Ako imate mogućnost voditi svojega psa u pseći park, trebali biste pripaziti na nekoliko stvari. Osim što trebate pripaziti na to kako se vaš pas osjeća, treba paziti i na druge korisnike parka – druge pse i njihove ljude. Za početak treba uzeti u obzir da nije svim psima ugodno u većem psećem društvu ili u psećem društvu općenito.
Prednost takvog parka je da psa možemo pustiti s povodnika bez bojazni da ode na cestu ili se izgubi. No to isto tako znači da postoji mogućnost da se baš u to vrijeme kada smo došli, u parku nalazi veliki broj pasa. Ponekad nismo ni svjesni ili ne znamo čitati govor psećeg tijela da bismo uvidjeli kako našem psu nije ugodno ili da drugim psima nije ugodno zbog našega psa.
Ako našemu psu nije ugodno, tada je zbog njega bolje otići iz parka, taj put naći alternativni prostor za šetnju ili psa na drugačiji način umoriti. Možemo otići u park kada vidimo da je u njemu manji broj pasa ili su ondje psi za koje mislite da će vašemu psu odgovarati po stilu igre, odnosno interakcije. To znači da ukoliko se vaš pas, naprimjer, voli igrati samo s manjim psima, onda mu trebate birati takve prijatelje. Ako ga psi uopće ne zanimaju, tada to treba poštovati i pustiti psa da radi ono što njega zabavlja/opušta.
Mi često zaboravljamo da u šetnju idemo zbog psa i da odlazak u pseći park nekomu može biti veliki stres bez obzira na to što mi mislimo da bi mu tamo trebalo biti zabavno. Nije pravedno nametati psu način na koji će se opustiti i zabaviti jer je svaki pas drugačiji i odgovara mu nešto drugo. Psi bi trebali moći sami odlučivati na koji način žele provesti svoje vrijeme vani u šetnji. To možemo jasno vidjeti po psećem ponašanju i govoru tijela.
Kada dođemo u park, trebali bi biti aktivni šetači, što znači da se trebamo kretati po prostoru i stalno imati svojega psa na oku, kao i nove pse koji dolaze.
Kroz kontinuirano kretanje smanjujemo potencijalne sukobe.
Nije dobro za novoga psa da se na njega nepoznati psi grupno zalijeću. Zato budite obzirni i potrudite ih se upoznati pojedinačno kako bi se novi pas što lakše uklopio u dinamiku grupe.
Idealno bi bilo da psi budu stavljeni na povodnik kada neki pas ulazi u park, te ih se pušta jednog po jednog. Ili da barem svojem psu odvraćamo pažnju dok pas koji ulazi u park ne uspije na miru ući.
Ukoliko je vaš pas taj koji u igri s drugim psima prednjači u tome da ih valja na tlo, sjeda po njima, grubo se hrva, grize za vrat prečesto/prejako – a drugi pas pokazuje znakove nelagode, tada trebamo svoga psa pozvati iz igre.
Čak i ako oba psa uživaju i u grubljoj igri, trebamo ih imati na oku. Ako je igra pregruba te se jedan od pasa počne osjećati ugroženo, igra može lako prijeći u okršaj. To svakako vrijedi za štenad, dakle treba pripaziti da se ne preplaše.
Dobro je voditi svojega psa na razna mjesta u šetnju, ne uvijek u isti park. Kako bi učio da pravila ponašanja vrijede svugdje, kako bi upoznao razne pse, te kako ne bi došlo do toga da počne biti grub u “svojem parku” jer to smatra svojim područjem.Također pas već dobro poznaje prostor pa može doći do dosade kroz zasićenje, pa nećete postići željeni efekt makar bili u parku dva sata.
Nekada je šetnja novim kvartom (prostorom) gdje ima novih mirisa i drugačija je okolina stimulativnija od šetnje po parku kojeg pas već jako dobro poznaje.Ako imate psa koji se ne slaže dobro s drugim psima ili ljudima, tada takva mjesta nisu dobar izbor i u tome slučaju potražite pomoć stručnjaka.Ako se vaš pas više voli igrati s igračkama, stanite sa strane i igrajte se s njim, no pripazite kad je park prepun drugih pasa jer može doći do okršaja zbog igračke.
Ako je vaš pas u procesu učenja i upotrebljavate poslastice, nemojte ih davati drugim psima, pogotovo ne bez pitanja. Poslastice također lako mogu postati izvor okršaja između pasa.
Ako je vaš pas od onih koji stoje kad vi stojite, svakako se trebate kretati jer ste zato i izveli psa van, da protegne noge i pronjuška. Osim što trebamo paziti na pseće odnose i osjećaje, treba pripaziti i na opću kulturu, a to je čišćenje izmeta svojega psa.
Također izbjegavajte rječkanje i okršaje s drugim vlasnicima pasa. Pseće livade i parkovi često vrve raznim “stručnjacima” za pseći odgoj i lako se možete uvući u razne rasprave, a razni nestručni savjeti mogu čak biti i opasni.
U psećem parku je važno da smo obzirni jedni prema drugima, ne samo zbog pasa već i zbog međuljudskih odnosa. Park je namijenjen svima koji se žele koristiti njime i svi bi trebali imati jednaku mogućnost uživanja u njemu.
Kako sam naslov kaže, učenje je proces. Ono traje. To svakako vrijedi i za naše ljubimce. Ako želimo da naš pas nešto nauči, mi mu trebamo pomoći u tom procesu. Najčešće se događa da su naša očekivanja nerealna i prevelika, no mi to možda ne vidimo.
Drugi problem koji se javlja je da nismo dovoljno jasni i da nas pas jednostavno ne razumije. Na proces učenja utječe puno faktora i trebamo ih uzeti u obzir.
Psi uče kroz asocijacije, pa je važno pratiti okolnosti jer će pas povezati ono što se sada dešava, a ako ne pazimo to može biti i nešto što nama nije poželjno. Pas će rado ponavljati one radnje koje mu donose korist i ugodu, te će se učestalost tog ponašanja povećati.
Jedna od glavnih zabluda je ta da pas može prenijeti naučeno na sve situacije. Psi nažalost ne generaliziraju dobro i na nama je da ih naučimo da nešto vrijedi uvijek i svugdje. Dakle, mi trebamo psa naučiti da neki signal i ponašanje vrijede i u stanu, u ulici, kvartu, šumi, livadi, po noći, po danu, po kiši, medu ljudima, psima, djecom itd…
Učenje treba biti postepeno i nije dobro preskakati stepenice. Ne krećite na sljedeću stepenicu dok nešto nije usvojeno. Je li nešto usvojeno ili nije vidjet ćete po ponašanju svojega psa. Ako nešto ne funkcionira, to NE znači da je pas tvrdoglav ili glup (kako često znamo govoriti), već da mu nismo jasni, okolnost je preteška i motivacija preslaba, a možda treba promijeniti i pristup (u radu sa psima po potrebi trebamo biti kreativni). Na nama je da nešto od toga (ili sve) prilagodimo i pomognemo psu da shvati i nauči. Tek tada idemo dalje i dižemo kriterij.
Često se događa da ne želimo sebi priznati da možda ne učimo nešto psa na dobar način, nego radije krivimo psa. Isto tako za svakog psa potrebno je pronači način kako mu nešto objasniti i pokazati a da je to njemu/njoj prihvatljivo i jasno.
Potrebno je vrijeme kako bi neko učeno ponašanje prešlo u naučeno ponašanje. Dakle, koliko je vremena potrebno ovisi o samome psu, o načinu na koji učimo psa, o asocijacijama i posljedicama, motivaciji, okolnostima, njegovoj dobi itd…. Što više vremena i truda uložimo, to će pas lakše shvatiti što želimo. Naučeno ponašanje treba i neko vrijeme održavati kako bi moglo postati dugotrajno.
Što se tiče mojih klijenata, najveći su uspjeh imali oni koji su pažljivo slušali/pratili upute, pitali ako im nije bilo jasno, javili mi ako nešto ne funkcionira i što funkcionira, te koji su uporno vježbali. Zna se dogoditi da sve bude jasno dok pričamo o tome, no kada to treba provesti u praksi, onda je teže. Tada najčešće dolazi do pogrešaka. S obzirom na to da radimo sve kako bismo pomogli psu, potičem ljude da mi se jave kako ne bi prolazilo vrijeme, a oni radili nešto što neće uroditi plodom. Psi znaju vrlo brzo stvarati lance u ponašanju i zato je važno da se takve stvari u početku odmah rješavaju, kako ne bi došlo do usvajanja (nama nepoželjnih) navika u ponašanju.
Zato, kada počnete nešto raditi sa svojim psom, prvo si točno i jasno odredite sto želite postići, zamislite si krajnji cilj. Razradite stepenice između početka i krajnjega cilja i po potrebi ih dodajte još ako vidite da je pas zapeo.
Ako psu ide jako dobro, znajte unaprijed što biste radili na sljedećim stepenicama, kako biste ih po potrebi preskočili. No to radite doista samo ako je pas spreman, a to ćete vidjeti po njegovom ponašanju.
Također, trebate biti spremni i mijenjati motivatore po potrebi, kao i okolnosti (mogu biti preteške za učenje) i shvatiti da i pas nekada ima svoje bolje ili lošije dane kada može usvajati nove stvari. To treba poštovati, pogotovo ako se radi o psu u pubertetu kojemu su pažnja i koncentracija u toj dobi slabija. Više o pubertetu sam pisala u ovom Blogu: http://blog.vagabond.hr/pubertet-kod-pasa/).
Pripremite se dobro prije svakoga treninga (ovdje sam pisala kako možete treninge uključiti u svakodnevni život: http://blog.vagabond.hr/dovoljno-je-pet-minuta). Uvijek radite sa psom kada ste i vi i pas dobre volje i kada ste odmorni. Proces učenja to zahtijeva. Ako nešto učimo na silu, jednostavno se neće dobro “primiti”, dapače, može se psu zamjeriti pa ćete trebati uložiti još vise truda i vremena da to popravite.
Zapamtite, tečajevi, individualni satovi ili ako samostalno radite sa svojim psom – nisu dovoljni ako ne odrađujetedomaću zadaću – odnosno ako ne vježbate.
Vaši ljubimci su zaslužili da uložite u njih svoje vrijeme, strpljenje i trud. Potrudite se da učenje za njih nije teško i dosadno, već sto lakše i zabavnije! Jednako kao i kod nas, ono sto je naučeno na taj način će se dugotrajnije zadržati.
Udomljavanje odraslog psa ima puno prednosti. To je najbolja odluka za ljude koji nemaju vremena i mogućnosti odgajati štene. Odrasli psi uglavnom već znaju neka “pravila ponašanja” te su stabilniji od razigranog šteneta, koje traži jako puno naše pažnje i vremena. No pri odabiru psa treba uzeti nekoliko stvari u obzir.
Prije nego što udomite psa, dajte si vremena i obiđite nekoliko azila/šinteraja, razgovarajte s obitelji i donesite zajedničku odluku. Također, bilo bi dobro da upoznate psa prije nego sto ga dovedete u svoj dom. No pri tome imajte na umu da postoji mogućnost da će se ponašanje psa promijeniti (donekle ili u potpunosti) kada se prilagodi životu s vama.
Život u azilu, šinteraju, kod privremenih udomitelja ili na cesti utječe na ponašanje psa. Što je situacija stresnija, pseće će ponašanje biti izraženije. Bilo to u obliku velike uzbuđenosti (lajanje, skakanje, cviljenje) ili potpune povučenosti (izuzetna mirnoća, izbjegavanje kontakta, ukočenost), takvo ponašanje često nije realni odraz psećeg karaktera/temperamenta. Kao i na nas, na pseće ponašanje izuzetno utječu okolnosti.
Psi su bića navike, vole predvidivost i pravilan ritam jer im to pruža osjećaj sigurnosti i stabilnosti. U prostoru gdje boravi veći broj pasa, bučno je ili ako se pas osjeća nezaštićen, velika je vjerojatnost da neće dobro spavati i odmarati se. To može negativno utjecati na ponašanje, kao i na zdravlje. Utjecaj ima i prehrana, odnos prema psu, aktivnost i dr. Dakle, ima više faktora koji utječu na to kako će se pas osjećati i ponašati.
No ipak se isplati probati upoznati psa koji vam se svidio, jer ćete dobiti neki uvid. Također, ako ćete ga neko vrijeme redovito posjećivati, šetati ga, maziti, dati mu poslastice, moguće da će njegov karakter brže izaći na vidjelo. To je pogotovo važno ako imate djecu. Ako imate i druge ljubimce, probajte ih upoznati na neutralnom terenu.
Svakako treba više paziti da s onim psima koji su jako uplašeni ne inzistiramo na odnosu, već treba pustiti psa da sam poželi neki kontakt i odnos s nama. Ovdje možete više pročitati o strahovima kod pasa: http://www.vagabond.hr/strahovi-kod-pasa/
Razlika u ponašanju psa može biti vrlo očita onog trenutka kada pas izađe iz stresne situacije. Može se dogoditi npr. da pas koji je u azilu bio jako miran u vašem domu postane zaigran i aktivan pas. Naravno, vrijedi i suprotno. Pri druženju sa psom trebali biste moći vidjeti naznake takvog ponašanja. To se ponekad može vidjeti već pri šetnji psa (vađenju psa iz boksa, prostora gdje pas boravi) gdje pas odmah promijeni ponašanje. Dakle, ponašanje unutar azila, šinteraja i raznih prihvatilišta nije nužno realan pokazatelj karaktera i temperamenta psa.
Postoje azili koji se maksimalno trude unutar svojih mogućnosti da je psima što ugodnije, no ipak će biti pasa kojima takvi uvjeti uz sav trud nisu adekvatni i bit će u stresu. To pogotovo vrijedi za pse koji su odrasli u nečijem domu te bili izbačeni na cestu i završili u azilu/šinteraju.
Ako ste našli psa na cesti, tada je teže procijeniti njegovo ponašanje, pa je najbolje odvesti ga prvo veterinaru na provjeru čipa, te da se otkloni sumnja da je pas ozlijeđen ili bolestan (to može utjecati na ponašanje), te ga potom odvesti doma i postepeno ga upoznati.
Lakše ćemo saznati osobnost onih pasa koji se nalaze kod privremenih udomitelja, no i to ovisi o tome u kojim su uvjetima držani (kuća/stan) te koliko se ljudi imaju mogućnosti njima pravilno baviti i otkriti kako reagiraju na vanjski svijet i razne okolnosti.
Dakle, može se dogoditi da npr. pas koji je bio miran i zadovoljan u stanu neće dobro prihvatiti život u vrtu/dvorištu ako nema i pristup u kuću (što je općenito važno), i obrnuto. Također, pas se može drugačije ponašati i osjećati ako u novom domu ima djece ili drugih ljubimaca, a prije je bio sam i slično.
Dakle, bilo bi idealno postepeno dovoditi psa u svoj dom (dolaziti upoznati psa i koji put ga dovesti doma na kratke periode), da se pas stigne prilagoditi novim okolnostima, i da bi se što prije otkrilo postoji li neki veliki razlog zašto određeni pas i određena obitelj/osoba nisu baš sretna kombinacija. Za psa je svakako teško kada ga se udomi pa vrati nakon nekog vremena. Pri odabiru psa, nemojte birati samo po izgledu, već po tome hoće li se lako i dobro uklopiti u vaš dom i način života. To treba uzeti u obzir jer biste trebali unaprijed znati koliko ste aktivni, koliko imate vremena i slično, jer neki psi trebaju više pažnje, te ponekad i posebne okolnosti. Nije pravedno od psa očekivati da prihvati bilo kakve uvjete pod našom izlikom da smo mu spasili život i slično. Ako je to npr. pas koji stvarno voli i treba puno aktivnosti, trebali bi mu to i omogućiti.
Ako odaberete psa koji na očigled ima strahove, budite posebno pažljivi, strpljivi i po potrebi potražite stručnu pomoć.
O predrasudama vezanim za odabir mješanca/križanca sam pisala u jednom od prijašnjih Blogova: http://blog.vagabond.hr/predrasude-o-mjesancimakrizancima/
Često ljudi imaju predrasude i prema bolesnim/ozlijeđenim psima, no oni će se uz ljubav, pažnju i brigu oporaviti. A njihova zahvalnost i sreća što se bolje osjećaju bude očigledna. Jednako vrijedi za pse starije dobi koji su i više nego zaslužili da se odmoraju i uživaju u sigurnom i toplom domu.
Dakle, nije dovoljno misliti da će pas biti sretan samo zato što ste ga udomili i odveli iz teških ili groznih uvjeta. Jednom kada se pas udomaći, vremenom će se opustiti, pokazat će svoju pravu osobnost, te će imati razne želje i potrebe koje treba poštovati. Naprimjer, vremenom ćete saznati dali treba više šetnje, igre, pažnje, te kakav ima odnos prema drugim životinjama, ljudima, djeci itd…
Zato sam gore i naglasila da bi bilo idealno kada bi prije nego zauvijek dovete psa u svoj dom, provodili neko vrijeme s njim da ga bolje shvatite i upoznate. Da znate jeste li spremni brinuti baš o TOM PSU, bez obzira koliko vam sladak vizualno bio/bila.
To prevenira cijeli niz nepotrebnih problema, kao i potencijal da se psa vraća (ima i toga često).
Također trebamo uzeti u obzir spol i dob psa. Ako je pas u pubertetu, njegovo ponašanje će se najvjerojatnije poslje toga perioda promijeniti. Bit ce staloženiji, smireniji, pa na njegovo ponašanje tijekom tog perioda gledajte s više strpljenja, jer će ono proći. Više o pubertetu pročitajte ovdje: http://www.vagabond.hr/pubertet-kod-pasa/
A kada ga dovedete u dom, na vama je da pomognete psuda se što bolje i lakše uklopi u vaš život.
Pas za kojeg se odlučite ima svoju priču i nažalost vam je ne može ispričati. Moguće je da ćete tek s vremenom otkriti da se nekih stvari, situacija ili ljudi plaši. Imajte tada još više razumijevanja i strpljenja, jer će on tada trebati vašu pomoć. Vi ste mu nova šansa da iznova upozna svijet, i na vama je da mu pokažete da svijet može biti predivno i sigurno mjesto.
To vrijedi za sve udomljene pse.
Često očekujemo od svojih pasa da odmah shvate što (ne) želimo da rade, da se ponašaju uvijek onako kako nama odgovara i da se idilično uklope u naš način života. No vrlo često psi ne razumiju što stvarno želimo od njih, ne ponašaju se uvijek onako kako želimo, niti se njihovo ponašanje idealno uklapa u naš život. Naš najčešći zaključak je – da su zločesti, tvrdoglavi, razmaženi itd.. No sa psećeg stajališta priča je nešto drugačija.
Psi stvaraju asocijacije u trenutku, dok su naše asocijacije vezane za veći kontekst. Zato jednaka situacija neće nužno biti jednako shvaćena našim očima i očima našeg psa. Kako bi psi mogli shvatiti što stvarno želimo od njih, mi u svojoj komunikaciji trebamo biti jasni – no na pseći način jasni, ne na naš. Na nama je da potičemo, usmjeravamo i motiviramo svoje ljubimce da se ponašaju na način koji nama odgovara.
Ako pas ne radi ono sto želimo, to nije jer je zločest ili slično, već samo radi ono što mu je u prošlosti donosilo neku korist/ugodu. Ili jednostavno radi ono što je za psa kao vrstu prirodno. Ako želimo da pas radi nešto tada mu to trebamo objasniti i omogućiti.
Dok smo mi zauzeti zabranjivanjem svega i svačega, naš pas nema ni priliku saznati što je za nas poželjno ponašanje. Također vrlo često ne uzimamo u obzir prirodne potrebe svoga psa, koje su također do jedne mjere genski određene. Na pseće ponašanje također utječe i njihova dob, temperament, karakter te okolnosti u kojima se nalaze. Nažalost, vrlo često pri odabiru psa ne razmišljamo tako i namećemo im svoja očekivanja koja su ponekad nerealna.
Stoga puno stvari trebamo uzeti u obzir prije nego počnemo očekivati da se pas idealno uklopi u naš stil života. Svakako bismo o tome trebali razmisliti prije nabavke psa.
A ako već imamo psa, trebali bismo se potruditi otkriti koje su njegove potrebe i želje, te vidjeti koje se poklapaju s našima, a koje ne i prema tome raditi plan.
Kod onih različitih, na nama je da pomognemo psu da svoje potrebe na neki način zadovolji (jer smo mi odgovorni za njega i njegov život), te ga kroz trening i odgoj naučiti da zavoli i one stvari koje su nama važne.
To nekada nije jednostavno ili lagano no svakako je moguće 🙂
Kao primjer ću navesti ovo: ako imamo psa koji je mlad ili je veseloga temperamenta, tada je na nama da mu pružimo dovoljno mentalne i fizičke zabave, umjesto da nas smeta njegovo skakanje po kući, natezanje stvari, lajanje i slično. No isto tako trebamo učiti psa kako da se opusti i bude miran u kući (svojevoljno, ne na silu), te mu ponuditi nešto drugo što može raditi, a sto neće remetiti naš mir ili raspored. Znači, trebamo razviti međusobno razumijevanje, odnosno naći zajednički jezik.
Pronaći ritam i balans.
Zato razmislite unaprijed sto želite da vaš pas radi (dok ručate, gledate televiziju, kada vam dođu gosti itd..), te ga odmah to učite. S time ćete smanjiti frustraciju kod vas i kod psa, jer će on/ona znati što je za nas poželjno ponašanje, te će ga rado i sam/a nuditi (ako smo ga učili uz pozitivne metode). Automatski se ljubimac u isto to vrijeme ne može ponašati na nama nepoželjan način! 🙂
Dakle, što je nama jasnije sto želimo od njihovog ponašanja, i njima će biti lakše ispuniti naša očekivanja.
Na ovaj način im to omogućujemo.
U današnje doba znamo da postoji niz pristupa i metoda učenja psa sto želimo da radi, bez potrebe da mu se nanosi bol, zastrašuje ga se, prijeti, dere, gura u poziciju itd… Tržište za kućne ljubimce je široko i oprema je raznolika. Znači, sve se svodi na naš izbor koju opremu ćemo koristiti. Kao osnova, potreban nam je povodnik i nešto na sto ćemo povodnik vezati. Najčešće na psa stavljamo ogrlicu i krećemo u šetnju. Najčešće, štene/pas uči da će kroz potezanje doći do svojeg cilja (livade, drugih mirisa, pasa itd..) i prihvaća da je to sastavni dio šetnje, uključujući gušenje, kašljanje i bol, jer je to jedini način da nekamo stigne. Čak i ako je savladao ne potezanje na povodniku, ako pas ima davilicu ili čak i običnu ogrlicu te se nešto nenadano dogodi i pas naglo potegne, ozljede mogu biti ozbiljne čak i pogubne. Šanse za ozljedama su veće ako se takav pristup koristi pri samom učenju i koristi se dugotrajno, no nažalost dovoljan je i jedan “krivi” potez za dugotrajne posljedice… Postoje istraživanja koja potvrđuju cijeli niz medicinskih problema koje pas može razviti radi cukanja i potezanja preko ogrlice. I to ozbiljnih i nepovratnih problema. Zato uz rad sa psom, birajte i opremu koja ne može štetiti vašem psu.
S obzirom na to da nam se to ne sviđa, odlučimo sami ili uz nečiju pomoć psa naučiti da to ne radi. Česti savjet je da se psa dobro “cukne” (s ciljem da psa odučimo od onog sto smo ga sami nesvjesno naučili), znači da psa naglo povučemo unazad kratkim trzajem, te od psa očekujemo da će shvatiti da trzaj znači prestani potezati. U ovom Blogu neću pisati o tome kakve asocijacije pas tada stvara, odnosno ne stvara, već želim prikazati jednu tipičnu sliku. Posljedično, vrlo često pas ili povlači još više (uključujući jače gušenje i kašljanje), ili počne gristi lajnu, (neki i naše ruke) ili se počne bojati opreme ili/i naših ruku, te neki psi čak i samih šetnji. Oni psi koji uz učestalo i učestalo cukanje uspiju povezati da im se više isplati hodati uz nas da ne osjećaju bol na vratu, vrlo često razviju razne druge oblike ponašanja koji nam se najvjerojatnije neće svidjeti, kao reaktivnost na povodniku. Nadalje, pas koji je reaktivan na povodniku, njega cukamo još jače misleći da će tako naučiti da ne smije iskazivati agresivno ponašanje. Nažalost pas može samo povezati da mu tu nelagodu/bol donosi taj drugi pas ili čovjek/dijete ovisno na što laje/reži. Time zapravo pojačavamo negativnu asocijaciju! Znači, važno je napomenuti da odabir opreme utječe i na ponašanje i emocije našeg ljubimca.
Znači, imamo neki izbor. Možemo generalno rečeno birati između ogrlice ili oprsnice (koja je bolji izbor za psa jer ne pritišće vrat iako neki modeli mogu nanjeti nelagodu čak i neka oštečenja). Ako nas pas poteže tada ljudi najčešće mogu birati između poludavilice (ogrlica s metalnim dijelom koji dijelomicno stišće i davi psa), varijacije s bodljama (koja radi na principu da psu zabija metalne bodlje u grkljan i cijeli vrat s ciljem nanošenja boli/jače nelagode kada potegne) i davilice (ogrlica koja dok davimo psa jedini otpor nalazi na psećem vratu i grkljanu, znači nema stoper). Sama činjenica da davimo psa, kako i sama ogrlica nosi naziv, ne samo da je nepotrebna, već i okrutna. Dodatna činjenica je da nitko ne uči lakše, brže i bolje uz nelagodu ili bol, pa tako ni naši psi. Iako je oprema koja nanosi bol zabranjena i zakonom, još uvijek je u prodaji…
Uz razvijanje znanosti,empatije, mogućnosti shvaćanja i promatranja što nam psi poručuju, kako se osjećaju i kako uče, logičan je bio sljedeći korak – razviti opremu koja će isto tako (kao davilica) služiti kao pomagalo u učenju, a neće psu nanositi bol/nelagodu, ili će to barem biti minimizirano. Uz ta pomagala se svakako preporučuje i paralelno učenje psa da hoda na opuštenom povodniku uz pozitivne metode koje umjesto cukanja uče psa što želimo od njega na način koji može lako i brzo shvatiti, te ga se na to potiče i motivira. Znači to su pomagala pri učenju koja nam pomažu kao oblik prevencije (pas može manje ili uopće potezati). Jednom kad pas nauči lijepo hodati na povodniku, pomagala nam više nisu potrebna, iako ih naravno možemo zauvijek koristiti jer psu ne predstavljaju ništa negativno. Dapače, asocijacija vezana za opremu je pozitivna jer im je uvijek donosila pozitivne posljedice.
Takva oprema je rađena na principu da psa zaustavlja/usporava kontrolirajući njegovo tijelo ili glavu. Odabir opreme ovisi o veličini psa (jačini), obliku glave psa, načinu potezanja, uzet ćemo u obzir je li pas reaktivan na druge pse, te u kakvom okruženju psa najčečće šećemo (puno ljudi, prometa, pasa, djece itd….), također i tko ga sve šeće (djeca, starije osobe itd..). Opremu koja ide na pseću glavu treba znati pravilno psu prezentirati kako ga ne bi smetala, i kako bi ju rado prihvatio – u suprotnom može doći do frustracije, pogotovo što izrazito restiktira kretanje glave. Zato nisam baš pobornik takve opreme, iako ne nanosi bol.
Preporučujem zato orme koje imaju naprijed kopčanje (no pull harness) – rade na principu da psa zaustavljaju i lagano okreću prema nama bez ikakvog nužnog potezanja rukom. Kopčanje nije visoko na grlu već na prsima pa nema davljenja. Svaka šetnja postaje ujedno i trening (znači učimo psa sto želimo, oprema nam pomaže i olakšava), plus zbog opreme pas nema priliku “vježbati” potezanje i na taj način biti nagrađen za to.
Važna napomena je da naravno i takva oprema može nanijeti fizičku štetu pa je potrebno istražiti modele prije kupnje. Ima ih i takvih gdje se jako pazi na udobnost, sigurnost kao i utjecaj na pravilno kretanje psa!! Te kako sam napomenula, vremenom kada pas nauči hodati na opuštenom povodniku tada ju možemo koristiti i kao običnu ormu koja se koča na leđima samo (jer večina ima obje opcije na sebi) ili je dovoljna i udobna ogrlica. VAŽNO – psa NIKADA nećemo kopčati na prsa ako/kad ga šećemo na dugom povodniku, tad ga se kopča klasično samo na leđa – može doći do ozbiljnih ozljeda ako pas odluči pojuriti.
Primjer orme koja se kopča i na prsa – no pull
Vježba lijepog hodanja na povodniku – NE znači hodanje zalijepljeno uz našu nogu i gledanje u nas – uspješno je savladana kada pas hoda na opuštenom povodniku (u obliku slova J) pokraj, malo iza ili malo ispred nas, u svim okolnostima. K tome je i pa opušten i veseo, te niti nas, niti opremu ne smatra prijetnjom ili izvorom nečeg negativnog.
Ako se pak radi o plahom psu ili psu koji još nije naučio šetati na opremi, te ako postoji mogućnost da se pas izvuče iz ogrlice (bilo radi panike ili jer žarko želi do nečega doći) tad nam opet može pomoći oprema. Postoje orme koje su duljeg dizajna (pokriju veći dio tijela) te se pas može teže iz nje izvući. Druga opcija je obuči psu i ogrlicu i ormu te psa vezati i na ogrlicu i ormu kako bi u slučaju izvlačenja s ogrlice pas i dalje bio vezan na ormu. Za to nam je potreban radni povodnik ili razdjelnik. Kruže informacije da je potrebno plahe i pse sa strahovima šetati na davilici jer će tada teže pobjeći. Logično je da će pas kojeg šećemo na opremi koja ga davi teže pobjeći – radi se o fizici – smanjujemo prostor oko vrata kroz koji pas može provući glavu. No kako sam već pisala možemo stvoriti cijeli niz drugih negativnih posljedica. Također psa koji je u ogromnom strahu i panici niti ne želimo još šetati, ne na klasičan način niti ne odmah na mjestu koji mu izaziva paniku. Ako već moramo tad je to kratko i osiguramo se opremom koja mu neće izazvati dodatnu nelagodu te koja može samo povećati strahove. Ponovo ću naglasiti važnost broja telefona na opremi i naravno pas mora zakonom biti čipiran (važno je provjeriti jesu li vaši podaci upisani u centralnu bazu).
Primjer dulje orme za teže izvlačenje iz opreme Mogu se koristiti i orme za vuču
Znači postoje opcije, na nama je da razumijemo kako psi uče, da znamo čitati njihov govor tijela, te uzeti u obzir i njihovu dobrobit. Oprema je veliki dio zajedničkog života sa psom i važno je dobro se informirati o njoj 🙂
Izuzetno se cudim tomu kako jos uvijek vlada misljenje da na pse treba vikati, prijetiti im, cukati na ogrlici dok se pas davi i jos se ljutiti na njega zbog toga, vikati/istuci ga kada ga napokon uhvatimo nakon sto nije htio doci, ili ako se popiskio u nasem domu, itd, itd.. popis je dugacak.
Da dodete k meni s nekim problemom na konzultacije ili trening, biste li doista poslusali sljedece savjete?
Vi kazete: moj pas laje doma i to mi stvara velik problem, susjedi se bune, sto da radim?. A ja vam odgovorim: Pas ne smije lajati, on time pokusava biti dominantan, morate mu pokazati tko je gazda, zato je najbolje da ga lupite novinama po njusci svaki puta kada laje. S vremenom ce prestati. Ako ne prestaje, morate lupiti jace. Ne zvuci li vam to okrutno, krivo, nepotrebno?
Ajmo dalje.
Vi kazete: moj pas poteze na lajni, ruka me vec boli od njega, ja mu zelim najbolje, a on je tako pokvaren i zlocest i samo me poteze. Ne pomaze ni kada ga cukam, cak sam promijenio/la ogrlicu i sada ima zeljeznu davilicu. Sto da radim? A ja odgovaram: pas zapravo zeli biti dominantan dok vas poteze, zeli biti prvi i pokazati vam da je on glavni. Morate ga puno jace cuknuti, i to raditi onoliko puta dok ne odustane, pa makar se gusio i slinio s krvavim, izbuljenim ocima. Ako ni tada ne prestaje, zakucajte ga na pod i drzite dolje jako crvrsto makar se koprcao, kad se smiri, znaci da ste pobijedili, tada ste vi gazda svojemu psu, a on je tada naucio da vas mora slusati. Sigurno ce hodati mirno kraj vas nakon toga.
Vi kazete: moj pas piski po kuci stalno, ne mogu to podnijeti, sto da radim? Ja vam odgovorim: mozete raditi nesto od sljedeceg: vicite na njega kada nadete lokvu mokrace, gurajte mu glavu unutra i nemojte mu dati veceru. Ili uzmite novine, dovucite ga za siju do mokrace i vicite na njega, mozete jos uzeti i novine i udarati po guzi. S vremenom vise necete morati lupati psa, biti ce dovoljno da vidi novine i odmah ce pobjeci od vas s podvijenim repom, to je znak da ste vi njegov gazda i da mora raditi ono sto vi kazete. S vremenom ce prestati piskiti jer se nece usuditi.
Vi kazete: moj pas uzasno laje na druge pse, moje setnje su nepodnosljive, sto da radim? Ja vam kazem: psi ne smiju lajati nikada i ni na koga, a kamoli rezati. Cim pocne, dobro ga cuknite i viknite NE!!!, ako ne prestane, prikujte ga na pod. U svakoj setnji idite sve blize i blize drugim psima i ako pocne, udarite ga nogom u straznji misic i jako cuknite, uvijek vicite NE!!! Sigurno ce prestati ako budete uporni u korekciji.
Vi kazete: Moj pas se svega boji, jako ga volimo, ali to nam smeta, sto da radimo? Ja vam odgovaram: ma nije to nista, samo se pravite da je sve uredu, ignorirajte ga, i dovodite u situacije kojih se boji, vec ce se vremenom nauciti. Ako se trese i cvili, nedajte mu da vam dode blizu i nemojte ga slucajno dirati. Pravite se da ga nema koliko god on pokusavao, tako cete mu pokazati da se nema cega bojati.
Mogu nabrajati do prekosutra.
Necu pisati o tome zasto je sve gore navedeno apsolutno pogresno. Vise me zanima biste li vi to bez pogovora napravili samo zato jer se profesionalno bavim zivotinjama? Vjerujete li da je to u redu prema psima?
Vjerujete li da je to jedini nacin? Ispravan nacin?
Znam poprilicno puno rjesenja za sve gore navedeno i niti jedno nema dodirnih tocaka sa zastrasivanjem, vikanjem, fizickom silom, ljutnjom, forsiranjem i ocekivanjem da nas psi MORAJU slusati.
Jeste li ikada zastali i zapitali se kako je njima? Sto su stvarno naucili u tome trenutku? Zar zelite da vas se pas boji ili vasih potencijalnih reakcija?
Tu su nebrojene negativne posljedice za pse, kao i za nas odnos s njima. I to negativne posljedice psihicke kao i fizicke (zdravstvene).
Da bi zivotinja uistinu s nama suradivala, najprije moramo zasluziti njezino postovanje i povjerenje. Sve je ostalo zapravo vlasnicki odnos – mi naredujemo – oni izvrsavaju bez pogovora.
Znate onu: Zivjeti sa psom je privilegija, a ne pravo…
Mislili ste da vam vaše štene uzima puno vremena i energije? Pričekajte da uđe u pubertet
Psi okvirno ulaze u pubertet s 5, 6 mjeseci i on traje do otprilike 18 mjeseci starosti (kod nekih pasa traje i duže). Svaki će pas proživjeti pubertet na svoj način i to treba uzeti u obzir. No generalno govoreći, psu će se u to doba mijenjati ponašanje i najvjerojatnije će to utjecati na naš suživot. Pubertet je razdoblje tijekom kojega pas iz steneta izrasta u mladoga psa. To znaci da ce pas u pubertetu imati sve vise energije, bit ce sve znatizeljniji, a koncentracija ce padati i biti ce sve kraca. Ide li to nama u prilog – najcesce ne. Cinit ce vam se da to vise nije onaj isti preslatki stenac, vec buntovnik bez razloga 🙂 No oni imaju svoje razloge – a zovu se hormoni. Na ponasanje pasa koji su sterilizirani/kastirani nece utjecati budenje hormona koji reguliraju seksulane nagone, no i dalje ce proci kroz proces odrastanja, koji je najcesce buran.
Pokusajte se sjetiti sebe u to doba, ili ste mozda i vi bas sad u procesu odrastanja? Nije lagano, je li tako? Imali smo osjecaj da nas nitko ne razumije, nije nas zanimalo sto nam drugi govore, a najmanje smo htjeli raditi ono sto se od nas ocekuje. Jesmo li mi bili namjerno “zlocesti” – ne, bili smo u pubertetu. Jesmo li danas drugaciji? Jesmo (najcesce :))
To znaci da ce i kod pasa pubertet jednoga dana proci i sve ce sjesti na svoje mjesto.
Za vrijeme trajanja puberteta moze doci do razlicitih faza unutar kojih ce pas mijenjati svoje ponasanje i raditi stvari koje do tad nismo vidjeli. To je normalno, nismo se ni mi jednako ponasali s 13, 15 ili sa 17 godina. Isto vrijedi i za pse.
Njihova ce pozornost biti rastrkana, sve i svasta ce ih zanimati, svasta ce im padati na pamet, a mi cemo im biti najmanje zanimljivi i vazni. Utoliko se trebamo jos vise potruditi, izgradnjom pozitivnog odnosa, da shvate kako mi jesmo vazni, zabavni i izvor svega najvaznijeg za njih.
Takoder psi u toj dobi znaju biti “osjetljiviji” pa je takoder vazno kakva ce iskustva dozivjeti u tom razdoblju. To se pogotovo odnosi na njihov odnos s drugim psima. Kao i kod stenaca, i mladim psima treba birati prijatelje i paziti da se druze i igraju (ako zele) sa psima koji im odgovaraju po temperamentu, kako ne bi dolazilo do sukoba. Takvi sukobi mogu imati dugotrajan i negativan utjecaj na ponasanje naseg psa prema drugim psima.
Sto raditi dok je pas u pubertetu? Ako ste radili sa psom dok je bio stene (a sto je jako pozeljno i vazno), moguce je da ce se pas poceti ponasati kao da to nikada nije ni naucio. No to ne znaci da je on to zauvijek zaboravio, no sve gore navedeno ce ga najvjerojatnije sprjecavati da pouzdano napravi ono sto zelimo. Ali to je normalno za tu dob, i zato se moramo oboruzati strpljenjem i paziti na sljedece: Raditi prevenciju gdje se moze, preusmjeravati uporno psa da radi ono sto zelimo, ponavljati i vjezbati prije naucene stvari (pa makar pas to lose izvodio no da na neki nacin odrzavamo), pruziti dovoljno fizickih aktivnosti i dati dovoljno mentalne stimulacije. Tu pomazu i treninzi (ucenje novih stvari) i interaktivne igracke – dajte im nesto da rade, nesto sto je nama pozeljno a psima od vaznosti.
Probajte shvatiti da ni psima u pubertetu nije lagano, da njima upravljaju hormoni, da rastu, da uce o zivotu i da su jos jako mladi. Sve ce to proci i onda cete vidjeti jos jednu promjenu u ponasanju, kad pas prelazi iz mladog psa u odraslog psa, i svijet kojeg su zaljuljali ce se smirivati. Sto vise truda i strpljenja ulozite dok je pas stene i dok je u pubertetu, sve ce to pozitivnije utjecati na vas zajednicki daljni suzivot.
Stenci prilicno brzo dosegnu svoju visinu i nama izgledaju odraslo, no nemojte tada smatrati da se sada vec moraju znati ponasati – to nije realno jer su zapravo jos uvijek “klinci”.
Zato nemojte ocekivati – vec im pomozite! 🙂
Ovo je izuzetno kompleksna i važna tema. Strahove i traume ne bi smjeli shvaćati olako niti tome tako pristupati. Veliki broj pasa osjeća strah zbog (od) nečega, a razlozi su raznoliki. Neki su uzrokovani time što pas nije prošao pravi proces socijalizacije u razdoblju odrastanja (“prozor” učenja o svijetu je prilično kratak kod pasa), neki su vezani za traumatsko iskustvo, dok neki psi imaju gensku predispoziciju ili/i su plašljivi po naravi.
Koji god razlog bio, jedno vrijedi za sve pse – njima nije lagano!
Ono što se često događa skrbnicima pasa je da strahovi njihovog ljubimca izazivaju u njima frustraciju jer život sa psom koji ima strah/ove zahtijeva ponekad i prilično velike prilagodbe u životnom stilu i svakodnevici. I to je potpuno razumljivo, no nervoza i ljutnja naravno ne pomaže njihovom psu, dapače, najčešće dolazi do razdora u odnosu. Posljedično pas se tek osjeća usamljen u svojem strahu i emocija se produbljuje.
Ono što mi trebamo napraviti za našeg psa je pomoći mu da se nosi sa svojim strahom.
Postoji li magična formula kako to učiniti? Ne, naravno. No postoje razni načini i metode, ali njih je najbolje prepustiti stručnjacima kako ne bismo nenamjerno pogoršali stanje, no svakako i sami skrbnici mogu puno pomoći.
Postoji mit da ako psa koji se boji mazimo, dajemo nagrade ili pozornost, time zapravo pojačavamo strah jer dajemo psu informaciju da je OK bojati se!! Isti mit vrijedi i za reaktivne pse. Ljudima se često preporučuje da pse koji se boje treba ignorirati, ne dati im da nam budu blizu ili ih čak natjerati da se približe izvoru straha. No baš nasuprot, to je najgore što možemo napraviti našem psu!
Psima su njihovi strahovi STVARNI. Ono što nama izgleda kao “pa to je samo pas”, dijete, čovjek s vrećicama, ruka koja prilazi, bicikl, vrećica na podu, grmljavina ili petarde, u očima našeg psa to su čudovišta s 10 glava i grozni zvukovi koji im iskonski govore da se treba od njih maknuti jer im mogu nauditi. Zato nemojte gledati na takve situacije svojim očima, već pokušajte njihovima.
Možda nemate neki veći strah, kao npr. od visine, paukova, zmija ili slično, tada će vam biti teško zamisliti kako se psi osjećaju. No pokušajte, svatko od nas ima nešto što u nam izaziva barem nelagodu. Bi li vama pomoglo u tom slučaju da vas netko tko vam je drag i bitan (mama, tata, suprug/a, prijatelj..) izignorira ili tjera od sebe? Bi li vam pomoglo da vas taj netko uzme za ruku i vuče prema izvoru straha, zatvori vas u sobu i kaže, sad ćeš se suočiti sa strahom jer ti ja tako kažem. Naviknut ćeš se već na to.
Kada životinju (pogotovo repeticijski) izlažemo prisilno i bez izlazno velikoj nelagodi tada može doći do odustajanja od bijega/borbe. To prividno izgleda kao da se životinja prestala bojati (reagirati). No ona se zapravo povukla u sebe i ne usudi se vise išta pokušavati. To je kao prvo okrutno, kao drugo to je i opasno. Premda prividno izgleda kao da smo uspjeli postići da se više ne boji (vrijedi i za kažnjavanje – ako prestanu nešto raditi kako bi izbjegli negativnu posljedicu) tada smo stvorili tempiranu bombu koja će kad tad “eksplodirati” prema vani (bijeg, ugriz) ili unutra (oboljenje). U svakom slučaju posljedice mogu biti kobne.
Suprotno tome, mislite li da će vam pomoći nečija utjeha, topla riječ, zagrljaj, podrška? Ili mislite da će to povećati vaš strah?
Hoće li vam pomoći ako vam jako bliska i važna osoba pokuša odvratiti pažnju od straha ili vas odvesti dalje od izvora straha. Hoće li vam pomoći ako je uz vas?
A što ako vam želi pomoći (malim koracima i kada ste VI spremni) da pokušate savladati strah dok vas on/a drže za ruku no kao znak potpore? Hoće li to povećati vaš strah?
Neće, jer nije moguće strah nagraditi. Ovdje se radi o mijenjaju asocijacije i emocije.
Psima (i nama) je jako važno da imaju izlaz (mentalni ili/ fizički), to im daje kontrolu nad situacijom, ali i strahom.
Zato, ako želimo pomoći svojem psu, ne bismo ga smjeli forsirati da se suoči sa strahom i trebamo mu biti podrška. Osim toga trebamo mu pomoći da postepeno promijeni asocijaciju i emociju vezanu za ono sto ih plaši.
No treba pripaziti – panično grliti psa i uzrujano ga maziti mu neće pomoći. Izuzetno je važno da ostanemo smireni i stabilni, tada dajemo psu poruku da se ne bojimo i da smo staloženi. Na neke pse to već djeluje umirujuće (daje im povjerenje u nas kao zaštitnika). Ako pas ne želi dodir i želi biti sam tada to trebamo poštovati. No olakšati mu na druge načine (modificirati okolinu i slično).
Također, treba raditi prevenciju tako da se pas sto manje mora suočavati sa strahom, kako se strah ne bi povećavao, što je neizbježno ako pas nema izlaz iz situacije koja ga plaši.
Razvijajte mimo straha sto jači i pozitivniji odnos sa svojim psom kako bi se osjećao automatski sigurniji uz vas te bio barem malo stabilniji u teškim situacijama. Vi u tom slučaju možete psu biti izlaz iz situacije.
Također, dajte mu priliku da uči nove stvari na način gdje će brzo i lako biti uspješan, to će mu to podignuti općenito samopouzdanje. Dugoročno to će mu dati i samopouzdanje da se bolje nosi sa strahom.
Da bi sve to funkcioniralo, ignoriranje, forsiranje, odgurivanje, naša ljutnja i slično samo će psu dati poruku da nama ne može vjerovati i da je potpuno sam u svojem strahu. To ne samo da je tužno i nepotrebno, već je i opasno jer će onda pas kada se uplaši pobjeći – ne samo od izvora straha, već i od nas!
Postoje razne metode i načini kako psima možemo pomoći da promijene negativnu emociju vezanu za nešto/nekoga. Postoje i razna pomagala koja mogu psima pomoći u savladavanju strahova. No svaki pas je drugačija priča koju treba znati pročitati i kojoj se treba znati prilagoditi. No samim što ste svojem psu podrška, već ćete mu učiniti veliku uslugu.
Jelena Kallay Diploma Animal Behavior Technology, Dip. ABT Dog Trainer Professional Program, Karen Pryor Academy – Certified Training Partner, KPA CTP
Stiglo je štene u naš dom i radili mi to svjesno ili ne, imamo neka očekivanja o tome kako želimo da se štene ponaša. Uzet ću u obzir da ste pravilno izabrali štene, odnosno psa koji će se po svojem temperamentu i pasminskim karakteristikama (možemo nagađati i ako je riječ o križancu/mješancu)
Unutar pasmine, svaki pas ima i svoj karakter, koji utječe na njegovo ponašanje, kao i okolnosti u kojima odrasta.
Odgajati stene nije jednostavno i zahtijeva puno nase pozornosti, vremena, truda i dobre volje. Mi smo sada ti koji ce ga usmjeravati i utjecati na njegovo odrastanje. Ako odmah u pocetku prihvatimo cinjenicu da su stenci zapravo male bebice koje jos nista ne znaju, bit ce nam lakse shvatiti koliko nase pomoci oni zapravo trebaju.
Sve sto na pocetku ulozimo u odgoj steneta dugorocno ce nam se isplatiti.
No u nase namjere ce se umijesati psicev karakter, prirodne potrebe i nasa cesto nerealna ocekivanja. To znaci da je normalno da ce se dogoditi da psic obavi nuzdu u kuci/stanu, da izgrize nase carape, slape, daljinski, da skace po namjestaju, da nas grize u igri, da nece doci u setnji i slicno…popis je dugacak :).
To je normalno psece ponasanje, na nama je da pazimo da do toga ne dode i to prevencijom, dobrom organizacijom i preusmjeravanje steneta na radnje koje smije obavljati. Nitko nije rekao da je lagano, no moguce je. To je postala nasa odgovornost onog trenutka kada smo donijeli odluku da cemo odgajati stene.
Ako ne znate sami kako pravilno odgajati stene, obratite se strucnoj osobi koja ce vas moci savjetovati. Bilo bi dobro ukljuciti stene u dobar program za stence, gdje ce se moci pravilno socijalizirati i uciti osnove ponasanja.
Ono sto nikako ne bismo smjeli je frustrirati se i kaznjavati stene, jer ono zapravo samo radi ono sto je za njega/nju potpuno prirodno. Psima nije lagano nauciti se na nas nacin zivota, koji je sigurno drugaciji od njihove ideje kako bi trebali zivjeti. No ako ih ucimo na pozitivan nacin i pokazujemo im da nam mogu vjerovati, te da smo im potpora – brze i lakse ce se uklopiti.
Zato nemojte ocekivati od psica koji jos nema razvijen mjehur do kraja da ce trpiti ili da ce sam znati gdje i kada treba obavljati nuzdu. Naucite unaprijed da psici najcesce obavljaju nuzdu odmah nakon igre, jela i spavanja. Da ih treba cesto izvoditi na mjesto gdje zelimo da obavljaju, poticati ih i nagradivati kad uspiju. Nemojte ocekivati da ce psic mirno lezati cijeli dan dok vi gledate televiziju. Nemojte ocekivati da ce odmah shvatiti da smije zvakati samo svoje igracke. Nemojte ocekivati, vec ih ucite. I stenci imaju neka ocekivanja i oni ce nam to jasno pokazati. Nemojte to shvatiti kao da su zlocesti, nemoguci, naporni i slicno. Oni isto tako imaju svoje potrebe i zelje. Naucite sto je to, i pruzite im to na nacin koji ce zadovoljni i vas i stene. To je bit dobrog odnosa.
Pozitivna komunikacija se prvenstveno odnosi na našu interakciju sa životinjama, što uključuje naš verbalni i fizički pristup i odnos. Sama nam riječ “pozitivno” govori da je komunikacija takva da neće naškoditi životinji, te da će joj pomoći da se bolje razumijemo. To također znači da ćemo u radu sa životinjama birati i koristiti one metode koje će ih poticati u učenju, razmišljanju i koje će im dati prostora da se razvijaju i napreduju. To treba biti na dobrovoljnoj bazi.
U suprotnom im dajemo informaciju da nam ne treba vjerovati, da smo nepredvidivi i da je najbolje ni ne pokušavati ništa jer nije sigurno kako ćemo reagirati, odnosno kakve će biti posljedice. Znači odnos postaje narušen i nezdrav, gdje se s vremenom životinja najčešće povlači u sebe kako bi izbjegla neke negativne posljedice.
Zato u komunikaciji i odnošenju prema životinji ne koristimo kažnjavanje, zastrašivanje niti opremu koja nanosi bol. Jer pri takvom pristupu rješenja su često brza, no najčešće kratkog su djelovanja i neželjeno se ponašanje se zna iskazati u nekom drugom obliku.
Psi uče asocijacijom i na temelju posljedica. Kada psi povežu da im je određeno ponašanje (radnja) donijelo pozitivnu posljedicu, rezultirati će sve češćim nuđenjem tog ponašanja. Ako komuniciramo s njima tako da im pomognemo u stvaranju pozitivnih asocijacija koje vode do takvih pozitivnih posljedica, imat ćemo psa koji će rado surađivati.
To ne znači da im ne trebamo postavljati granice i pravila, dapače trebamo, no ako ih jasno i pozitivno iskomuniciramo, oni će to i poštovati.
Pozitivna komunikacija znači da ćemo koristiti metode koje će nam pomoći da sto jasnije i lakše prenesemo informaciju životinji. Koristit ćemo se prevencijom, preusmjeravanjem u željeno ponašanje, te nagrađivanjem spontanog i ponuđenog željenog ponašanja. Pomagat ćemo im mijenjanjem okoline ili/i posljedica, te ćemo naučiti čitati njihov “govor” i ponašanje. Sve to zajedno vodi do toga da ćemo razviti komunikaciju koja je razumljiva i njima i nama. Postavljat ćemo situaciju tako da je životinja što uspješnija, odnosno da joj je što lakše nuditi željena ponašanja kako bismo to mogli i nagrađivati. Time posljedično životinja rado sudjeluje u traženome, te nagrađivana ponašanja počnu za njih značiti ugodu. Tako stvaramo dugoročnu i stabilnu vezu.
Životinje s kojima komunicirano na grub način (fizički i verbalno) mogu postati destruktivne, povučene, te mogu razviti razne fobije, strahove i traume. Svoju frustraciju mogu početi iskazivati na razne načine, bilo to prema svojoj okolini ili prema sebi.
U današnje doba imamo dovoljno informacija, istraživanja, vrhunskih rezultata, i odličnih odnosa koji potvrđuju moć pozitivnog pristupa.
Kako ćemo komunicirati sa životinjama odlučujemo sami…
Ako želimo dijeliti svoj krevet, kauč ili bilo koji prostor sa svojim psom, to je apsolutno u redu, osim u slučaju kada nam pas “brani” da mi taj prostor dijelimo s njim/njom.
Vise se puta dogodilo da mi klijenti prilicno sramezljivo pricaju o tome kako njihov pas spava s njima u krevetu, sjedi na kaucu ili cak sjedi za jedacim stolom kao da je to nesto sramotno! To je stvar osobnog izbora i nitko to nema pravo osudivati. To je sasvim u redu sve dok je takvo ponasanje pod nasom kontrolom. To bi znacilo da, naprimjer, mozemo lako pozvati psa na krevet ali ga i poslati dolje ako nam tako vise odgovara. Ako smo razvili sa psom pozitivnu komunikaciju, nece mu biti problem napraviti ono sto od njega trazimo (a da je razumno i pravedno prema psu).
Suprotno tomu, ako pas na nas rezi ako ga, naprimjer, zelimo maknuti s kreveta, kauca ili dok prolazimo kraj njega, tada je najbolje naci strucnu i educiranu osobu koja se profesionalno bavi psima koji imaju problema u ponasanju, kako ne bismo sami pogorsali situaciju. Takva je sitaucija potencijalno opasna, pogotovo ako u kucanstvu ima i djece.
Vazno je da psima dajemo uvijek istu poruku i da smo dosljedni. Takoder je bitno da se svi u kucanstvu jednako ponasaju. To znaci da ne mozemo imati pravilo da pas ne smije ici na kauc, no da ga ipak koji put netko pusti gore. Takva poruka i ponasanje za psa su zbunjujuci i moze doci do frustracije te sto vece zelje da se popne na kauc. Sve to moze rezultirati iskazivanjem agresivnog ponasanja. Isto tako, ako pas inace smije na kauc, no koji puta nam “ide na zivce”, nije ga pravedno samo izgurati dolje. U takvim slucajevima treba poslati psa na “Mjesto”, tj. u njegov krevetic /boks, u kojem jednako voli boraviti kao i na kaucu. Vise o tome pisala sam u jednom od Blogova: http://blog.vagabond.hr/?p=88
Dijeliti prostor sa psom jako je lijepo, i za nas i za njih, no treba pripaziti da u tom odnosu vlada sklad i uzajamno postovanje, te da postoje neka pravila naucena na pozitivan nacin. Takoder treba pripaziti da ne dolazi do svada unutar obitelji oko toga treba li dijeliti pas odredeni prostor s nama. Tu treba imati razumijevanja za sva misljenja i naci adekvatan kompromis tako da svima bude ugodno. Kao, naprimjer, da pas ne mora spavati s nama u krevetu, no da smije u sobi, i slicno..
Psi ce rado postovati postavljene granice ako su im razumljive i pozitivno postavljene, tada nema frustracije i potrebe da cuvaju sebe ili ono sto smatraju vrijednim.
Skrbnici pasa često odustanu od provedbe treninga/vježbanja sa svojim psom jer smatraju da im to oduzima previše vremena, no zapravo je i “pet minuta” dnevno dovoljno. Odnosno, vježbanje bi bilo idealno rasporediti tijekom dana u više kratkih seansa. Za pse je ionako bolje kad uče kratko i često, te kad imaju pauze između seansi. Psi vole učiti (ako je učenje ugodno i motivirajuće) i takvi kratki treninzi ispunit će im dan na pozitivan način. Time ćemo ujedno i smanjiti mogućnost da im postane dosadno te da počnu biti destruktivni.
Isto tako možemo vježbati ubacujući “trening” u svakodnevni život – kao naprimjer “ostani miran dok ti stavljam opremu za šetnju”, “odi na mjesto (rado i svojevoljno)” ili ponavlajnje nekih signala.
Svi mi tijekom dana imamo male “rupe” u kojima bismo mogli provježbati neke stvari sa psom, kao naprimjer dok gledamo reklame na televiziji, dok čekamo da nam se nešto skuha, dok vodimo psa u kafić s nama, itd…
Šetnja sa psom idealna nam je prilika za vježbu, jer je to vrijeme koje ionako potpuno posvećujemo svojem psu. Priliku za vježbanje imamo i dok se igramo sa psom. O tome sam više pisala ovdje:
Također bi bilo dobro da nagradice koje znamo dati psu čisto iz dragosti, počnemo povremeno koristiti kao priliku da zatražimo psa da nešto naučeno napravi te onda dati nagradicu – kako bi održavali vrijednost tog signala u očima psa.
Stvari koje pas uči treba često vježbati i na ovakav način će se novo ponašanje prije “uhvatiti” a i nama i psu će postati dio svakodnevice.
Također, kako sam već spomenula najbolje je vježbati kratko i često jer tada mozak najbolje procesira informacije, pamti i bolje razumije “gradivo”.
Sve će to pomoći psu da ne dođe do zasićenja od vježbanja, te da njemu i nama to postane jedna pozitivna navika.
Zato nemojte misliti da trening sa psom oduzima puno vremena!
Umjesto toga pomozite i sebi i psu da što prije, lakše i bolje provježbate stvari koje će poboljšati kvalitetu vašeg odnosa i olakšati vam zajednički život.
Kako biste znali odabrati osobu koja će vam pomoći u odgoju vašeg psa, nemojte se bojati pitati pitanja. U današnje doba jako je popularno “baviti se psima”, i svi su veliki znalci i stručnjaci. Ljudi često smatraju da znaju sve o psima ako su tijekom svog života imali pse ili čak samo jednog psa.
Najviše znalaca možete susresti u šetnji, u parku, gdje su svi puni savjeta. Netko je pročitao knjigu, netko je gledao tv emisiju, netko je išao na tečaj, netko je to naučio sam preko svojih pasa…hm…no ima li takva osoba pozadinu i iskustvo potrebno da bi nekomu dao savjet, a kamoli pokazao kako pravilno odgajati vašega psa? Shvaćaju li takvi ljudi da je velika odgovornost davati nekomu savjete i koristiti se raznim metodama koje će utjecati na život tog psa, njegovog skrbnika, cijelu obitelj i cijelu okolinu? Takvi savjeti mogu čak postati i opasni…
Nažalost u svijetu, kao i kod nas, bilo tko može se prozvati “trenerom pasa”, to još nije regulirano. Znanje i institucije gdje se o tome može učiti postoje, no još uvijek osoba ne mora biti educirana kako bi se “bavila sa psima” i od toga zarađivala.
Pa kako onda znati komu vjerovati? Pitajte pitanja. Koristite se također svojom intuicijom, logikom i razumom. Ako vam se neka metoda ne svidi ili je ne razumijete, recite. Nazovimo za potrebe ovoga Bloga takvu osobu “Trener”. Trener bi trebao znati objasniti podlogu koja stoji iza metode, sto ona treba postići i zašto smatra da odgovara vama i vašem psu. Znaci, pitajte. Trener koji ima dobru edukacijsku pozadinu, znanje i u potpunosti razumije i poznaje metodu kojom radi trebao bi vam bez problema sve to moći objasniti.
Što znači imati edukacijsku podlogu i pozadinu? To znaci da osoba ne poznaje samo metodu, već i filozofiju koja stoji iza nje, i sve njezine komponente. Znaci da može vidjeti cijelu problematiku u dubinu i širinu, a ne samo površno i plošno. Znači da dobro zna cijelu abecedu a ne samo A,B,C – jer to je nešto sto svatko može pročitati, pogledati video, kopirati nekoga dok ga je gledao itd…
Ako postavljate pitanja, lako ćete otkriti seže li znanje te osobe dalje od C…
Također ima i onih trenera koji dobro poznaju teoriju, no kad je praksa u pitanju, tu se izgube. Zato ih slobodno pitajte da vam pokažu ako nisu i ako vama ne ide ili vam nije jasno kako. Nije jednako nekomu govoriti što da napravi i moći to sam izvesti. Trener s iskustvom i znanjem snaći će se sa svakim psom.
Dobar trener trebao bi znati lako prenijeti znanje , kako bi ga vi znali pravilno prenijeti na psa. Znači treba vas obučiti kako raditi sa svojim psom, jer je to vaš pas koji s vama živi i vi trebate razviti odnos s njim. Naravno da pas treba i trenera prihvatiti kako bi vam mogao pokazati što i kako, te da psu učenje nije stresno. No naglasak treba biti na vašem odnosu.
Zato je potrebno pitati potencijalnog Trenera gdje je naučio to što tvrdi zna, od koga, koliko dugo se time bavi, s kakvim psima je radio, itd…
I da se vratim na razne znalce o psima, nemojte da vam je dovoljno ako vam netko kaže 10 godina ili cijeli život bavim se psima. Super, no što je ta osoba točno radila sa psima to vrijeme? Imala ih kao kućne ljubimce, šetala se s njima, igrala se s njima.. što to znači baviti se psima? Kvalificira li ih to da budu Treneri, da utječu na život vašeg psa i vas, i da vam još to naplate?
U ovoj prići postoji još i problematika vezana za izbor samih metoda. Osobno sam pobornik isključivo pozitivnih metoda (link na informacije o pozitivnim metodama i komunikaciji u radu – http://www.vagabond.hr/pozitivna-komunikacija/), no ima i onih koji govore da se koriste pozitivnim metodama, no nije im problem psa cuknuti ili tražiti od njega nešto nerealno. Zato pitajte unaprijed točno kakve metode upotrebljavaju i zašto.
Nažalost događa se i to da ima trenera koji upotrebljavaju pozitivne metode no ne znaju ih provesti do kraja, i onda su krajnji rezultati loši ili ih nema. Tada čine problem onima koji uspješno koriste takve metode, jer moraju prvo ljude uvjeravati u to da one stvarno funkcioniraju.
Zato pitajte trenere kako zapravo funkcionira metoda koju upotrebljavaju, zašto ih upotrebljavaju, kako izgleda proces, ima li nekih nuspojava, i ako ima, kako ih riješiti. Pozitivne metode jako su moćne ako se pravilno izvode, no u rukama Trenera koji ih ne razumiju ili ne poznaju dovoljno one gube tu moć i dolaze na loš glas. Šteta…
Zato, kad vam Trener kaže napravite tako i tako ili nemojte to raditi, slobodno pitajte Zašto. Na kraju dana vi ste taj/ta koja se najviše bavi svojim psom i bitno je da točno znate što radite i zašto.
Zato se dobro raspitajte i razmislite komu dajete svoga psa i sebe u ruke jer sve to utječe na razvoj psa, na daljnje ponašanje, kao i na vaš odnos. Nemojte to olako shvatiti. Posljedice mogu biti ozbiljne.
I za kraj, biti trener pasa NE ZNAČI da je osoba educirana i za rješavanje problema u ponašanju – kao što su strahovi ili reaktivnost (agresivan ponašanja). To su dvije različite discipline, hajdemo to tako reći. Dobar trener svakako treba dobro razumjeti pseće ponašanje, no za rad sa psima koji imaju probleme u ponašanju potrebno je kvalitetno nadograditi znanje.
To je kao da miješamo sportskog trenera sa psihologom. Zamislite koliko je tek tu štete moguće nanijeti…
Kako bismo znali i mogli procijeniti ponasanje i karakter psa, trebamo prvo vidjeti cijelu sliku, saznati i uvidjeti sve okolnosti, saznati sve o uvjetima u kojima pas biva i provesti vise vremena sa psom. Takoder ovisi za sto se pas testira i sto zelimo saznati. Testovi moraju biti humani, ne smiju biti ekstremni, te moraju biti sigurni za psa i osobu koja ih provodi.
Kada radimo procjenu steneta, treba prvo uzeti ono ocito u obzir, da je to stene. Normalno je za stene da je veselo, razigrano i znatizeljno. Postoje razni nacini da saznamo kakvog je stene karaktera i mozemo na osnovu toga donekle previdjeti kako ce se ponasati u odrasloj dobi. No na daljne ponasanje steneta utjece i pubertet, te razne okolnosti i dozivljaji koje ce pas dozivjeti tijekom zivota. S odraslim psima treba biti jos oprezniji, bas zato sto imaju povijest koju mozda necemo moci nikada saznati.
Velika je greska odvesti psa na teren na kojem je odmah previse izazova i previse promjena. Takoder je velika razlika u tome kako cemo procijeniti psa koji je odrastao u sklonistu, u necijoj kuci, u boksovima, u obitelji sa djecom, bez djece, u gradu, na selu, sa drugim psima, itd.. Takoder treba uvidjeti sto je pas do tada naucio u svakodnevnom zivotu, tko se njime bavio, na koji nacin, koliko cesto, itd. (ako je moguce dobiti informacije)
Procjena se radi u kontroliranim uvjetima, na neutralnom terenu, i onda se pas postepeno provodi kroz razne situacije (testove). Cijelo vrijeme moramo imati na umu povijest tog psa (znaci ako je poznata) i okolnosti u kojima zivi. Ne mozemo provoditi testove po sablonama jer to nije profesionalno, strucno ni pravedno prema psu. Niti smijemo biti brzopleti u odlukama.
Na ponasanje psa za vrijeme testa moze direktno utjecati ono sto se dogadjalo netom prije testa ili tijekom tog dana. Dok na sam test cak moze utjecati kakvog je u tom trenutku raspolozenja osoba koja provodi test. Osoba koja provodi testove mora, izmedu ostaloga, jako dobro znati citati pse i znati im “uci u glavu”, mora znati realno i objektivno citati rezultate te donijeti i takve zakljucke. Takoder mora tijekom testova pisati svoja zapazanja i znati prepoznati je li ponasanje uvjetovano okolinom, odnosno do koje mjere (jer okolina uvijek utjece na ponasanje).
Znaci puno toga trebamo uzeti u obzir. Kako sam vec pisala u prijasnjem Blogu, psi u sklonistima znaju nakon udomljenja promijeniti ponasanje kako se mijenjaju okolnosti. Znalo se dogoditi da su psi, koji su prosli testove i otisli u neciji dom, naknadno ugrizli neku osobu ili dijete. I obrnuto psi koji nisu dobro prosli na testovima a dobili su sansu za udomljenje, procvjetali su i vise nikada nisu pokazali ponasanje koje su pokazivali za vrijeme testiranja.
Bila sam na konferenciji u Americi gdje se diskutiralo o tim stvarima i cak se pokazalo da testovi (za pse iz sklonista) koji su se nekoc provodili nisu uzimali dosta stvari u obzir te da su njihovi rezultati danas upitni. Obilazila sam velike centre za napustene zivotinje (SPCA) i bila provedena iza kulisa. Razgovarala sam sa ljudima koji organiziraju i provode takve testove te saznala da i oni imaju neke dileme vezane za rezultate testova i same testove.
Dolazi do pitanja, ako bi se takvi testovi provodili na svim psima, svim kucnim ljubimcima, koliko bi ih proslo? U nekim ustanovama psi se uspavljuju ako ne produ takve testove. Zbog takvih testova mozda neki pas nece biti izabran da bude kucni ljubimac, radni pas, ili ce biti udomljen i postati opasan za okolinu.
Znaci testovi su dobri do jedne granice, te je izuzetno bitno gdje se provode, tko ih provodi i kako ih provodi. Ponavljam, tu ulazi u igru i interpretacija tih testova, koja moze biti i subjektivna. Ponekad je potrebno da vise ljudi provodi jednake testove na istom psu, naravno zasebno, kako bi se to izbjeglo. No i tada moze doci do odstupanja jer se sljedeci dan pas drugacije osjecao i ponasao ili se navikao u prvom testu na neke stvari itd….
Zato oprezno s takvim testovima, tu ne vrijede sablone, vec one trebaju sluziti kao smjernice. Testovi moraju biti jako dobro organizirani i po potrebi ponavljani. Oni jesu bitni, pogotovo za pse iz sklonista koji nakon procjene dobiju sansu ici u program za modifikaciju ponasanja, umjesto da budu uspavani. No tu ne vrijedi jedno pravilo koje pokriva sve, jer svaka zivotinja nosi svoju povijest i pricu i mi ju ne mozemo shvatiti kroz jedan opci test. Takoder ovisi i za sto testiramo psa i tome se naravno testovi trebaju prilagoditi.
Sa psima se trebamo igrati, trebamo im omogućiti da se igraju s drugim psima i sa svojim igračkama. Za pse je igra važna jer tako izbacuju energiju, zabavljaju se i uče o životu. Psi se mogu igrati u bilo kojoj dobi, samo igru treba naknadno prilagoditi No isto tako ima pasa koji nisu zainteresirani za igru s nama, s drugim psima, s igračkama ili kombinacija navedenog. Ima pasa koji se vole igrati samo s nekim psima, samo s nekim ljudima i samo s nekim igračkama. Koji god bio slučaj, to svakako trebamo poštovati.
Potrudite se upoznati svog psa i vidjeti kakva mu igra donosi najvise veselja. No i tada treba pripaziti na psecu dob i konstituciju kako bismo bili sigurni da je takva igra ili igracka primjerena i zdrava za njega. Znaci, ako mi npr. volimo bacati frizbi, ne znaci da ce automatski to voljeti i nas pas. Mozda je pretezak za takvu vrstu skokova i brzog trcanja, mozda je premlad pa nije zdravo zbog kukova i zglobova itd…
U igri sa psom trebamo pronaci ono sto njega veseli, sto mu ne steti zdravlju, a i da ujedno nama odgovara. Igru takoder koristimo za razvijanje pozitivnog odnosa sa psom, kroz igru pas uci razmisljati umjesto da bezglavo trci i divlja, i uci se samokontroli, koja ce mu pomoci u svakodnevnom zivotu.
Ako imamo psa koji se voli igrati s nama, tada je dobro uvesti neka pravila i odmah poraditi na samokontroli. Tako npr. u igri potezanja, igra bi trebala biti pod nasom kontrolom kako bismo je mogli prekinuti na lijep nacin ako se pokaze potreba (npr pas se previse zaigra i pocne biti grub). U tom slucaju pas bi trebao nauciti signale – Pusti, Cekaj i Uzmi. U slucaju bilo koje igre pas bi trebao pouzdano znati signal Sjedni, kako bismo ga mogli kontrolirati ako trebamo predah ili je pas previse uzbuden. Ukoliko nemamo igru pod kontrolom, pas se moze zanijeti, moze poceti skakati po nama, grubo uzimati igracku, gristi nas za rukav, hlace itd…
Ako imamo psa koji se voli igrati s drugim psima, i tada treba pripaziti na neke stvari. Bitno je da je igra pod nasom kontrolom, kako bismo mogli intervenirati po potrebi. Ako igra pocne biti gruba, vrijeme je da se upletemo, razdvojimo pse (zovemo psa van iz igre i nagradujemo za dolazak) i prekinemo igru no na pozitivan nacin (bez grubosti). Trebali bismo znati i dobro citati pseci govor tijela, kako bismo vidjeli je li im ugodno u igri. No neki su znakovi ociti, kao cviljenje i bjezanje, konstantno podvijen rep, ako je jedan pas uvijek na ledima a drugi uvijek na njemu a govor tijala (onog na podu) ukazuje na nelagodu, i dr. Takoder treba paziti da veliki pas ne kotura i gazi manjega, da odrasli pas nije pregrub prema stenetu, i kada jedan pas inzistira na igri dok je drugomu dosta. Sve to moze utjecati na buduci odnos vaseg psa prema drugim psima i na njegovo zdravlje.
Ako vas pas jako voli igracke, dobro ih je rotirati i ne ostavljati ih sve uvijek dostupne. Psima igracke vremenom dosade, no ako imaju jednu ili dvije uvijek na raspolaganju, pa im iznenada nakon nekog vremena ponudimo nove odnosno stare igracke, one im se tada doimaju kao nove. Dobro je da su jedna ili dvije igracke uvijek dostupne u slucaju kada je pas sam doma i kad se pozeli sam igrati.
Igracke bi trebale biti takve da nema ostrih dijelova koje mogu otrgnuti i progutati, i da su dovoljno velike da ih cijele ne mogu progutati. No igracke su tu i da ih oni uniste, pa se nemojte ljutiti ako odmah novu igracu raskomadaju. Psima je to u prirodi da trgaju i komadaju i onda se igraju sa ostacima.
Svojim psima kupujem plisane igracke, i njima je najvece veselje vaditi ono bijelo punjenje i onda se igrati sa ostatkom, sa praznom “strvinom”. Kada im ti ostaci dosade ili ih jako usitne, nabavim im nove.
Punjenje mozete sacuvati i napraviti psece krevete ili jastuke.
Postoje takoder igracke koje se mogu puniti hranom pa one zabave psa neko duze vrijeme i mentalno ih stimuliraju (mozete biti kreativni i sami ih izraditi).
No glavno pravilo kod igracaka je da psa nadziremo dok se igra sa novom igrackom, da vidimo na koji nacin se igra, ukoliko trga pa krene jesti dijelove igracke, ta igracka nije primjerena za naseg psa – naglasak treba biti na sigurnosti.
Znaci, nemojte forsirati svog psa da se igra sa psima (ili sa svim psima) ako to ne zeli. Prirodno je za psa da tijekom odrastanja ima smanjenu zelju za igrom sa psima ili da ga uopce ne zanimaju.
Pustite ga da si sam bira prijatelje, igru i igracke. Svaki pas ima svoj karakter i svoje preferencije, i to trebamo postovati.
Veliki broj ljudi ima predrasude vezane za križance i mješance. Najveći je strah vezan za štenad jer nisu sigurni u kakvog će psa izrasti. Za križance ćemo lakše procijeniti jer su im roditelji čistokrvni psi, dok se kod mješanaca to ne može točno znati. No može se približno odrediti kakve će pas biti veličine i kakvu genetsku raznolikost nosi. Naravno, to ne vrijedi za baš sve pse.
Osobnost ćemo otkriti kroz zajedničko provedeno vrijeme i druženje u raznim okolnostima, a stručnjaci za pseće ponašanje mogu procijeniti temperament šteneta/psa (no i to trebamo uzeti sa rezervom).
Na ponašanje psa možemo utjecati kroz treninge, dovoljno igre, kretanja i kroz prehranu. Uz pravilan i dosljedan odgoj psa (i uz naše razumijevanje psećeg ponašanja), moći ćemo razviti pozitivan odnos.
Sljedeči strah vezan je uz nepoznavanje povijesti napuštenih pasa. Neki psi imaju negativne asocijacije i iskustva vezane za događaje iz njihovog dotadašnjeg života. Kada dođu u dobre ruke i osjete toplinu nečijeg doma i ljubav, najčešće se prilagode i opuste. Psi nisu krivi ni odgovorni sto su došli u loše ruke i okolnosti.
Imam i sama doma pse s ceste i nikada nisam požalila sto sam ih uzela.
No oni koji imaju traume i ozbiljne probleme u ponašanju trebat će stručnu pomoć – u tom slučaju trebate tome pristupiti ozbiljno, odgovorno i s puno strpljenja. Dobro promislite hoćete li moći pružiti tom biću sve što mu je potrebno da zacijeli. To što je “spašen” iz neke situacije nažalost često nije dovoljno, potrebno je uložiti puno ljubavi i ispravnog znanja da bi “takav” pas profunkcionirao u svakodnevici.
Moje prijateljice, doslovno nađene na cesti, napuštene i u lošem stanju: Una i Vida
Psi koji se nalaze u azilima/skloništima/šinterajima uglavnom su mješanci/križanci. Ondje nemaju priliku živjeti“normalan” život pa se utoliko u takvim prostorima ne ponašaju u skladu sa svojim pravom osobnosčću. Psi koji su jako mirni u takvom okruženju ne moraju takvi biti i u svakodnevnom životu u novom domu, isto vrijedi za pse koji su izuzetno lajavi i energični.
Psi u takvim uvjetima ne spavaju mirnim i dubokim snom, zna im biti jako hladno/vruće, nemaju sebi prilagođenu prehranu, ne kreću se dovoljno i nemaju dovoljno ljudskog kontakta. SVE to utječe na njihovo ponašanje u takvim prostorima. Zato, ako se odlučite udomiti pse i pružiti im novi život u vašem domu – dok birate medu psima, nemojte im odmah stavljati etikete, već provedite neko vrijeme s njima. Napuštenim psima treba puno ljubavi, strpljenja, pozitivan odgoj i odnos prema njima. S vremenom ćete vidjeti koliko je taj pas zadovoljan, sretan i zahvalan za novu šansu koju ste mu pružili.
Čistokrvni psi, iako izgledom slični, nisu karakterom jednaki. Znači, ni to nije garancija da ćete dobiti točno onakvog psa kakvog priželjkujete. I kod čistokrvnih pasa kao i kod mješanaca/križanaca puno faktora utječe na njihovo ponašanje. Što znači da bez obzira kakvog psa udomite/kupite, puno toga će utjecati na to u kakvog će on/ona psa izrasti ili kako će se kod vas u domu ponašati.
Kao i kod nas, životinjsko ponašanje uvelike ovisi i o okolnostima u kojima se nalaze. Naravno treba uzeti u obzir i karakter/temperament psa i njegove “preferencije”. Nije pravedno udomiti psa koji je primjerice jako aktivan a vi volite vrijeme provoditi ispred televizije i obrnuto. Također, ukoliko je pas još štene ili je u pubertetu trebate biti svjesni da ćete tada trebati više vremena i truda uložiti u odgoj.
Još neke stvari treba uzeti u obzir kada biramo psa, kao što su vaše financijske mogućnosti, slobodno vrijeme, ima li djece u kućanstvu (neki psi imaju velike strahove/traume od djece), drugih kućnih ljubimaca (možda se neće dobro prihvatiti) i koliko ste aktivni. Dakle, udomite psa koji će se što lakše prilagoditi vašem svakodnevnom životu kako bi izbjegli cijeli niz potencijalnih problema. Možda bi psu koji je vama jako sladak život bio ispunjeniji u nekom drugom domu. Dok bi onaj koji vas možda ne zove izgledom bio savršen spoj s vama.
Zato zaboravite na predrasude, otvorite svoje srce svim psima i pri izboru svojeg novog ljubimca uzmite SVE u obzir a ne samo izgled psa.
I za kraj – križanci/mješanci znaju biti jako prilagodljivi i svakako su unikatnog izgleda 🙂
Živite već s jednim psom, ali razmišljate o tome da mu/joj dovedete prijatelja ili prijateljicu, no niste sigurni da li je to pametno? Odluka nije jednostavna i treba pripaziti na nekoliko stvari. Isto vrijedi i za mace, kao i za većinu ostalih kućnih ljubimaca
Život s dva psa (ili više) svakako ima svojih prednosti, za vas i za pse. Ako se psi dobro slažu, provodit će puno vremena u zajedničkoj igri i neće nikada biti sami, što će pozitivno utjecati na njih. No da bi se psi dobro slagali, treba uzeti nekoliko stvari u obzir.
Ako imate psa starije dobi i želite dovesti štene u kuću, razmislite kako će to utjecati na njega/nju. Stariji psi često traže i trebaju vise mira i imaju usporeniji tempo života. Štene traži puno pažnje, akciju i igru. Moguće je da će biti teže uskladiti šetnje, pogotovo kada štene poraste u mladog psa, kada bi šetnje trebale biti drugačije dinamike i dužine. Dakle, može se dogoditi da ćete jedno vrijeme morati pse izvoditi odvojeno, što će vam uzeti i više vremena.
što se tiče utjecaja na ponašanje starijeg psa, moguće je da uz štene počne biti veseliji i aktivniji, no može se dogoditi i da mu štene smeta i da se počne povlačiti u sebe.
Znači treba poštovati potrebe i osjećaje oba psa, te im pružiti onakvu brigu koja je primjerena njihovoj dobi.
Još nešto o čemu treba razmišljati je veličina psa. Treba paziti da ne bi došlo do ozljeda u igri i suživotu. Ponekad se psi većeg rasta, pogotovo dok odrastaju i puni su energije, znaju malo grublje igrati pa postoji mogućnost ozljede manjeg psa (ili šteneta). To ne znači da ne biste smjeli imati pse različitih veličina, već da trebate vise pripaziti. I u takvoj situaciji treba znati uskladiti i prilagoditi šetnje i aktivnosti.
Treba uzeti u obzir i temperament i karakter oba psa. Probajte odabrati pse koji će biti slični po temperamentu i sličnih potreba za aktivnostima. Znači, nije poželjno psa koji ne može dugo hodati voditi u kilometarske šetnje, i obrnuto. Također treba paziti na one pse koji su po prirodi plahi prema drugim psima ili jednostavno nisu jako društveni (prema psima). Tada treba izabrati psa kojeg će pas “domaćin” moći prihvatiti i neće mu pokvariti kvalitetu života (u njegovim očima).
U slučaju da na kraju ipak imate pse različitog temperamenta, tada treba paziti da svaki ima priliku iskazati svoju osobnost i tome se trebamo prilagoditi.
Postoji mogućnost da vas pas neće htjeti “dijeliti” vas niti svoj dom s još jednim psom (ili nekim drugim ljubimcem). Može doći do toga da će se stalno boriti za vašu pažnju, i to može dovesti do raznih problema u ponašanju kod obje životinje. Ako unaprijed znate da vas pas nije dobar u “dijeljenju”, svakako dobro razmislite dali je dobro za oba psa da ih uopće dovodimo u takve situacije koje su za njih stresne.
Moguće je promijeniti ponašanje i emociju psa koji ne voli dijeliti svoj prostor, stvari, itd..no to zahtjeva naš trud i rad, pa treba i to uzeti u obzir.
Što se tiče spolova, svejedno je koja je kombinacija. Sasvim je moguć i normalan suživot nekastriranih mužjaka i ženki no tu treba malo vise pripaziti na neke faktore. Primjerice tjeranje kuje – potencijalna opasnost od ne planiranog legla ili u slučaju suživota istog spola – potencijalne svađe oko teritorija.
I sama dijelim svoj dom s vise pasa i maca. Volim ih gledati dok se igraju, vidim da im je život ispunjeniji i koliko se vole. No i kod mene se zna dogoditi da nastanu određeni problemi, zato moramo biti spremni rješavati ih.
Svi moji ljubimci su došli s ceste i sve se dobro poklopilo, pa se nemojte bojati uzeti psa i iz nekog skloništa. No potrudite se otići upoznati pse prije odabira, kako bi mogli donijeti najbolju odluku.
Olakšat ćete sebi i vašem psu ako dovedete još jednog ljubimca (ili vise) koji će se lako i brzo uklopiti u postojeću situaciju.
Ako se brinete kako ćete dati dovoljno pažnje svim ljubimcima, to možete riješiti na način da svakom psu posvetite određeno vrijeme kada ćete raditi nešto što vas i psa veseli, bilo to maženje, igra, šetnja i dr. Pogotovo kada je riječ o razlici u dobi, veličini, temperamentu.
I iz tog razloga je važno da se psi od početka nauče biti i međusobno razdvojeni jer inače može doci do problema kada moramo/želimo samo s jednim izaći ili nešto raditi.
I na kraju uzmite u obzir financijski trošak koji će se ponešto povećati.
No u svim drugim pogledima i vi i pas zapravo dobivate. Dobivate još jednog (ili vise) prijatelja/prijateljicu i člana obitelji!
Ponekad nam u svakodnevnom životu odgovara da je naš pas miran i da leži na svojem mjestu. Možemo ga naučiti da ode na svoje mjesto na signal no to nikada ne smije biti za njega kazna. Mjesto treba psu predstavljati baš to – njegovo mjesto, njegov kutak. Većina pasa voli imati svoj miran kutak, pogotovo u starijoj dobi.
No ako ga tamo tjeramo i šaljemo kada se na njega/nju ljutimo, pas može razviti negativne emocije vezane za taj prostor ili krevet/prostirku. Pa kada ga budemo htjeli poslati na mjesto kada nam to zatreba, pas neće htjeti ići ili će se često dizati. Uostalom ne možemo očekivati da pas zadovoljno leži i odmara se na mjestu na koje je često išao samo zato što mora.
Zato treba razviti u psu pozitivnu asocijaciju na njegovo mjesto.Nagrađivati ga dok je svojevoljno tamo – za vrijeme dok je već na svom krevetu/prostirci. Nagrada može biti bilo što što vaš pas voli – maženje, topla riječ, fina grickalica itd, i to treba često ponavljati. Tako će s vremenom pas povezati da mu se “isplati” biti na svojem mjestu jer se tamo događaju samo lijepe stvari.
Uz to možemo naučiti psa da ode na mjesto na signal, da ostane ondje neko vrijeme i da se ne diže unatoč promijeni u okolnostima. To se uči postepeno i najbolji su rezultati kada se koriste pozitivne metode i principi učenja – tako stvaramo pozitivnu asocijaciju i emociju te pas rado u tome sudjeluje.
Uzmite u obzir i lokaciju psećeg kreveta/prostirke. Nije dobro da je na jako prometnom mjestu jer će se pas neće moći dobro odmoriti, no neki psi ne vole biti ni potpuno izolirani pa je dobro da imaju vizualni pregled prostorije. Neki psi sami izaberu svoje mjesto, pa to treba i poštovati ako svakodnevni život i prostor to dopuštaju.
Ako stvorimo pozitivnu emociju vezanu za sam krevet/prostirku, moći ćemo psa slati na mjesto u bilo kojoj prostoriji u koju stavimo taj krevet/prostirku. Također se psa može naučiti da generalizira signal kako bismo ga mogli poslati na bilo kakvu prostirku ako je to potrebno. Primjerice možda ćemo nositi neku drugačiju prostirku ako ćemo voditi psa na kavu i htjeti da mirno lezi kraj nas.
Bitno je i da je veličina kreveta primjerena veličini psa. Mislite i na samu udobnost kreveta/prostirke kako ne biste od psa tražili da bude dugo na nekom mjestu koje mu je neudobno. To pogotovo vrijedi za starije pse.
Korištenje psećeg kreveta/prostirke NE znači da vaš pas ne smije na kauč ili vaš krevet!
No dobro je imati tu opciju, pogotovo ako nekamo otputujete a psima tamo nije dozvoljeno na namještaj. Psu koji rado ode u svoj krevet na signal to neće biti velika promjena niti problem.
Slanje psa na njegovo mjesto može biti i odlična prevencija (učenje alternativnog ponašanja) za neka nama nepoželjna ponašanja. No potrebno je pripaziti da je psu njegovo mjesto vrjednije od tog nečeg drugog, do toga se treba i može doći kroz sustavan i dosljedan rad. Cilj uvijek treba biti obostrano zadovoljstvo 🙂
Kako biste spriječili potencijalne probleme u ponašanju vašeg psa, najbolje je započeti s prevencijom prije nego je pas uopće stigao u vaš dom. To se ponajviše odnosi na štence, no može se primijeniti na sve pse.
Znači unaprijed dobro razmislite što očekujete od svojeg psa, a to će vam ujedno pomoći i u samom odabiru psa. Na odluku treba utjecati sve, od vašeg životnog stila do prostora u kojem će pas boraviti.
Ako naprimjer udomljujemo psa koji će biti velik rastom – dok je štene, može vam se činiti jako slatkim što skače po vama kada dođete doma, poteže vas za rukav ili hlače, penje se u krilo dok jedete. No sada isto to zamislite kada je pas dosegao svoju maksimalnu visinu i težinu.
To NE znači da ne trebate odabrati velikog psa, već da odmah u početku učite psa one stvari koje ćete očekivati od njega kad odraste. Stvari koje su vam bitne u svakodnevnom životu.
To se odnosi na sve pse – sve što rade kao štenad će raditi i kada odrastu ako smo ih za to nagrađivali (ili je došlo do samonagrađivanja). Psima je naša pažnja, maženje, pogled, topla riječ nagrada za to što rade, i te radnje će htjeti ponavljati.
Zašto je prevencija važna?
Ako psa dok je štene nagrađujete (pažnjom, maženjem..) dok vas gricka, dok skače po vama, laje, cvili, penje se na kauč (ako to ne želite), gricka cipele – jer je tako sladak da mu ne možete odoljeti, a onda ga čim poraste počnete za to kažnjavati jer ste promijenili mišljenje, jer vas to boli ili smeta – zapravo niste pravedni prema njemu/njoj.
Psa ćete zbuniti i stvorit ćete frustraciju jer neće razumjeti zašto mu branite sudjelovanje u nečemu što mu je prije donosilo neku vrijednost (u očima psa).
Prevencijom općenito unaprijed sprječavamo cijeli niz potencijalnih problema. Sprječavamo daljnje utvrđivanje ponašanja koji je za psa poželjan a za nas nije (iz x razloga) i sprječavamo mogućnost da pas uopće otkrije da je nešto zabavno i korisno a nama bi bilo neprimjereno ili je opasno za psa.
Zato učinite psu i sebi uslugu, i unaprijed odlučite što želite i što ne želite da vaš pas radi. Budite dosljedni u odlukama jer također nije uredu da im koji put popustimo a onda se poslije opet ljutimo ili im nešto branimo.
Najbolje je od početka nagrađivati ponašanje koje smatrate poželjnim. Nemojte misliti da ste okrutni prema štenetu ako ga npr. ne pomazite dok se penje po vama i gleda vas sa slatkim očima. Štenetu će isto tako biti ugodno ako pričekate i pomazite ga dok su mu sve četiri šape na podu. A svakako manje ugodno ako ste ga nekada nagrađivali dok je skakao, a kasnije ga za to grubo odgurivali i vikali na njega.
No prava prevencija se dešava PRIJE nego je pas skočio. Znači cilj je da ga dosljedno preduhitrite i pomazite DOK su mu šape još uvijek na podu. Tako neće moći otkriti da je skakanje na nas ugodno/zabavno/donosi pažnju.
Dakle u idealnom scenariju ćemo paziti da psić uopće ne otkrije da je nešto vrijedno raditi a znamo da će nas smetati (ili je potencijalno opasno za psa).
Radi toga ćemo primjerice u kuhinji micati i spremati svu hranu da pas ne otkrije da je super popeti se na stol ili skočiti s prednjim šapama na kuhinjsku radnu plohu.
Za vrijeme dok pas boravi u kuhinji i pogotovo dok kuhamo nagrađivat ćemo to što su mu sve 4 šape na podu (znači da mu uopće ne padne na pamet da skoči) ili ćemo ga učiti da je super ležati na njegovoj prostirci (u kuhinji ili izvan ako uopće ne želimo da ulazi).
Svejedno o čemu je riječ najvrjednije je unaprijed uspiti prevenirati i preusmjeriti psa na nama željene radnje, pogotovo kada se radi o psu važnim i vrijednim ponašanjima kao žvakanju, trganju, hranjenju itd…
To nije uvijek lagano, no moguće je uz planiranje i management situacije i prostora gdje psić boravi.
A ako se ipak dogodi da pas nešto otkrije tada se ne bi trebali ljutnji već razumjeti da je to zapravo naš propust i da trebamo paziti da se radnja ne ponavlja i početi na vrijeme nagrađivati (u početku obilato) to što bi htjeli da pas radije radi.
To se dakle odnosi na bilo koje ponašanje, kao i za pse odrasle dobi (udomljeni psi primjerice).
Ako pse uz pozitivni pristup i metode naučimo što želimo od njih, oni će to rado činiti.
Što očekujete od psa je vaš izbor naravno (pazite da bude realno, izvedivo i ugodno i za psa), no najvjerojatnije postoji nešto što ne želite da vaš pas radi ili/i što bi htjeli da radi pouzdano. Zato odlučite unaprijed što je to i kroz prevenciju spriječite potencijalne probleme u ponašanju kod vašeg psa.
Treninzi i rad sa psima (životinjama) bi trebali biti puno više od naše želje da oni izvršavaju naše signale. Odnosno, tu se ne bi trebalo raditi o uspostavljanju autoriteta, o dominaciji, o tome da moraju raditi ono što im mi kažemo samo zato što smo im mi skrbnici ili imamo priliku raditi s njima. Učenje signala bitno je, naravno, jer s pomoću njih uspostavljamo komunikaciju i odnos sa psom (životinjom), te stavljamo njihovo ponašanje pod kontrolu.
Komunikacija sa životinjama bi trebala biti pozitivna iz raznih razloga. Kod rada sa psima, uz pozitivan pristup psu postavljamo granice, no učimo ih na nacin koji je psu razumljiv i koji će dugotrajno funkcionirati. Psa učimo sto želimo da radi, umjesto da mu stalno nešto zabranjujemo i učimo što ne želimo da radi.
Učimo ga da smo mi izvor lijepih stvari i da nam može vjerovati. Time učvršćujemo i produbljujemo svoj odnos. Dakle, pravilnom upotrebom pozitivnih metoda možemo jasno i precizno psu pokazati ili ga navesti da radi ono sto želimo. Psi vole i bolje razumiju takav pristup jer je u takvoj komunikaciji cilj da pas (životinja) ima priliku shvatiti sto želimo, kako bi počeo to sam nuditi, kako bi mi mogli to ponašanje staviti pod kontrolu.
U pozitivni pristup uključujem i poznavanje, razumijevanje i poštovanje načina na koji psi komuniciraju međusobno i s nama. Bez toga često dolazi do toga da mi pogrešno protumačimo pseće ponašanje, odnosi se narušavaju i vremenom dodatno pogoršavaju. Počinju frustracije s obje strane i često priča nema sretan završetak, a zapravo se radilo o tome da je došlo do problema u komunikaciji. Više o tome sam pisala u ovom Blogu –Obostrane frustracije.
Ponekad je za popravljanje odnosa dovoljno da se sa psom počnemo bilo sto raditi, naprimjer, uče se po prvi puta ili ispočetka osnovni signali (upute) kako bi uz jasnu i pozitivnu komunikaciju čovjek i pas uspostavili ponovno vezu i nastavili ju graditi na tome dalje. Znači, naglasak je na nadogradnji i građenju odnosa. No i tu igra ulogu pristup i način. Naravno to ovisi i o samom problemu, i ako već imate narušen odnos sa psom, ili psa s problemom u ponašanju, radije se posavjetujte s cetrificiranim stručnjakom.
Učenje signala važno je jer trebamo imati kontrolu nad psom, kako bismo njemu potencijalno spasili život i/ili spriječili ga da nekoga slučajno ugrozi, te kako bi nam zajednički život bio lakši.
No trening ima još pozitivnih strana, a to je da psu (životinji) daje mentalnu stimulaciju, što je jednako važno kao i fizička stimulacija. Kada psima damo priliku da uče, razmišljaju i rješavaju zadatke –odmah se vide pozitivne promjene u njihovom ponašanju. Primijetit ćete i sami da se pas zna umoriti više i brze nakon treninga, nego nakon duge šetnje, jer kao i nas, i njih mentalni rad umara.
I njima, kao i nama, učenje nije problem kada netko zna dobro objasniti i prenijeti znanje. Dakle, učenje može i treba biti zabavno i jasno preneseno. Psi kroz takav pristup vole učiti, i često sami traže još.
Vecina pasa prvobitno je “stvorena” s drukčijom ulogom i svrhom nego da budu kucni ljubimci, ili samo kucni ljubimci. I kad im oduzmemo taj “zadatak/posao”, oduzeli smo im mogućnost da budu ono sto jesu, odnosno da se izraze na način koji je njima prirodan, te da rade ono sto žele i vole raditi. Kroz trening im to možemo omogućiti i dati im mogućnost da preusmjere energiju i volju za radom na nešto drugo.
Zato uključite svojeg psa u neke aktivnosti i vidjet ćete i sami prilično brzo pozitivnu promjenu u njegovom ponašanju i u vašem odnosu. No to ne znači da svi psi vole sve aktivnosti, da se vole zabavljati na isti način, te da ih iste stvari motiviraju i ispunjavaju. Izrazito je važno znati prepoznati što je to što naš pas voli. U suprotnom mu možemo stvoriti samo veću frustraciju ako ga “prisiljavamo” da radi nešto sto je nama zabavno i čini nam se zabavno i za našeg psa, dok on u tome uopće ne uživa. O tome sam više pisala u ovom članku – Odabir aktivnosti
Zato se potrudite upoznati svoje pse, naučite čitati njihovo ponašanje i komunikaciju jer oni nam stalno pokazuju i “govore” što žele, vole i kako se osjećaju. Kroz pozitivan pristup ćemo brze i lakše razviti uzajamno razumijevanje i uspjeti ćemo naci zajednički jezik. Učenje i rad trebaju biti dovoljno zabavni i razumljivi kako bi životinja imala priliku shvatiti sto želimo, te kako bi htjela surađivati s nama. Na taj način, samo nebo je granica u tome što sve možemo zajedno postići.
Realno gledajući Hrvatska i nije previše “dog friendly” zemlja. Usprkos činjenici da u njoj živi veliki broj pasa. Zabranjeno nam je sa psima ulaziti u razne ustanove, javni prijevoz, kafiće, restorane, parkove, plaže, hotele, voditi na radna mjesta itd… Zakon pse ne štiti u potpunosti, a još se manje provodi kada su ugroženi (vrijedi i za druge životinje). Vlasti (nacionalne i lokalne) najčešće su gluhe za vapaje onih koji žele pomoći i pomažu napuštenim i ugroženim životinjama.
No stvari se mijenjaju na bolje, to se vidi i osjeti. Turizam je možda i prvi prepoznao kako je i gost sa psom osoba koja donosi prihod. I da postoji veliki broj stranih turista koji će izabrati Hrvatsku kao destinaciju ako mogu povesti svog psa sa sobom. Isto je i s domaćim gostima, koji nažalost često ne otputuju nigdje jer ne znaju ili nemaju kamo sa psom. Čak i ako uspiju naći smještaj u koji mogu povesti i ljubimca, znaju da neće moći psa skoro nigdje voditi sa sobom…
Ono što Hrvatska ne razumije je ovo: htjeli to neki ili ne, psi postoje – žive s nama i medu nama. I treba im osigurati da vode sto kvalitetniji život, pogotovo u gradovima. Zašto? Zato što to direktno utječe i na život samih ljudi – skrbnika pasa i svih ostalih ljudi koji su u njihovoj blizini. Većini ljudi koji imaju psa kao kućnog ljubimca on/ona je dio obitelji, njihov prijatelj i utjeha u teškim trenucima. I utoliko bi bilo pravedno omogućiti im da mogu podijeliti svoj život u potpunosti sa svojim psom.
Posljedično to može dovesti i do drugih problema – problema u ponašanju pasa ako im se život svodi na ograničene šetnje i čekanje skrbnika da se vrati kući – kao što je destruktivno ponašanje i anksioznost. Takvo ponašanje direktno utječe na skrbnika i njegovu okolinu, i tu dolazi do “začaranog kruga”.
No u cijeloj priči postoji i druga strana. Priča o neodgovornim skrbnicima pasa. Koji ne žele uzeti u obzir da ne trebaju svi voljeti pse, pogotovo baš njihovog psa, i da se neki ljudi boje pasa. Ne uzimaju u obzir da izmet koji ostave iza svog psa narušava taj balans koji želimo postići – da su svi sretni, odnosno da nitko nikome ne smeta. Je li to pravedno prema djeci koja se igraju u travi, prema prolazniku koji ugazi u izmet na pločniku, prema paru koji sjedi na klupici izmjenjujući nježnosti uz smrad izmeta ili osobi koja ide na posao i kao modni dodatak nosi blatnjavi otisak šapica…svakako nije!
Zašto bi onda oni bili tolerantni prema našim psima? Tu je ključna riječ tolerancija, jer nije cilj da svi zavole pse, već da ih mogu tolerirati bez problema.
Zato, počistite iza svojih pasa. Nemojte dopustiti da vaš pas trči okolo bez kontrole, pogotovo oko djece, da gura glavu u kolica, u vrećice, skače i slini po ljudima, laje neprestano, itd..
Ako naiđete na nekog tko se boji pasa, nemojte vikati: Ma neće vam ništa! To toj osobi u tom trenu ništa ne pomaže, dapače, može razviti još veći strah ili/i još veće negativne emocije prema psima. Poštujmo osjećaje i mišljenje drugih ljudi, pa makar se mi s time ne slagali. Oni za to imaju svoje razloge.
Kada ste među drugim ljudima, budite uvijek svjesni onog što vaš pas radi, jer ste vi odgovorni za njega!
Psima treba pomoći kako bi se znali pravilno (za naše ljudske standarde) ponašati u raznim situacijama. Pogotovo to vrijedi za pse u gradovima. Budite pravedni i prema njima pa ih socijalizirajte odmalena, prođite tečaj za obuku i socijalizaciju pasa, bavite se sa svojim psom i naučite ga na pozitivan način što od njega očekujete.
Zajednički je život moguć, uz međusobnu toleranciju, poštovanje i malo truda. 🙂
Dobrodosli u moj Blog!
Pozivam vas da mi se pridruzite na mojem putu – a to je promocija pozitivne komunikacije prema zivotinjama.
Nadam se da e vam biti i zabavno i poucno!!
