koji takoder utjecu na ponasanje psa, no i svakako negativno utjecu na opcu kvalitetu pseceg zivota.
Tu zapravo mislim i na opcenito drzanje kuje, od njezine prehrane, ophodenja prema njoj (opcenito i dok je skotna), izgleda i lokacije kotilice (mirni i sigurni uvjeti, higijena), te sigurnost, higijena i prehrana samih stenaca. Jer sve to utjece na same stence, njihovo ponasanje i zdravlje.

Ovo je Buna, kcer od moje kujice Laske i njezini prvi stenci (u Austriji)

Te naposljetku i problem krivog “spajanja” psica sa svojom novom obitelji/ljudima – koji si medusobno ne odgovaraju. Za to je odgovoran sam uzgajivac, jer u ranoj se dobi moze vidjeti temperament svih psica, i po tome se lakse moze odluciti koji psic ce ici u koju obitelj, kojim ljudima.
Takoder, uzgajivaci bi trebali odgovoriti ljude od kupnje psa ukoliko procjene da ta obitelj/covjek nisu spremni i podobni brinuti se za tu pasminu ili psa opcenito.

Sve gore navedeno, najcesce se dovoljno ne pazi i ne radi. Naravno da ima i iznimaka.

1995 – stenci od moje Laske, bilo ih je devet 

Problem se stvara i u samim kinoloskim klubovima koji najcesce ne paze na temeperament pasa koji idu u uzgoj, na zdravlje, a niti ni to koliko si genetski odgovaraju psi cija parenja odobre (po pedigreu).
Kroz stroze odredbe koji psi mogu ici u uzgoj (stabilni i zdravi), uvelike bi se navedeni problemi smanjili. Osim toga trebalo bi stroze pregledavati uvjete u kojima neki uzgojni psi zive kao i gdje stenci odrastaju.

Imamo i onu kategoriju ljudi koji pare svoje kucne ljubimce s psom iz susjedstva, ponekad ti psici cak ispadnu stabilniji i zdraviji no opet – nitko ne kontrolira cijelu pricu.
Imamo i stancere, to jeposebna kategorija koju ovdje sada necu ni komentirati.

Izlozbe pasa su najcesce izuzetno stresne za pse i nazalost rijetko tko stvarno gleda koliko je njegovom psu tamo ugodno, a da ne govorim o predugim i nepotrebnim uredivanjama pseceg izgleda.
Previse puta sam vidjela plahe pse (koji se muce) kako idu u ring gdje ih se onda nateze i onda cak dobivaju titule!!
Tu odgovornost prebacujem na suce koji nazalost ne gledaju dovoljno temperament psa, nekad cak ni zdravlje (znali su primjerice titule dobivati psi sa potpuno krivim kutevima, linijama, i koji su se bojali toliko da bi puzali), jer se izgleda nazalost to sve svodi na to koliko je neka uzgajivacnica razvikana i tko je sa kim dobar. Opet, naravno ima i iznimaka.
Osim sto to nije pravedno i korektno opcenito, svakako ne ide u prilog takvim psima koji idu na izlozbe.

Laskine kceri na izlozbi u Austriji (mislim 1996)

Sa druge strane vidala sam pse koji ne pokazuju ni malo stresa u ringu, u buci, medu ljudima, psima. Veselo bi sudjelovali u svemu. To se moze postici i sa pozitivnim treningom, naravno ne ako je pas uzasno plah ili pokazuje agresivno ponasanje, tada takav pas uopce nebi smio ici ni na izlozbe niti u daljni uzgoj.
Za takve stabilne pse, izlozbe nisu losa stvar, naravno ako se pazi na to da pas ima mogucnost odmaka, odmora, da se moze prosetati, obaviti nuzdu i slicno…

Znaci to je jedan zacarani krug, gdje pas ide na izlozbe, dobije neke titule (koje nista ne garantiraju jer nisu uvijek realne, niti je to sve pravedno prema onim psima koji ih zasluzeno osvoje), kinoloski klub odobri parenje, stenci dobiju pedigree, i psici se prodaju nekim ljudima/obiteljima. I to sve bez neke pravilne kontrole na svim tim tockama.
I tu ulazim ja na scenu jer se najcesce dogodi to sto sam navela gore, da su se ljudi preracunali i da ih nitko nije upozorio sto tome psu stvarno treba na svakodnevnoj bazi (naravno nece samo pasminske karakteristike na to utjecati, vec i sam individulani karakter psa) ili je pas toliko bojazljiv te se najcesce uz krivi pristup to stanje pogorsava i pas pocinje pokazivati agresivno ponasanje u nekim situacijama.

Jesu li ti ljudi odogvorni? Ova prva kategorija je, jer su se i sami trebali bolje raspitati i dobro razmisliti o kakvom se psu realno i adekvatno mogu brinuti.
No ova druga kategorija nije, oni su vjerovali uzgajivacu da dobivaju stabilnog i veselog psica koji ce zivjeti sa njima i dijeliti njihovu svakodnevnicu.
Vjerujte mi, zivot sa plahim psom je izuzetno tezak. Kao prvo za samog psa jer na svakom uglu vidi “cudovise”, a i za same ljude koji moraju cijeli svoj zivot prilagoditi da bi svome psu pomogli da uspije nekako funkcionirati. Naravno da se oni trebaju brinuti o svojem psu kakav god on bio, no ako nisu svjesno isli kupiti psa koji se svega boji, onda to sve skupa nije pravedno.

Moja Laska, moja najveca ljubav…postala je dio mojeg zivota 1992 tada sam imala 13 godina –  bila je jako plaha, takva je dosla kod mene…nazalost tada nisam znala pravilno svemu pristupiti, i isla je na izlozbe i parila sam ju…neki stenci su ispali plahi i tada kao klinka od 16 god sam naucila da se to genetski prenosi, svi su govorili da pricam gluposti…

Kako sam rekla na pocetku, najveca odgovornost je na uzgajivacima i kinoloskim drustvima, a rjesenja nisu uopce teska i komplicirana.
Samo treba prijeci preko zarade, ega i uloziti u znanje o pravilnom uzgoju pasa, kao i u pravilnu skrb.
Srecom ima i takvih uzgajivaca (koje brinu o svemu ili barem vecini toga) no nazalost cini se da su u manjini jer pre cesto imam klijente ciji cistokrvni psi imaju neke probleme…
I naravno, nije to tako samo u Hrvatskoj…

Published on: Jun 2, 2014

Motivirati bi značilo potaknuti, pokrenuti, usmjeriti na način da netko svojevoljno i rado sudjeluje u nečemu ili radi nešto, no vrijedi i obrnuto. Možemo biti motivirani da nešto izbjegavamo i ne radimo. U svakom slučaju želja treba postojati. 

Svaka individua odlucuje sto je za nju motivirajuce. Motivacija se moze mijenjati kako se okolnosti mijenjaju, te to ovisi i o dobi, zdravstvenom i psihickom stanju, te novim spoznajama (iskustvima).
Sve to vrijedi i za nase ljubimce, sto znaci da nece svi psi imati jednake motivatore. Zato trebamo uzeti u obzir da ce se oni mijenjati i da ce motivacija biti jaca ili slabija u drugacijim okolnostima. Toga trebamo biti svjesni kada zelimo nesto nauciti svoga ljubimca, i trebamo znati da sve to utjece i na nas odnos s njima.

Psi ce ponavljati one radnje koje im nesto donose (ugodu ili micanje od nelagode). Sto je (za njih) veca vrijednost u pitanju, psi ce vise biti motivirani da do nje dodu. No ako je nesto bilo od vece vrijednosti u jednoj okolnosti, nece nuzno biti i u drugima. Primjerice, ako doma psa nagradujemo keksom, u okolnostima koje dobro poznaje i gdje je vise manje sve jednako svaki dan, pas ce htjeti sudjelovati u onom sto ga trazimo i rado ce uzeti keks kao nagradu.
No ako odemo vani, gdje ima puno vise izazova i uzbudenja, taj isti keks najvjerojatnije nece biti od dovoljno velike vrijednosti da psa motivira da sudjeluje u nasim signalima.
Za psa je sasvim prirodno da ide tamo gdje je veca vrijednost (osnova prezivljavanja), i to ce ga tada motivirati da ode od nas ili ce mu paznja biti na necem drugom.

Sto to znaci za nas?
Znaci da koristenjem adekvatnih motivatora mozemo pomoci psu da izabire nas kako bismo ga potaknuli (motivirali) da sudjeluje u nasim signalima uvijek i svugdje.
Prvo se trebamo potruditi saznati sto sve motivira nasega psa i trebali bismo znati prepoznati zasto neki motivator vise ne vrijedi. Na taj nacin cemo uciti psa da smo mi najcesce izvor njemu jako vaznih stvari te cemo lakse i postici to da pas svojevoljno sudjeluje u onom sto ga trazimo. Takoder cemo izbjeci i sprijeciti svoju frustraciju, koja moze narusiti odnos s nasim ljubimcem.


Motivator je za psa ono sto u danom trenutku najvise zeli, ono sto mu je vazno.
S obzirom na to da je to promjenjivo, trebamo to uzeti u obzir i znati prilagoditi motivator promijenjenoj okolnosti. Pas ce nam to i sam pokazati time zeli li sudjelovati u necemu ili ne zeli. Motivator je za psa ono što u danom trenutku najvise zeli, ono sto mu je važno/vrijedno. S obzirom na to da je to promjenjivo, trebamo to uzeti u obzir i znati prilagoditi motivator promijenjenoj okolnosti. Vrijedi i obrnuto, mozemo promijeniti okolnost kako bi motivator izgubio na vaznosti. Ovisi o cemu je rijec i sto zelimo postici.

Ukoliko zahtjevamo i prisiljavamo psa da ipak nesto radi i sudjeluje, on ce to mozda  i napraviti, no motivacija ce mu biti izbjegavanje nelagode, dok ce sam proces ucenja biti u drugom planu. Takoder, pas ce nauciti da taj signal i okolnost donose nelagodu te da je bolje to izbjegavati u buducnosti (odnosno kada se pas ponovno nade u istoj ili slicnoj okolnosti i cuje isti signal) te smo ga zapravo jos vise motivirali da ne zeli sudjelovati. A na taj nacin moze doci i do ozbiljnog narusavanja odnosa sa psom, kao i do ugriza (ako ne nas, tada drugog covjeka, psa, djeteta…)

S druge strane, ukoliko imamo adekvatan motivator, tada ce pas svojevoljno sudjelovati i process ucenja ce biti u prvom planu (aha, kada napravim x doci cu do y, a y mi je vazan – naravno pod uvjetom da je ono sto trazimo za psa njemu razumljivo i izvedivo).
Ako pas osjeca ugodu dok uci, ucenje ce ici lakse i brze, te ce postati dugotrajno (uz veca ponavljanja u pocetku te povremeno odrzavanje u buducnosti).
Sto bi znacilo, sto je pas vise motiviran, a pri tom je motivator za njega ugodan, to cemo lakse i brze postici ono sto zelimo.

Motivator moze biti i od prevelike vrijednosti, tada se pas ne moze fokusirati na ucenje, vec samo zeli doci do toga. U tome slucaju trebamo promijeniti motivator u onaj koji je malo slabije vrijednosti za psa.
Vratimo se na primjer keksa, recimo da smo u svojem domu i kao nagradu za nesto smo izvadili komadice sunke, a ona je za naseg psa od velike vrijednosti. On ce tada mozda biti toliko zaokupljen sunkom da necemo uspjeti skrenuti paznju na ono sto zelimo da radi kako bi bio nagraden. No ako pospremimo sunku i ponudimo keksic (pod uvjetom da ima neku vrijednost za psa), tada ce se pas moci lakse koncentrirati i imati paznju na ucenju.
Takoder cemo nauciti da je pas vise motiviran kada vidi i osjeti sunku, te cemo nju probati koristiti kao motivator u tezim okolnostima.

Motivacija je jako mocna stvar ako je razumijemo, odnosno uzimamo u obzir kada od nekoga nesto trazimo. Potrudite se upoznati svoga psa tako da gledate njegovo ponasnje u odnosu na razlicite motivatore (hrana, igra, drugi psi, njuskanje, odlazak od izvora stresa itd…) i u odnosu na razlicite okolnosti pa cete mu lakse znati pomoci da nauci nesto sto zelite, a i to ce biti od koristi i za izgradnju ljepseg i cvrsceg odnosa (jer pas svojevoljno sudjeluje i mi smo mu izvor neceg vaznog i vrijednog).
Motivacija je dosta kompleksna i velika tema, no zvijezda vodilja je uvijek ista: sto je motivator jaci (od velike vrijednosti za individuu), lakse i brze cemo doci do cilja.

Razni su razlozi koji mogu utjecati na to da pas ne napravi ono što od njega tražimo. Najčešće se mi tada ljutimo i frustriramo, naš pas to vidi i osjeti, te se šanse da nšsto napravi sve više smanjuju jer ne želi doživjeti negativnu posljedicu (a naučio je iz iskustva da takvo naše ponašanje rezultitra nečim nelagodnim) – da bi se mi tada jos više frustrirali i tako se cijela priča samo vrti u krug.

Umjesto toga, trebamo se zapitati zašto pas nešto nije napravio. No još prije toga trebamo razlikovati to da naš pas ne mora “poslušati” već on ono sto tražimo od njega treba htjeti napraviti (svojevoljno).

Zašto je to ključno?  Zato što ako gledamo na svojeg psa kao na biće kojim mi upravljamo i ono mora raditi ono sto mi želimo, i kada mi želimo, tada oduzimamo psu pravo na osjećaje i potrebe. Tada je to skoro pa robovlasnički odnos gdje smatramo da imamo pravo psu nešto narediti i zapovjediti. Gledamo na psa kao na “stroj koji mora nešto odraditi besprijekorno, a  u suprotnom je u kvaru”. Nije nam to lako čuti, no važno je taj dio osvijestiti.
No psi nisu niti naši robovi, niti roboti – oni su osjećajna bića s individualnim osobinama, te na njihovo učenje i ponašanje utječe cijeli niz faktora.

 Naravno da ponašanje našeg psa trebamo imati pod kontrolom, zbog njega samog, kao i okoline, no to se može i treba postići suradnjom i poštovanjem. Tada ne naređujemo i očekujemo bez razmišljanja, već podučavamo, dajemo signale i ako pas zapne, pomažemo mu da bude uspješan u onome što mi želimo od njega.

Dakle ako pas nije odgovorio na naš signal kako smo ga učili, tada treba prvo pogledati cijelu sliku. Cijeli niz stvari (okolnosti) je moglo utjecati na ponašanje našeg psa u tom trenutku.
Potrebno je provjeriti da li psa nešto boli, je li mu je prevruće ili hladno, je li žedan ili pregladan.  Treba uzeti u obzir i dob psa, pogotovo kada je pas u pubertetu te su mu koncentracija i pažnja puno slabiji. Ili kada je zov prirode izrazito jak, kao kada se radi o nagonu parenja. Psi koji imaju “zadatak” kao lovački psi primjerice će prirodno radije odabrati trag nego nas. Sve to može utjecati na smanjeni odaziv na naše signale.

Moguće je da psa nismo naučili psa da naš signal vrijedi svugdje i uvijek. Tada je na nama da pomognemo psu da to shvati, te se vraćamo učenju – radimo na signalu postepenije ako je potrebno (mali koraci) u različitim okolnostima (u početku lakšim) i koristimo odgovarajuću motivaciju.
Možda je baš u tome trenutku kada smo dali signal okolnost bila preteška, bilo je previše toga sto psu odvlači pažnju, a naš signal još nije dobio toliku vrijednost da situaciji može parirati. Možda je motivator bio preslab. A možda je pas samo umoran…

Moguće je da i mi nismo jasni u tome što želimo od psa, jer nije važno da li mi smatramo da je signal jasan, pitanje je kako to pas vidi. Zna nam se dogoditi da nismo ni svjesni da signal izgovaramo svaki puta drugačije ili je naš govor tijela drugačiji – to može zbuniti psa jer oni lako ne generaliziraju. Tada to trebamo osvijestiti i sjetiti se na koji način smo psa učili, te mu dati jasniji signal ili ga učiti da je signal općenitiji (drugačiji tonovi, položaji tijela, okolnost).
No mi znamo i dodatno zbuniti psa, npr. najčešće koristimo signal Dođi kada želimo da nam pas dođe, no koji put vičemo: Odi, ajde, brzo brzo, idemo, vičemo pseće ime ili samo mašemo rukom… Ako psa nismo učili da su sve te riječi isti signal, njemu je to naravno teško povezati. Eventualno uspije povezati s vremenom jer svi mi imamo određeni govor tijela koji tada najčešće koristimo pa nas pas može  “pročitati” preko toga.

Znači kada vam se dogodi da se pas “ogluši” na signal, pitajte se prvo zašto, što bi sve mogao biti uzrok. I nemojte odmah kriviti psa. Psi nikada ne rade nešto namjerno zato da bi nam napakostili. Oni rade ono sto im se isplati i donosi im ugodu i korist. Radimo to i mi sami, jer je to najprirodnija stvar (stvar preživljavanja).  Zato tu nema mjesta ljutnji, trebamo zaboraviti svoj ego i razmisliti: što mogu napraviti da pomognem svojem psu da jasnije shvati što želim od njega i da on to rado učini.

Tako čete sa psom razviti čvrst i pozitivan odnos, koji se temelji na razumijevanju i međusobnom poštovanju – odnos u kojem če pas rado sudjelovati.
Najčvršći i najljepši odnos sa psom imamo kada pas bira nas – ne zato što nas se boji i želi izbjeći negativne posljedice, već zato što smo mi izvor svega najboljeg – jer ga mi motiviramo, nagrađujemo, štitimo, brinemo se za njega i razumijemo ga.

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu Naturala.hr:
http://www.naturala.hr/naturala-kolumne/ovo-treba-znati-prije-nego-stene-dode-u-novi-dom-2671/autor-3068.html

Prije nego što nabavite štene upitajte se jeste li doista spremni i odgajati ga.  Važno je znati da odgoj šteneta zahtijeva puno našeg truda, upornosti, strpljenja i razumijevanja, no ponajviše vremena.

Ako ste već imali psa, može se dogoditi da pamtite prijašnjeg psa kao već odraslog psa koji ima već svoje navike i ritam, koji je bio dobro usklađen s vašim. Moguće je i da ste zaboravili da je i on nekoć bio štene koje je često piškilo/kakalo, žvakalo sve što vidi i ludovalo po kući. Tada ste bili i sami mlađi pa su se obaveze oko brige možda činile lakšim ili ste imali drugačije životne okolnosti. Zapamtite, isto će tako i ovo štene jednoga dana odrasti, i s njim ćete imati ustaljen i stabilan odnos.

No prije nego što uopće odlučite dovesti psa u svoj dom, važno je da se svi ukućani slažu s tom odlukom. Također je važno da se dogovorite tko će voditi brigu o psiću, najbolje bi bilo da raspodijelite obaveze. No najvažnije od svega je da se dogovorite što očekujete od psa i kako ćete ga to naučiti. Dosljednost u odgoju je važna, i nije pravedno prema psu da svatko provodi svoju volju.

Za dolazak šteneta trebali biste za početak pripremiti prostor u kojem će štene najčešće boraviti, slično kao što pripremate stan za malo dijete. Znači, potrebno je ukloniti stvari koje psa mogu ozlijediti i koje može uništiti, a nama su vrijedne. To je potrebno napraviti u svim prostorijama u koje će pas imati pristup. Znači, potrebno je pospremati sve stvari izvan dohvata šteneta.

Na ponašanje šteneta osim okolnosti u kojima odrasta utjecat će njegova dob, kao i njegova osobnost.
Računajte na to da će se mijenati interesi psa kako bude rastao pa je moguće da ga s četiri mjeseca počne zanimati ono što ga nije zanimalo s dva mjeseca. S obzirom na to bit će potrebno prilagođavati okolnosti.

Štenci tek uče o svijetu, sve što vide, dotaknu i čuju za njih je potpuno novo. Mi trebamo paziti da su im nova iskustva pozitivna te ih trebamo otpočetka učiti da rade ono što mi smatramo poželjnim ponašanjem. To uključuje i učenje obavljanje nužde na primjerenom mjestu.
Više o tome možete pročitati ovdje: http://www.vagabond.hr/ucenje-steneta-da-obavi-nuzdu-na-primjereno-mjesto/

Za psiće je važno da mogu žvakati, gristi i trgati – za to su namijenjene njihove igračke. Štencima je igračka sve što ih zainteresira i primamljivo im je. Na nama je da ih preusmjeravamo na njihove igračke, i da pazimo da ne uspiju doći do stvari koje ne želimo da prožvaču.  Dakle, kako bi štene imalo priliku biti štene, ono mora imati priliku igrati se igračkama na kojima će izbaciti energiju, smanjiti bolnost zubića, i koje može i uništiti ako ga to veseli. Svakako treba paziti na sigurnost psića (imati nadzor nad igrom).

Štene brzo raste i bit će drugačije kako mjeseci prolaze. Naprimjer, psići u početku više spavaju, no kako rastu, to se smanjuje. Što znači da će imati sve više energije koju treba negdje potrošiti, bilo preko učenja, igrom, u šetnji…
To isto tako znači da će štene u tom razdoblju trebati više naše pažnje i vremena kako bi odmah učilo što je za nas poželjno ponašanje – prevencijom onoga što nam se ne sviđa (da ne uspie to ponašanje utvrđivati), preusmjeravanjem na ono što nam se sviđa i nagrađivanjem istog.

Ne zaboravite, svakom našom interakcijom sa štenetom (psima općenito) psić nešto uči, na nama je da pazimo da to bude nama poželjno ponašanje. Štene će također naučiti nešto iz svoje okoline i iz okolnosti u kojima se nalazi, pa trebamo i toga stalno biti svjesni. Primjerice, ako prvo dijete (ili većina djece) koje štene sretne u životu štene jako počupa, nagazi na rep, gurne prst u oko ili jako viče kraj njega, postoji mogućnost da štene zaključi da je bolje djece se kloniti (može razviti nelagodu/strah) jer su ona izvor boli. No moguće je da zaključi da to vrijedi samo u stanu/kući ako se to ondje dogodilo, no da se vani veseli djeci. U svakom slučaju trebamo toga biti svjesni i na takve stvari pripaziti.

Odgajati štene nije lagano, zahtijeva naše vrijeme, odgovornost, trud, dosljednost i ponajviše strpljenje i razumijevanje. No s druge strane, štenci će nam donijeti toliko veselja i ljubavi da će se sve to izbalansirati.
No ako niste uistinu spremni odgajati štene, najbolje bi bilo da još jedanput sjednete s obitelji i dobro promislite o svemu. Jer ponekad će štene nešto razbiti, ponekad će se popiškiti u kući, ponekad neće raditi ono što mi želimo, ponekad će nam biti dosta brige o štenetu, ponekad ćemo se i živcirati. Na to sve trebate biti spremni. Tu nema mjesta ljutnji i većoj frustraciji.

Što si više olakšate organizacijom prostora, vremena i raspodjelom brige među ukućanima (ako imate takvu mogućnost), utoliko će biti lakše. Treba misliti i na individualne potrebe vašega šteneta, jer se one razilikuju od psa do psa, no uglavnom svi oni trebaju dovoljno mentalnih i fizičkih aktivnosti da bi potrošili energiju, ustaljeni raspored i ritam i našu dosljednost u odgoju.

Koliko truda uložite, toliko će vam se i vratiti.

Ovak članak ne pokriva informacije o socijalizaciji šteneta i učenju životnih vještina koji su izuzetno važni -oni zahtjevaju svoj zasebni Blog. 

Članak je objavljen i u mojoj kolumni na portalu Naturala.hr:
http://www.naturala.hr/naturala-kolumne/floki-ne-2579/autor-3068.html

Često u odnosu sa svojim ljubimcima koristimo riječ NE sa željom i ciljem da ih prekinemo u nečemu što rade, a nama se ne sviđa. U riječ NE pritom unosimo negativnu emociju – unosimo ljutnju i grub ton. No, shvaćaju li naši ljubimci riječ NE onako kako mi to očekujemo?

Kada naš ljubimac radi nešto što nam nije po volji, reagiramo na način koji je nama ljudima razumljiv, vičemo NE. Pritom smo uvjereni da oni to shvaćaju ovako: “mom čovjeku se ne sviđa to što radim, to znači da trebam prestati” ili “kada čujem NE, ne smijem više raditi to što radim ili će se moj čovjek naljutiti”.
Ukoliko smo više puta koristili riječ NE kao zabranu da ljubimac nesto napravi ili da ga prekinemo u nečem, a on to poslije ipak i dalje ponavlja, još se više ljutimo te smatramo svojeg ljubimca bezobraznim, razmaženim, tvrdoglavim i slično.

No ako pogledamo tu situaciju s gledišta našeg ljubimca, stvari su nešto drugačije. Psi uče preko momentalnih asocijacija i posljedica. U psećim očima to izgleda ovako: “kad čujem riječ NE, odmah nakon nje slijedi negativna posljedica – dakle, kad čujem NE, najbolje je prestati bilo što raditi ili otići što dalje od čovjeka da izbjegnem negativnu posljedicu”.
Dakle, riječ NE ponavljanjem postaje predznak i signal da slijedi nešto neugodno. To pojačavamo i svojim govorom tijela (mijenja nam se postura, izraz lica, mišići u tijelu se stežu, disanje se ubrzava i pliće je), te svojim tonalitetom (govorimo dublje, glasnije).

No važno je razumjeti da su psi oportunisti (moraju biti kako bi preživjeli) te važu u tome času da li je ono što žele od veće vrijednosti za njih od negativne posljedice. Ukoliko je odgovor potvrdan, tada logikom prirode izabiru tu vrijednost unatoč našem vikanju NE.
Psi uče i iz okolnosti, te mogu povezati da se NE pojavljuje samo kada smo mi prisutni te je tada bolje nešto prestati raditi ili ne početi raditi jer će posljedica biti negativna. No kad mi nismo u jednadžbi, prilika za to da dođu do vrijednosti je otvorena.

Problem se javlja kod korištenja riječi NE i zato jer je ona preopćenita. Ako naš pas primjerice skače po nekoj osobi i mi tada vičemo NE, što tada pas zaključuje? Dok skačem, čujem NE – NE jednako negativna posljedica – bolje da prestanem (ili da se mankem), no što točno da radim? Da nisam na stražnjim nogama, da ne gledam osobu, da je ne želim liznuti po licu, da ne mičem prednjim šapama?  Dakle, pas će prestati skakati (osim ako mu je želja da dođe do nečijeg lica veća ili je u povijesti za to bio nagrađivan pažnjom i maženjem), no neće nužno jasno povezati što je trebao točno prestati raditi, te će proces učenja puno duže trajati uz frustraciju osobe na koju skače, našu, kao i samoga psa.

Može se dogoditi i jedna puno opasnija stvar. Recimo da svaki puta kad naš pas vidi drugoga psa, dijete ili čovjeka, mi viknemo NE zato što nas je pas naglo potegnuo sa željom da se ode upoznati i pozdraviti. I recimo da pritom pas doživi veću negativnu posljedicu nakon što je čuo NE (jako ga zaboli vrat zbog ogrlice i zbog cukanja ili ga udarimo po stražnjici). Poslije nekoliko takvih situacija može povezati da su drugi psi, djeca ili ljudi izvor te nelagode i boli, pa se njegovo veselje prema njima pretvara u strah i želju/potrebu da se obrani. Na taj način možemo sami stvoriti psa koji više nije prijateljski raspoložen prema svijetu.

Najveća opasnost koja se skriva iza NE je ta da smo možda spriječili psa u njegovom naumu, no nismo promijenili želju psa da ostvari svoj naum i dođe do nečega (onoga što je njemu vrijedno). Posljedično frustracija raste i pas je mora na neki način izbaciti. Pogotovo ukoliko je riječ NE sastavni dio našeg odgoja.
Dakle, pas tada uči da ni do čega što je njemu vrijedno ne može doći i želja za tim samo raste. Tada dobivamo psa koji je kao tempirana bomba, te je pitanje vremena kada i na koji način će se frustracija iskazati. To može biti na kraju spektra i napadom na nas ili druge ljude, djecu, pse.
S druge strane možemo dovesti psa do toga da se povuče u sebe jer je naučio da je bolje ne raditi ništa, jer sve što pokuša rezultira negativnom posljedicom. Mi tada mislimo kako je naš pas jako poslušan, no zapravo smo ga samo doveli do toga da se ne usudi više “biti pas”, već se šulja unutar onog malog kvadranta u kojem posljedice nisu bile negativne.

Što raditi umjesto da vičemo NE?

Prvo, radimo prevenciju. Paraleno s tim učimo psa što želimo da radi.
Ako pas krene ili radi nešto što nam se ne sviđa, prekidamo ga u tome na pozitivan način i preusmjeravamo na to da radi ono što želimo.

Ugrađujemo što veću vrijednost u ono što želimo da pas radi jer će tako sam to početi birati, te ćemo automatski smanjiti šanse da radi nama nepoželjne radnje.
Razumjet ćemo da je pas životinja koja ima svoje pseće potrebe i da su stvari koje su nama grozne za psa najprirodnije. Zato ćemo se potruditi naći balans i pružiti psu mogućnost da ima priliku “biti pas”. Također ćemo preko odnosa i odgoja imati ponašanje svog ljubimca pod kontrolom kako bi se lakše i bezbolnije uklopio u ljudski način života, pa i zbog svoje sigurnosti i sigurnosti okoline. Za pomoć ćemo se obratiti educiranoj i stručnoj osobi koja će nam pomoći da psa odgajamo i školujemo na način koji psa potiče i motivira da uči, te u kojem pas rado sudjeluje.
Time riječ NE postaje nepotrebna, smanjuje se naša frustracija – automatski i frustracija našeg ljubimca.

Kada ugledamo psa s brnjicom pomislimo da je pas opasan, no pas može nositi brnjicu iz više razloga. U današnje vrijeme postoje sve udobniji modeli, te možemo naučiti psa da je rado nosi na sebi.
Boraviti pokraj psa s brnjicom je tehnički gledano sigurnije od boravka pored psa bez brnjice pa ne trebamo odmah prestati disati kada ga ugledamo 🙂 No dajte mu prostora jer ne znamo točan razlog, možda ima traumatična iskustva s ljudima i time ćemo mu olakšati.

U svijetu, određene pasmine zakonski moraju nositi brnjicu u javnosti, dok u nekim zemljama samo u javnom prijevozu. Kod nas vrijedi: “Vlasnik opasnog psa smije izvoditi na javne površine, te prostore i prostorije javne namjene samo psa koji je na povodcu, označen mikročipom i s brnjicom”. I za javni prijevoz: “Dopušten je prijevoz kućnih ljubimaca pasa koji u grebenu imaju više od 30 cm, ako pas ima brnjicu i vodi se na kratkom povodcu, a vlasnik ima propisanu ispravu o upisu i cijepljenju protiv bjesnoće.”

Osim udobnosti najvažnije je da pas može dahtati jer se na taj način hladi!
Photo source: http://store.clickertraining.com/baskerville-ultra-muzzle.html

Brnjica može biti odlična prevencija za različite situacije, te ćemo je po potrebi psu trebati staviti kod veterinara, na putovanju i slično. Pas može nositi brnjicu dok nije dobro naučio signal Fuj/Ostavi kao prevenciju za samonagrađivanje ili potencijalno otrovanje. Svakako je treba nositi pas koji pokazuje agresivno ponašanje (nasrće i pokušava ugristi).

Iz  svih tih razloga dobro je naučiti svojega psa da nositi brnjicu nije nešto strašno. Ponekad je puno važnije da naš pas nikoga ne ozljedi, nego da se nadamo i mislimo da se to neće dogoditi.
Režanje, pokušaj ugriza i sami ugriz su prirodni oblici komunikacije psa koji nešto ne želi, i to trebamo poštovati. No važno je početi raditi na rješavanju uzroka takvog ponašanja i shvatiti to ozbiljno – zbog psa i zbog okoline. Brnjica je odličan alat i pomagalo u tom procesu.
No treba pripaziti, psi koji nose brnjicu i dalje mogu ozlijediti psa ili čovjeka/dijete no u blažem obliku (nabijanje njuške, grebanje, rušenje). Dakle, ako je vaš pas reaktivan na pse ili/i ljude, treba paziti da im ne može prići ni dok ima brnjicu.
I svakako potražite pomoć adekvatno educiranog stručnjaka.

Ako imate psa za kojeg niste sigurni kako može reagirati, ne osjeća se dobro u gužvi ili u određenim situacijama, dobro mu je staviti brnjicu kako bi prevenirali potencijalnu situaciju da pas iz straha reagira ugrizom.
Situacije mogu biti razne, ali općenito, ako se pas osjeti dovoljno ugroženo, vrlo je moguće da će odreagirati i ugrizom.
To vrijedi i za one pse za koje smo “sigurni” da neće nikome ništa napraviti. Ni za te pse ne možemo tvrditi da neće ništa napraviti. Reakcija je moguća ako pas osjeti potrebu da se obrani i ako pređemo njegovu granicu – a svaki pas je ima.
Također je važno znati da ne biramo mi gdje je granica, već pas. Određena se situacija nama može činiti potpuno prihvatljivom, dok je za nekoga psa ona previše.
Radi toga je vazno da znamo kako pravilno prići psu, i što treba izbjegavati raditi.

Photo by Lili Chin

Ako znate ili sumnjate da će vaš pas imati reakciju u određenim situacijama, ili sumnjate na to – OSIM brnjice možete psa označiti i žutom oznakom, koja je internacionalni signal da se psu ne prilazi. No žuta oznaka NE ZAMJENJUJE brnjicu.
Više o projektu možete tu pročitati:
http://gulahund.se/hrvatski-croatian/ i https://www.facebook.com/ZutipasHrvatska

Većina pasa pokušat će brnjicu odmah skinuti čim je stavimo, te je moguće da će zbog nelagode i čudnog osjećaja stvoriti negativnu asocijaciju na brnjicu. Posljedično, svaki put kada je ponovno vadimo, nelagoda će rasti i pas će sve manje htjeti da je stavimo.
Nije dobro ni da pas vidi brnjicu samo kad ide veterinaru ili u salon za grooming. Zna se dogoditi da su ta iskustva za psa nelagodna, te može brnjicu povezati s osjećajem neugode/nelagode.

Zato trebamo psu stvoriti jaku pozitivnu asocijaciju na brnjicu, kako bi je pas rado nosio. Postoje različite metode, no važno je da brnjica za psa počne biti izvor pozitivnih stvari (poslastica, šetnje i slično). Također je važno da ga privikavamo na nju jako postepeno i polako – sve dok ne dođemo do toga da se pas razveseli kad izvadimo brnjicu, da sam gura njušku u nju, bude miran dok je kopčamo i ne pokušava je skinuti.

Evo odličan primjer gdje Zus svojevoljno i rado gura njušku u brnjicu i sve to smatra igrom. Prije vježbanja sa klikerom i poslasticama brnjicu je uvijek htio skinuti, te je pokazivao znakove stresa kada bi ju ugledao. Ova brnjica je bila samo za vježbu (nije primjerena za svakodnevno korištenje) dok nije dobio bolju i udobniju brnjicu  koju sada rado nosi:
Link na youtube: http://youtu.be/giSKg_WxMWg

I za kraj – važno je da je brnjica odgovarajuće veličine, da pas može dahtati, popiti vodu, da je što udobnija i idealno takva da možete psu davati poslastice po potrebi.
Evo primjer takve brnjice:


Ako trebate savjet oko brnjice – kako naučiti psa da ju zavoli slobodno se javite na mail jkallay@vagabond.hr.

Jelena Kallay
Vagabond Pozitivna Komunikacija sa Životinjama
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP

Petarde i vatromet jedan su od većih izvora straha i trauma naših ljubimaca, no takva buka plaši sve životinje.

Važno je NE raditi sljedeće, u suprotnom možete pogoršati situaciju:

Bacati kraj psa petarde s nadom da će se priviknuti. To se zove habituacija, no ako životinji ne pružamo priliku da se može maknuti od izvora straha, ako ne mijenjamo emociju iz negativne u pozitivnu, ako životinju ne izlažemo takvim zvukovima jako postepeno (uključujući udaljenost i glasnoću) – rijetki su slučajevi gdje se pas jednostavno privikne.
Može se dogoditi da mislimo da se pas priviknuo, no pas se samo “smrznuo” i ukočio jer ne može pobjeći od izvora straha i nema izbora (pokušao je vise puta i nije uspio jer je na povodniku). Ako koristimo samo habituaciju, situacija se može i pogoršati, jer ako životinja nema kontrolu nad situacijom, može rasti strah i nastati panika, može se početi braniti (ugristi prvog do sebe), može sebe ozlijediti (trganje s povodnika, ogrlice/orme), i sve skupa može rezultirati velikom traumom.

Kod kuće, nemojte životinje izvlačiti ako se zavuku ili im priječiti put ako se žele zavući. Ako oni sami osjećaju takvu potrebu i ondje se osjećaju sigurno, važno je da im to omogućimo.

Što RADITI:

Bilo bi idealno da uz stručno vodstvo vježbate i privikavate psa na zvuk petardi kroz sistemsku desenzitizaciju i kontra kondicioniranje – kako bi se postepeno i uz pozitivne asocijacije priviknuo na zvuk. No to treba početi barem 6 mj prije nego krene sezona pucanja ili barem nekoliko mjeseci prije pa intenzivno na tome raditi. No da bi u tome bili uspješni treba stvarno znati kako to pravilno izvesti.

Prošireni su zastarjeli savjeti da životinje ne smijemo tješiti kad se boje. O strahovima možete pročitati ovdje: http://blog.vagabond.hr/strahovi-kod-pasa/
Dakle, životinji ćemo pomoći tako da smo uz njih, da ostajemo smireni no veseli, i da im omogućimo što bolje uvjete u kojima će se osjećati ugodno i sigurno.
Za svakoga je to nešto drugo. Neke životinje se vole zavući, neki traže našu blizinu i dodir, neki se manje, neki više boje. No ako psa ignoriramo, a on traži našu pažnju i pomoć, ili ako ga previše izlažemo strahu, situacija se može pogoršati.

Nemojte misliti da će to proći samo od sebe. Znači, ako životinji ne pomažemo na neki način da savlada i umanji strah, moguće je da će svako novo iskustvo s izvorom straha taj strah uvećavati. Zato pronađite stručnu pomoć ako niste sigurni kako sami pomoći svojem ljubimcu da se lakše nosi sa strahom od petardi i vatrometa.
Postoje razna pomagala na tržištu koja mogu pomoći, neka djeluju manje, neka vise i to na individualnoj bazi, neke treba raditi u kombinaciji s drugim stvarima. S veterinarom se konzultirajte oko medikamenata, većina ih je na biljnoj bazi.

Poželjno je izbjegavati ona razdoblja kad se pojačano puca. Psa probajte zabaviti s mentalnom stimulacijom (učenje novih stvari ili ponavljanje naučenog ako to pas voli, interaktivne igračke…) kako biste nadoknadili manjak šetnje, ili/i odite izvan grada, nekamo gdje su šanse male da pukne petarda.

Izbjegavajte grupe djece (iako sam čula da je osoba starije dobi bacila petardu kraj malog psića), no najvažnije od svega NE PUŠTAJTE PSA S POVODNIKA sve dok pucnjava ne prestane, dakle do iza Nove godine.
Za svaki slučaj neka pas ima oznaku s brojem telefona i provjerite da su vaši podaci na čipu upisani u centralnu bazu.

Ako se vaš ljubimac izvlači s ogrlice/orme ili postoji za to mogućnost postoje orme koje su drugačije građe (dulje su od klasičnih) i pas će se teže iz njih izvući.
Također možemo psa kopčati i na ormu i na ogrlicu s radnim povodnikom ili s razdjelnikom. Više o tome sam bila pisala ovdje: https://www.vagabond.com.hr/pomagala-pri-ucenju-lijepog-hodanja/

Kod kuće još možete:
 – navući zastore i rolete, pustiti smirujuću glazbu – primjer: https://www.youtube.com/watch?v=joe-ePqCqWc&t=3679s
– uključiti difuzer s DAP feromonima – postoji i za mačke slična stvar
– obuči psu majicu kratkih rukava da bude uz tijelo psa (prednje šape kroz rukave i vežete ju na leđima u čvor) na taj način ona djeluje smirujuće (pritišće akupresurne točke) ili probati ovo (obavezno pročitati upute uz video): https://www.youtube.com/watch?v=N83oXBZy0KM
– omogućiti mu prostor gdje se može zavuči i sakriti
– upalite TV/radio i kućanske aparate – kao zvučna pozadina koja će malo umanjiti jačinu buke izvana – pogotovo kad pas ostaje sam u kući/stanu.

Ako se pas boji u kući jer čuje vani pucnjavu probajte ga preusmjeriti na igru i radnje koje voli (traženje keksića po kući, bacanje omiljene igračke, zabava interaktivnom igračkom i slično) također i s ciljem da pokušamo psa držati u što opuštenijem i veselijem stanju kako bi što lakše podnio stres – to raditi uz ostala pomagala koja su gore navedena.

Znači dobro je raditi kombinaciju stvari. To će sve funkcionirati ako je strah umjeren.
Primjerice, svaki put kada počne buka vi započnete igru sa psom ili pobacate keksiće po sobi (ili po travi ako ste vani) ili ponudite neku pseću žvakalicu ili interaktivnu igračku. I to ponavljate svaki put kada se buka pojavi.
Ako buka traje dulje tada ili radite kombinacije (recimo igra sa psom pa skrivanje ili bacanje keksića pa neka interaktivna igračka) tako da se pas ne uspije pretjerano zabrinuti. No ponavljam kod većih strahova to možda neće biti moguće pa je potrebno raditi više toga paralelno.

Ako pas panično pokušava pobjeći, trese i izgleda kao da nije prisutan tada je dobro potražiti savjet vetereinara da se psu pomogne nekim medikamentom ako neki od alternativnih i prirodnih pripravaka nije dovoljan (primjerice tablete koje smanjuju stres u tijelu, b complex, Bachove kapi, aromaterepija itd..).

I molba!! – ako vaš pas boravi u dvorištu/vrtu (iako to nikada nije preporučljivo, osim ako je pas vani pod vašim aktivnim nadzorom, i to periodično), uvedite ga u kuću svakako za vrijeme pucnjave ako se boji. No i ako dobro podnosi buku, nikad ne znate tko može namjerno baciti petardu u vas vrt!!

Najbolje bi bilo kada bi petarde bile zakonom zabranjene…iz vise razloga – uključujući sigurnost djece koja ih bacaju, male djece koja spavaju, ljudi općenito, no svakako i svih životinja koje žive u takvom okruženju…

U zadnje se vrijeme sve više (napokon) priča o pozitivnom pristupu u radu sa životinjama, o socijalizaciji pasa, kliker treningu i slično. No cijelu priču često prati jedno nerazumijevanje cijele pozadine svega toga i samim time se ponekad metode i pristup dovode na loš glas. Drugi je problem da se pozitivan pristup počinje koristiti uz negativan (kažnjavanje, korekcije i dr.), što je za životinju zbunjujuće i možda jednako negativno kao korištenje isključivo negativnih metoda.

Da u grubo podijelim sto mislim kad kazem pozitivan i negativan pristup – to se u mojoj definiciji odnosi na nacin kako zivotinju ucimo, na koji nacin se odnosimo prema njoj (uzimanje emocija u obzir) i na to sagledavamo li cijelu sliku.
Pod negativan pristup i metode ubrajam ucenje i odnosenje putem korekcija i kaznjavanja.
Dakle fizicko kaznjavanje zivotinje (zivotinju fizicki prisiljavamo u polozaj, cukanje na ogrlici/ormi, bacanje na pod, lupanje predmetom npr. novinama/bicem, koristenje opreme koja nanosi fizicku bol), vikanje na zivotinju, zabranjivanje ponasanja, koristenje ljudskog govora tijela za zastrasivanje zivotinje (nagli ulazak u privatni prostor, grcenje misica, ukocenost tijela, zurenje itd..), nepostivanje (i nerazumijevanje) zivotinjskog govora tijela, forsiranje zivotinje da ide u situacije koje su joj nelagodne, neuzimanje u obzir toga kako se zivotinja osjeca dok je kraj nas ili dok je nesto ucimo, te neuzimanje u obzir dobi, povijesti, pasmine, okolnosti itd. (gledanje cijele slike).
Koristenje opreme koja je dizajnirana s ciljem da nanosi nelagodu/bol pri ucenju.

Pod pozitivne metode i pristup ubrajam ucenje preko motivacije (onog sto je motivirajuce za pojedinu zivotinju, a ne sto mi smatramo da treba biti) i preko nagradivanja (opet onog sto zivotinja smatra nagradujucim).
Dakle koristenje pristupa u ucenju koji zivotinju postavlja u situaciju u kojoj ima priliku shvatiti sto zelimo, kojim poticemo zivotinju da radi ono sto zelimo, uzimamo u obzir kako se osjeca, okolnost, dob (cijela slika), prilagodavamo se situaciji, razumijemo i postujemo zivotinjski govor tijela, koristimo nas govor tijela i ton glasa na nacin koji nije prijeteci i koji zivotinju smiruje, ne fosiramo zivotinju u situacije koje su nelagodne, po potrebi/zelji koristimo se “marker treningom” kao pomocnim sredstvom za jasniju komunikaciju, koristimo se prevencijom i preusmjeravanjem ponasanja, razumijemo prostorni menadzment i sluzimo se njime kao pomocnim sredstvom u ucenju, koristimo postepeno ucenje, davanje predaha i odmora, i radimo na odrzavanju ponasanja.

U zadnje su vrijeme razni treneri po svijetu i kod nas prihvatili cinjenicu da klijenti ne zele nuzno kaznjavati svojeg ljubimca, vikati na njega i naredivati mu, pa su uveli rijeci kao nagradivanje, pozitivan pristup, socijalizacija (posebna tema koja je potencijalno opasna za zivotinju i drustvo ako je pogresno shvacena).
No nacin primjene jasno pokazuje da ne postoji ispravno razumijevanje toga sto to znaci.
Naprimjer, jedan se inozemni jahaci centar u javnosti rado prikazuje kao centar koji koristi kliker trening (za marketing ocito), no oni ga koriste SAMO kada konj napravi ono sto im se svida, no konja prisilno dovode do toga da napravi ono sto zele te tada to nagraduju. To NIJE pozitivan pristup u ucenju. Kao ni koristenje klikera paraleno uz bic, mamuze, natezanja uzdi i slicno…
Treneri pasa govore da psa treba nagraditi kada radi sto zelimo, no da ga treba kazniti kada radi ono sto ne zelimo. Zvuci logicno, zar ne? No to tako NE izgleda u ocima zivotinje.

To bi bio takozvani princip – mrkva/batina –  ajmo to sad prenijeti na sebe.
Zamislite da vama bliska osoba ima zadatak za vas no vi ne znate koji je a osoba vam to ne moze verbalno reci. 
I onda se nadete u igrici Toplo/Hladno.
Znaci kad radite radnje koje vas priblizavaju zadanom cilju/zadatku (npr. da otvorite vrata koja su na drugom kraju sobe) osoba kaze Toplo – sto znaci blize si cilju ili Hladno- udaljavas se od cilja.
Kad napravite korak prema vratima osoba suti (neki smatraju da je i to oblik nagaradivanja – izostanak kazne) ili vas nagradi (i to ne nuzno s necim sto bi vi smatrali nagradom). 
Super jeeeee!
No vi niste nuzno povezali da je taj vas korak donio nagradu jer ste u tom trenu radili i druge radnje (npr. gledali u osobu ili u prozor, podigli ruku itd..). No posto niste sigurni sto se desava i niste jos mogli povezati o cemu se tocno radi moguce da cete promijeniti smjer. 
Pa krenete nazad prema osobi no sada vam se osoba unosi u lice i urla NEEEEEEE!! ili vas protrese jako, mozda vas gurne da padnete na pod, a mozda vas i strese struja…
Da ne pisem sada dalje, mozete zamisliti scenarij kako to izgleda dalje.
Hocete li se usuditi nakon nekog vremena vise ista raditi?
I takve se situacije ponavljaju u razlicitim okolnostima, nekad razumijete da se nesto od vas ocekuje, nekad vam se cini da osoba iz cistog mira vam daje nagradu ili vam nanosi neki oblik kazne.

Mozda imate srece pa ste pogodili i kretali se prema cilju pa je vise bilo nagradivanja nego kaznjavanja, no u cijelom tom procesu ucenja vi ste sigurno osjecali i nesigurno, zbunjeno barem…
A ucenje da bi bilo produktivno i da bi od njega imali neki benefit mora biti takvo da u njemu zelimo ponovno rado i svojevoljno sudjelovati.
U suprotnom ucenja vise nema…
Raditi radnje iz straha kako ne bi doslo do neke negativne posljedice nikada ne bi smio biti cilj ucenja…
Bez obzira sto MI znamo sto zelimo od psa (Sjedni, Dodi, Pusti itd..) njemu je to u pocetku potpuna nepoznanica.

Photo: http://somuchpetential.com/a-note-on-using-positive-reinforcement-in-dog-training/#sthash.QQLJp6cr.dpbs

Osim toga, zivotinje vole predvidljivost, to im daje osjecaj sigurnosti i ako je nasa metoda i pristup “toplo/hladno”, mi smo u njihovim ocima nepredvidivi i time se smanjuje njihova zelja za suradnjom, narusavamo odnos te mogucnost i volju zivotinje da uci

Pravilno koristenje pozitivnih metoda i pristupa izuzetno je mocno. Osim sto motivirajuce utjece na ucenje, utjece i na emociju – jedno bez drugog ne ide. Ako se ne osjecamo dobro, ne mozemo uciti ili cemo prisilno nesto nauciti no nauceno nam nece biti drago, s vremenom cemo to pokusati i izbjegavati raditi.

Vrijedi i obrnuto: ako smo nesto naucili na nacin koji je NAMA lako shvatljiv, gdje smo bili adekvatno motivirani i nagradivani pri ucenju, htjeti cemo te radnje ponavaljati i nase samopouzdanje ce rasti, kao i nase dobro emotivno stanje.

Zato pripazite i dobro se raspitatajte koliko je znanje ucitelja o pozitivnim metodama, kakav je pristup i na koji nacin rjesava probleme. Pitajte pitanja!
Pitajte kako da reagirate kada pas NE radi ono sto vi zelite.

U danasnje doba nije dovoljno povjerovati marketinskim trikovima kojima vas netko zeli namamiti, morate sami provesti istrazivanje. Buduci da vas ljubimac to ne moze, to je vasa duznost. 🙂
O tome sam pisala u ovom Blogu: http://www.vagabond.hr/pitajte-pitanja-znalci-o-psima-su-posvuda/

Jelena Kallay – Vagabond Positive Animal Communication
Dip. Animal Behavior Technology, Dip. ABT – CASI
Karen Pryor Academy Dog Trainer Professional Program, KPA – CTP
https://www.facebook.com/Vagabond.hr

Bila sam na prvoj međunarodnoj Pet Therapy konferenciji, održanoj u Medulinu od 18-20.10. 2013 – koju je organizirala Udruga za Pet Therapy Indeficienter Vinkuran – http://www.indeficienter.org/.
Osim što sam slušala sva predavanja, imala sam i svoje izlaganje na temu: pozitivna komunikacija sa životinjama
Zahvalna sam što su me organizatori pozvali i što su prepoznali koliko je naš dobar odnos sa životinjama važan, naravno i u svakodnevnom životu, no pogotovo sa životinjama koje nam pomažu u radu.

Na predavanjima smo culi na koje sve nacine sudjeluju terapijski psi, terapijski konji, kao i ostale zivotinjske vrste (razne vrste terapija kao i na koji nacin pomazu u bolnicama, skolama, starackim domovima, itd…). Gledali smo razne videe sa konkretnim primjerima kako terapijski psi sudjeluju i pomazu djeci. Sami videi su, vjerujem, svima bili izuzetno dirljivi i tada se najbolje osjetila i vidjela ta veza i komunikacija koju dijete i pas ostvaruju. Najljepsi od svega svakako su vidljivi rezultati.

Osim toga culi smo koliko pozitivno zivotinje dijeluju na ljudsko zdravstveno stanje, te na koje nacine ponekad samo svojim prisustvom utjecu pozitivno i na nase ponasanje. Slusali smo i predavanje o psecem ponasanju te sto se ocekuje od terapijskog psa, a na kraju i moje izlaganje koliko je pozitivan pristup u radu sa zivotinjama vazan i zasto.

Mozda je najvrjednije od svega bilo to sto su se ljudi iz struke (ukljucujuci iz inozemstva), ljudi koji su vec aktivno ukljuceni u terapije i oni koji to zele, medusobno upoznali. Sklapanje poznanstva i dijeljenje informacija, to je ono sto smo svi ponijeli doma i sto nam je svima, vjerujem, dalo poticaj da se nastavi dalje.

U Hrvatskoj jos nije sve regulirano na podrucju pet terapije, i krajnje je vrijeme da se postavi struktura na nacionalnom nivou i da se takve aktivnosti prosire jos vise po cijeloj Hrvatskoj. Po onome sto smo culi, korisnika ima jako puno i potrebno je postavitii takav sistem gdje ce moci dobiti brze i lakse priliku sudjelovati u takvim terapijama. Jer koliko su one korisne, vrijedne i vazne, vise uopce nije upitno. Rezultati i znanost govore jednako – one djeluju!

Znanost je dokazala da zivotinje uce bolje, brze i lakse u uvjetima u kojim se osjecaju sigurnima i kad im se na njima razumljiv nacin pokazuje/uci/trazi od njih ono sto zelimo da shvate/rade/nauce. To ukljucuje komunikaciju koja je jasna i koja potice zivotinju na suradnju – dakle na svojevoljnu suradnju, ne prisilnu. Uza sve to, motivacija ima veliku vaznost, kao i to da se zivotinja osjeca fizicki i psihicki stabilno da bi mogla primati informacije i procesirati ih.

Dakle, logika nam nalaze sljedece: ako se zivotinja ne osjeca sigurno, nije joj jasno sto zelimo od nje i prisiljavamo je na nesto protiv njezine volje, nema motivaciju te se ne osjeca fizicki ili psihicki stabilno – zivotinja nece moci kvaliteteno uciti i raditi ono sto zelimo od nje. Kvalitetno ucenje bi trebalo znaciti da nauceno vrijedi uvijek i svugdje.

Postavila bih neka pitanja vlasnicima koji vjeruju u kaznjavanje svojeg ljubimca kad ne radi ono sto zelimo i kad radi ono sto ne zelimo. Definicija kazne u grubo bi bila – dovoditi zivotinju u situaciju koja izaziva osjecaj nelagode, straha, boli, oduzimanje neke vrijednosti. Kaznjavanje utjece na fizicko tijelo i na emociju (i bez fizickog, kao što je, naprimjer, oduzimanje paznje), preko fizickog utjecemo i na emociju (osjecaj nelagode i straha nakon udarca).

1. Kako se vas ljubimac osjeca dok ga kaznjavate?
2. Je li  vam to vazno?
3. Citate li govor tijela svojeg ljubimca? Znate li ga iscitati?
4. Sto radite ako vidite da vasem ljubimcu nije ugodno dok nesto uci ili dok ga kaznjavate za nesto?
5. Zasto zelite kaznjavati?
6. Kako se tada osjecate?
7. Znate li kako vas ljubimac uci – kao vrsta (pas, macka, konj, itd…)?
8. Je li vam vazno kako poboljsati odnos s ljubimcem?
9. Kako se osjecate kad vidite da se vas ljubimac boji?
10. Je li vam dovoljno da zivotinja poslusa nesto bez obzira na to kako se pritom osjeca?
11. Zasto vam je dovoljno?
12.  Zasto zelite vikati na svojeg ljubimca?
13. Zasto ga zelite udariti?
14. Kako se osjecate ako vas ljubimac bjezi od vas ili vam ne zeli prici?
15. Zasto ga tada zelite kazniti?
16. Je li vam vazno da vas ljubimac rado i svojevoljno dolazi do vas i boravi kraj vas i suraduje s vama?
17. Vjerujete li da mozete suradnju postici zastrasivanjem, izazivanjem nelagode, boli i straha? Sto je za vas definicija suradnje?
18. Mislite li da suradnja znaci da obje strane (ili vise njih) svojevoljno zele sudjelovati u necem? Ili rijec suradnja znaci da strane moraju na silu sudjelovati?
19. Zasto ne zelite pomoci svojem ljubimcu kad ne napravi nesto sto zelite? Pomislite li da jednostavno ne razumije ili vas se boji zbog prijasnjih negativnih posljedica ili nema dovoljnu motivaciju?
20. Vjerujete li da sa svojim ljubimcem trebate imati odnos – moras raditi ono sto ti kazem ili ces dobiti svoje (kaznjavanje)?
21. Zelite li razumjeti svojeg ljubimca (ukljucujuci vrstu, dob, spol, okolnosti, povijest zivotinje)?
22. Smatrate li da je vas ljubimac vas prijatelj i dio obitelji?
23. Zasto zelite kaznjavati svojeg prijatelja i svojeg clana obitelji?
24. Zasto zelite da osjeca nelagodu, osjecaj gubitka, strah ili bol?

Nijedan odnos ne moze biti savrsen, odnosno to je tesko postici – no trebali bismo tomu teziti, truditi se, raditi na tome…

Sami smo si dali za pravo nametati svoju volju bicima koja su drugacija od nas, koja nisu trazila da budu “nasa” i od kojih zahtijevamo i trazimo da apsolutno budu prilagodeni nasim kalupima koji nama odgovaraju i koje smo mi zadali. Ukoliko to nije tako, primjenjujemo silu.

Radi se najcesce zapravo samo o nama.

25. Kada ce se raditi o njima?

I NE, nije dovoljno reci: pa ima hranu, setnje, igracke, paznju i topli dom. To imaju i zivotinje u zooloskom vrtu pa to ne znaci da su sretne niti da je to dovoljno ili dobro za njih. Trebamo gledati svijet i njihovim ocima, odnosno barem pokusati.

Ukoliko ne zelite kaznjavati svojeg ljubimca, no ne znate sto drugo napraviti, pokusajte kontaktirati profesionalnog trenera i strucnu osobu koja koristi iskljucivo pozitivne metode u radu. To ne znaci koristenje nagrade i klikera uz tradicionalne metode (cukanje, vikanje itd.). Pozitivan pristup ukljucuje vise od samog “mehanickog” treniranja. Taj pristup obuhvaca siru sliku, svakako ukljucuje i vaznost toga kako se ljubimac osjeca dok ga nesto ucimo, kao i u svakodnevnom zivotu.

Prosirena je zabluda da ljubimac kojega ne kaznjavamo mora biti razmazen i da moze raditi sto god pozeli. To je daleko od istine, psi pozitivnim pristupom itekako uce gdje su granice i koje je ponasanje prihvatljivo te, dapace, cesto imamo bolju kontrolu nad ponasanjem svoga ljubimca bas zato jer suraduje umjesto da se borimo i natezemo s njim/njom oko svega.

Mozete procitati i moje prijasnje clanke u kojima pisem na koji nacin mozemo imati bolju komunikaciju i odnos sa svojim ljubimcem:

Sto je to pozitivna komunikacija – http://blog.vagabond.hr/sto-je-to-pozitivna-komunikacija/
Proces ucenja kod pasa – http://blog.vagabond.hr/proces-ucenja-kod-pasa/

 Projekt Zuti pas je za sve pse i vlasnike kojima je u odredenom trenutku ili cijelo vrijeme vazno da im se ne prilazi. To vrijedi i za pse i za ljude.
Projekt je zbog toga vazan i potrebno je siriti informaciju o njegovom znacenju i primjeni. Dakle, ideja je da se pas na sebi ima zutu oznaku koja je znak drugim ljudima da ne prilaze. Oznaka moze biti zuta vrpca ili bilo koja zuta oznaka koja je jasno vidljiva i uocljiva. Dodatno se moze staviti i zuta marama na psa, no bilo bi dobro da je i povodnik oznacen. Moguce je da cemo naici na psa ciji je vlasnik stavio zutu maramu psu oko vrata jer voli zutu boju, zato je lakse ako stavimo i oznaku na povodnik kako bi bilo jasnije da se radi o psu kojemu nije dobro prilaziti.
 Zasto zelimo da se nasem psu ne prilazi? Razlozi su mnogobrojni. Kao prvo dajemo mogucnost drugom vlasniku psa, ili ljudima opcenito, da budu na vrijeme upozoreni, te da nam daju prostora da se odmaknemo. Time mozemo izbjeci razne neugodne i potencijalno opasne situacije. Jer nas pas mozda ima problem s drugim psima, s ljudima ili s djecom (ili kombinacija navedenog). Ukoliko se radi o psu koji ima problem samo s nekim psima, odredenim tipom ljudi ili odredenom dobi djece, “losa” strana je ta sto svima dajemo istu poruku – da nam ne prilaze. No u tom slucaju mozemo viknuti onima koji ne spadaju u grupu ljudi (ili njihov pas) koji bi se trebali odmaknuti, da mogu slobodno prici.

Dakle, sigurno je da projekt nije bez mane, no njegova glavna zadaca je od velike vaznosti. Psima koji imaju neke strahove ili su reaktivni (uglavnom opet zbog straha) je od velike vaznosti i pomoci ako im se ne prilazi. Tada njihov vlasnik dobiva priliku raditi na tome da taj strah ublazi (kao naprimjer, kroz mijenjanje emocije kroz pozitivne asocijacije), a za to je odlazak ili udaljavanje od izvora straha ili frustracije jako vazan. No osim toga moze se raditi, naprimjer, o kujici koja se tjera, o psu koji je oporavlja od operacije, ima neku ozljedu ili je starije dobi.

Ukoliko ce zuta oznaka biti opce prepoznatljiv i jasan znak, bit ce manje nesporazuma, ljutnji i potencijalnih ozljeda – sto je vazno jer zivimo u jednoj zajednici i dobro je pronalaziti nacine da se bolje razumijemo, postujemo i da si pomazemo.
Zato, ukoliko ste voljni pomoci oko sirenja informacija, javite se u inbox od Zuti Pas Facebook stranice: www.facebook.com/ZutipasHrvatska?ref=hl ili posaljite mail na jkallay@vagabond.hr.
Vise informacija o projektu imate i na stranicama:
www.vagabond.hr/zuti-pas/ – gdje cemo najavljivati standove i slicno ili
www.gulahund.se/hrvatski-croatian/ – na kojoj mozete naci letke i postere za printanje.
Pomoci mozete dijeljenjem letaka po parku gdje secete svojeg psa ili ostavljanjem letaka kod svojeg veterinara, u obliznjem Pet Shop-u, salonu za pse i slicno.
Vec isprintane letke imamo i mi pa se mozete i nama obratiti (na gore navedene kontakte).
Mozete pomoci i dijeljenjem ovoga clanka. 🙂

Hvala svima koji podrzavaju projekt Zuti pas!

Tekst je na engleskom jer su me organizatori konferencije zamolili da sudjelujem kao Blog novinar i napišem svoje viđenje konferencije. Članak je objavljen na njihovoj stranici: http://www.equineclickerconference.com/equine-world-of-clicker-training/ & http://www.equineclickerconference.com/clicker-blogistas/

I had an amazing opportunity to attend second Equine Clicker Conference in England. I came back home with fully charged batteries and full of positive thoughts. I am pretty sure I am not the only one! So my thought is, if we feel great when we have positive experiences for sure it must be same for animals. From my experience with working with them, it becomes very obvious that it works for them too, just from observing their behaviour.
How can we tell that experience is positive? Well they “tell” us through their readiness to cooperate willingly, relaxed body and facial expressions, and from their desire to have more of what was happening.

For me personally, clicker training is a philosophy. Yes there is science behind it, but side effects that happen through using positive reinforcement and marking the desired behaviour, are amazing. It enhances our relationship, our mutual understanding and respect, and it changes for better the animals’ perspective of learning, of us, and of the environment where such positive experiences occur. For me that is precious.
It should not be just about working with the animal. It should about respecting the species, the individual animal, discovering motivators, understanding whole story and finding best way how to help that animal either understand something, learn something, or feel better about something (all three things actually fuse with each other).

Clicker training is great for making what we want from animal clearer. Therefore, our communication becomes more fluent and through that we prevent or minimize frustration in animals – frustration of not understanding what we want from them. Horses are highly sensible creatures and making our communication clear, easy and not invasive is important. I guess lots of positive reinforcement trainers had experience where clicker trained horses (animal) would start to open up more and relax more in situations that used to be stressful for them.

Conferences are a great place where we can talk about such experiences, listen and watch what more experienced trainers are sharing, and learn from each other. It should never be about who is more successful in getting results.
During this conference my expectations were met because the atmosphere was as it should be in my opinion. Accent was on joining forces in thinking of more ways how can we make lives better for the horses. How to be better trainers, teachers, and horse owners. And it should always be about horses – their welfare, health, mental state, safety and happiness.

It was very obvious from all live demos and presentations that everyone had the same guiding line – achieving and developing a great relationship with the horse we are working with. Whether we work with horse from the ground or while we ride him/her. In addition, that horse’s emotions (and rider’s ) are as important as results we are trying to achieve.
I think we all went home with same understanding that patience, understanding, listening and watching what is animal telling us, and how he/she is feeling are all part of positive reinforcement and clicker training. And that is so much more than just putting science into practice.

Another great aspect of attending conferences, is not just being among many people who think alike, but getting to know them and making new friends. Same happened to me during this conference and I am so pleased that I met so many exceptional people, and most of all we had lots of fun!! 🙂

For end I will just add that power of positive goes a long way……click!