Razni su razlozi koji mogu utjecati na to da pas ne napravi ono što od njega tražimo. Najčešće se mi tada ljutimo i frustriramo, naš pas to vidi i osjeti, te se šanse da nšsto napravi sve više smanjuju jer ne želi doživjeti negativnu posljedicu (a naučio je iz iskustva da takvo naše ponašanje rezultitra nečim nelagodnim) – da bi se mi tada jos više frustrirali i tako se cijela priča samo vrti u krug.
Umjesto toga, trebamo se zapitati zašto pas nešto nije napravio. No još prije toga trebamo razlikovati to da naš pas ne mora “poslušati” već on ono sto tražimo od njega treba htjeti napraviti (svojevoljno).
Zašto je to ključno? Zato što ako gledamo na svojeg psa kao na biće kojim mi upravljamo i ono mora raditi ono sto mi želimo, i kada mi želimo, tada oduzimamo psu pravo na osjećaje i potrebe. Tada je to skoro pa robovlasnički odnos gdje smatramo da imamo pravo psu nešto narediti i zapovjediti. Gledamo na psa kao na “stroj koji mora nešto odraditi besprijekorno, a u suprotnom je u kvaru”. Nije nam to lako čuti, no važno je taj dio osvijestiti.
No psi nisu niti naši robovi, niti roboti – oni su osjećajna bića s individualnim osobinama, te na njihovo učenje i ponašanje utječe cijeli niz faktora.
Naravno da ponašanje našeg psa trebamo imati pod kontrolom, zbog njega samog, kao i okoline, no to se može i treba postići suradnjom i poštovanjem. Tada ne naređujemo i očekujemo bez razmišljanja, već podučavamo, dajemo signale i ako pas zapne, pomažemo mu da bude uspješan u onome što mi želimo od njega.
Dakle ako pas nije odgovorio na naš signal kako smo ga učili, tada treba prvo pogledati cijelu sliku. Cijeli niz stvari (okolnosti) je moglo utjecati na ponašanje našeg psa u tom trenutku.
Potrebno je provjeriti da li psa nešto boli, je li mu je prevruće ili hladno, je li žedan ili pregladan. Treba uzeti u obzir i dob psa, pogotovo kada je pas u pubertetu te su mu koncentracija i pažnja puno slabiji. Ili kada je zov prirode izrazito jak, kao kada se radi o nagonu parenja. Psi koji imaju “zadatak” kao lovački psi primjerice će prirodno radije odabrati trag nego nas. Sve to može utjecati na smanjeni odaziv na naše signale.
Moguće je da psa nismo naučili psa da naš signal vrijedi svugdje i uvijek. Tada je na nama da pomognemo psu da to shvati, te se vraćamo učenju – radimo na signalu postepenije ako je potrebno (mali koraci) u različitim okolnostima (u početku lakšim) i koristimo odgovarajuću motivaciju.
Možda je baš u tome trenutku kada smo dali signal okolnost bila preteška, bilo je previše toga sto psu odvlači pažnju, a naš signal još nije dobio toliku vrijednost da situaciji može parirati. Možda je motivator bio preslab. A možda je pas samo umoran…
Moguće je da i mi nismo jasni u tome što želimo od psa, jer nije važno da li mi smatramo da je signal jasan, pitanje je kako to pas vidi. Zna nam se dogoditi da nismo ni svjesni da signal izgovaramo svaki puta drugačije ili je naš govor tijela drugačiji – to može zbuniti psa jer oni lako ne generaliziraju. Tada to trebamo osvijestiti i sjetiti se na koji način smo psa učili, te mu dati jasniji signal ili ga učiti da je signal općenitiji (drugačiji tonovi, položaji tijela, okolnost).
No mi znamo i dodatno zbuniti psa, npr. najčešće koristimo signal Dođi kada želimo da nam pas dođe, no koji put vičemo: Odi, ajde, brzo brzo, idemo, vičemo pseće ime ili samo mašemo rukom… Ako psa nismo učili da su sve te riječi isti signal, njemu je to naravno teško povezati. Eventualno uspije povezati s vremenom jer svi mi imamo određeni govor tijela koji tada najčešće koristimo pa nas pas može “pročitati” preko toga.
Znači kada vam se dogodi da se pas “ogluši” na signal, pitajte se prvo zašto, što bi sve mogao biti uzrok. I nemojte odmah kriviti psa. Psi nikada ne rade nešto namjerno zato da bi nam napakostili. Oni rade ono sto im se isplati i donosi im ugodu i korist. Radimo to i mi sami, jer je to najprirodnija stvar (stvar preživljavanja). Zato tu nema mjesta ljutnji, trebamo zaboraviti svoj ego i razmisliti: što mogu napraviti da pomognem svojem psu da jasnije shvati što želim od njega i da on to rado učini.
Tako čete sa psom razviti čvrst i pozitivan odnos, koji se temelji na razumijevanju i međusobnom poštovanju – odnos u kojem če pas rado sudjelovati.
Najčvršći i najljepši odnos sa psom imamo kada pas bira nas – ne zato što nas se boji i želi izbjeći negativne posljedice, već zato što smo mi izvor svega najboljeg – jer ga mi motiviramo, nagrađujemo, štitimo, brinemo se za njega i razumijemo ga.
