Živimo u dobu promjena što se tiče odnosa i rada sa životinjama. Vjerujem da su promjene takve da je sve veći naglasak na tome kako se životinja osjeća i kako postići što jasniju i pozitivniju komunikaciju. Da bi tome doprinijeli trebamo početi mijenjati i terminologiju koja se koristi. To nije od krucijalne važnosti, no jedan je dio velikog puzzla kojeg trebamo slagati kada se radi o našem odnosu s drugim bićima – jer riječi imaju veliki utjecaj na nas ljude, na naše osjećaje i ponašanje.
Zato bi primjerice bilo dobro iz našeg vokabulara vezanim za rad sa životinjama izbaciti riječ Dresura, jer ona implicira da se radi o nekoj “zvijeri” koja nema emocije i koju trebamo ukrotiti, pokoriti. Jer to se zapravo radilo i smatralo primjerenim već dulje vrijeme.
No u današnje doba znamo koliko su životinje osjećajna i osjetilna bića i da ih ne bi trebali tjerati kroz razne oblike zastrašivanja da rade ono što mi želimo (kod pasa koristeći razne ogrlice koje nanose bol, fizičke korekcije koje nanose nelagodu itd.; kod konja bičevi, korbači, jake žvale, žvale općenito itd.).
Kako bi mijenjali svijest javnosti o toj problematici (jer se takve stvari još uvijek znaju koristiti u radu sa životinjama), želimo mijenjati i riječi koje vežemo uz sam rad/život sa životinjama.
Nastavno tome počeli smo govoriti Trening umjesto Dresura, što je bolje jer implicira da životinju nešto učimo (kao i što koristimo riječ trening u sportu). Što znači da smo uvidjeli da oni imaju odličnu sposobnost učenja i da ih kroz trening možemo navesti/podučiti da rade određene radnje. No ono ne obuhvaća to da ih mi neminovno dok ih treniramo podučavamo i druge stvari, osim nekih određenih vještina.
To kako i što ih treniramo utjecat će i na njihov svakodnevni život, i ne uključuje sve ostalo što se pritom dešava. Već sam pisala Blog o tome kako je primjerice svaka šetnja sa psom zapravo i trening, jer htjeli mi to ili ne, pas (životinja) će u svakoj interakciji s nama i s okolinom nešto zaključiti i naučiti, a često to niti ne primjećujemo. A to sve prate i njihove emocije. Takve stvari ne možemo razdvajati. Znači riječ trening ne obuhvaća cijelu sliku. Obuhvaća onaj tehnički dio gdje životinju podučavamo određenu radnju, no mi zapravo automatski radimo i puno više.
Nakon toga smo počeli koristiti riječ Školovanje jer ono ipak malo više obuhvaća od Treninga. Riječ implicira da psa kroz neki period nešto podučavamo i pripremamo za svakodnevicu. Što je bolje, no ni to potpuno ne obuhvaća cijelu sliku.
Ono što zapravo radimo od onog trenutka kada dovedemo životinju u svoj život – mi ju Odgajamo. Bilo da je to jako mlada životinja ili već starije dobi, mi ju CIJELO vrijeme odgajamo da se što bolje i lakše prilagodi našem ljudskom načinu života.
Odgoj sve obuhvaća: od socijalizacije, prehrane, školovanja, pružanja fizičke i mentalne stimulacije, modificiranja okolnosti da se životinja što ugodnije osjeća (pogotovo vrijedi za one s problemom u ponašanju), brige o zdravlju i gradnji odnosa koji bi se trebao bazirati na međusobnom razumijevanju, poštovanju i suradnji.
Jednako tako trebamo mijenjati terminologiju vezanu za to kako komuniciramo s njima. Primjerice ne bi trebali govoriti riječi kao Naredba jer riječ implicira da životinja mora raditi to što želimo bez pogovora i bez obzira na sve. Što je apsolutno nemoguće, nepravedno pa nekada čak i okrutno.
Životinje nisu naši robovi, nisu roboti, a niti su stvarno naše vlasništvo kako mi to često gledamo. Oni su živa bića koji ovise o nama i našoj volji (često ne svojevoljno), najčešće nas ne razumiju jer nismo jednaka vrsta, i odlično nas toleriraju iako bi nam mogli nanijeti veliku fizičku štetu.
Baš zato što smo ih mi odlučili dovesti u naš život tu leži i naša velika odgovornost. Zato im nećemo naređivati već ćemo se potruditi naučiti što više o toj životinjskoj vrsti (o njihovoj komunikaciji, motivaciji, emocijama, o karakteru jedinke itd..) i na njima što razumljiviji način davati im Signale – što bi mi voljeli da oni naprave u datom trenutku.
Znači signalizirati im. Signale koristimo unutar odgoja kao jedan od oblika komunikacije.
Životinje jako dobro čitaju naš govor tijela i kemijske promjene u nama pa trebamo i tu biti odgovorni i svjesni da i tako s njima komuniciramo (i to su im signali), te se trebamo potruditi da to nikada nije za njih prijeteće. Kako što jasnije signalizirati životinji što želimo, o tome ću pisati u nekom drugom Blogu.
Također bi trebali promijeniti riječ Vlasnik, jer implicira to što sam spomenula da su oni naše vlasništvo. Što svakako nisu. Jeli moguće posjedovati neko biće? Nije, jer ono zapravo pripada samo sebi (govorim o nečijoj volji). No mi imamo mogućnost upravljanja njegovim životom, što i radimo. To je velika stvar i treba tome pristupati s potpunim poštovanjem.
Na engleskom ima odličan izraz koji se u zadnje vrijeme koristi a to je Guardian – netko tko se brine i čuva nekoga.
Naš ekvivalent bio bi recimo Skrbnik, iako u potpunosti ne objašnjava naš odnos sa životinjom.
Voljela bi da razmislite kako izbor riječi može nesvjesno utjecati na to kako nečemu/nekomu pristupamo (opčenito), i kako nam samo promjena u izboru riječi može pomoći da budemo što bolji skrbnici životinja za koje se brinemo. Jer zapravo to radimo – brinemo se o njima, odgajamo ih, školujemo, dijelimo svakodnevicu, komuniciramo i volimo.
Kroz promjenu nekih starih navika, stvorit ćemo nove – one koje su prihvatljivije za naš odnos s našim ljubimcima.