Kada dođe do toga da nas ponašanje naših ljubimaca frustrira, trebali bi znati da se slična stvar dešava i njima. Tu se zapravo radi o međusobnom ne razumijevanju. To najčesće vodi do razdora u odnosu i komunikaciji, gdje međusobno gubimo povjerenje i sve nam je teže postići ono što zapravo želimo.
Vrtimo se u krug, frustracija raste i najčešće obje strane odustaju od daljnje suradnje.
Da bi razriješili takvu situaciju i popravili odnos treba napraviti više stvari. Prvi potreban korak je odmaknuti se od situacije i pogledati cijelu sliku.
Više o tome sam pisala u ovom članku: Moj pas ne sluša
To je izuzetno važno jer se uvijek radi o tome da postoji logičan razlog zašto nas ljubimac nešto radi ili ne radi, a mi to ne razumijemo ili ne vidimo. Najčešće ne poznajemo dovoljno na koji način oni uče i poimaju svijet, jer mi to gledamo i doživljavamo kroz ljudske oči. Što automatski dovodi do problema jer kao druga vrsta naravno da nismo jednaki, dok često od njih očekujemo da nas razumiju na ljudski način (najčesće nismo toga ni svjesni).
Odličan primjer toga bi bilo vikanje psu NE kada radi nešto sto ne želimo. Naravno da je nama jasno na sto točno mislimo, no našim ljubimcima je najčesće taj signal preopćenit, buni ih, sprječava ih da rade nešto što je njima od vrijednosti i dovodi ih do frustracije. Kroz takav pristup mi zapravo sami sebe prezentiramo kao nekog tko im nešto oduzima i nanosi negativnu posljedicu, te automatski narušavamo odnos.
Vise o tome sam pisala u članku: Floki, NE
Ono sto još dovodi do frustracije je da najčešće ne uzimamo u obzir da naši ljubimci rade ono što je za njih prirodno i važno (od vrijednosti). Primjerice kod pasa to bi bilo lajanje, kopanje, trganje/žvakanje, trčanje za nečim od vrijednosti, jedenje s poda i dr. Sve su to radnje koje su njima kao vrsti važni za preživljavanje i potpuno prirodni. Nas to najčesće smeta i ljutimo se na njih, dok to njima nije razumljivo i frustrira ih.
Naravno, to ne znači da ćemo ih pustiti da rade sve to nesmetano. To ne odgovara našem ljudskom načinu života a i često bi njihova sigurnost bila ugrožena. No ipak to moramo uzeti u obzir jer se inače borimo protiv prirode, a nije nam cilj svađati se našim ljubimcem i to oko nečega što oni ne razumiju da smiju ili ne smiju kako mi to poimamo.
Zato im trebamo omogućiti da one radnje koje njima jesu važne mogu raditi u kontroliranim uvjetima i na siguran način. Primjerice trebamo im omogućiti igračke koje mogu žvakati i trgati, umjesto da se ljutimo jer su nam izgrizli cipele i slično. Ako je primjerice žvakanje za psa kao vrstu važno (u početku zbog toga sto ih zubi “smetaju” jer rastu i namještaju se u čeljusti, a kasnije jer bi u prirodi morali trgati i dobro žvakati pronađenu hranu) jer je nužno za preživljavanje , tada je važno da im pronađemo alternativu i omogućimo da se prirodno ponašaju.
Ako ćemo ih u tome priječiti, nanositi negativne posljedice i slično, u njihovim očima ćemo sebi smanjiti vrijednost, povjerenje će se gubiti i odnos će se narušavati. Posljedično frustracija če i kod njih rasti jer se nemaju prilike ponašati na prirodan način.
To nikome nije u interesu.
Isto tako za one radnje koje su potencijalno opasne (pas ne dolazi na poziv, jede s poda itd..) na nama je da ih naučimo da radije izabiru radnje koje mi želimo da rade. To sve možemo postići kroz pozitivan pristup u radu, o tome sam više pisala u ovim člancima:
Što je to pozitivna komunikacija i Dobre strane treninga i pozitivne komunikacije.
Dakle, sjetite se za njih su neke radnje potpuno prirodne i od velike važnosti, znači natječemo se sa nečim velikim (prirodnim). Ako ćemo na silu ili kroz ljutnju životinju natjerati da odustane od tog nečega, opet sebi smanjujemo vrijednost, a posljedično kod njih želja za tim nečim može samo rasti. Zašto? Jer je prirodno za tu vrstu da to želi i radi. zato bi umjesto sukoba i ljutnje, trebali učiti svojeg ljubimca da su one radnje koje mi želimo da rade jednako ili još vrjednije. Da li je lagano? Najčešće nije. No sve drugo nije zapravo pravedno i nećemo postići željeni rezultat – a to je da imamo odnos sa svojim ljubimcem koji je pun razumijevanja, povjerenja i koji funkcionira.
Postoje načini kako to postići, ako ne znate sami posavjetujte se s educiranim stručnjakom. No prije svega stanite, udahnite i sjetite se da je to druga vrsta, koja ipak drugačije uči, komunicira, poima svijet i ima drugačije (ne sve) interese od nas.
Dakle, nema se potrebe ljutiti na svojeg ljubimca zato što radi ono što je ze njega/nju potpuno prirodno.
U suprotnom, ono sto se također posljedično najčesće dogodi je da izgubimo međusobno povjerenje i razumijevanje.
To je ono s čime se najčesće susrećem u radu.
No čim uspostavimo novu vezu baziranu na svojevoljnoj suradnji, svari se mijenjaju. Kako ljudi promijene svoje ponašanje, mijenja se i ponašanje tog ljubimca. To naravno nije dovoljno, i dalje treba učiti ljubimca one radnje koje su nama poželjne, no sada su stvari drugačije. Ljubimac ima povjerenje i želi surađivati, želi sudjelovati. Ljudi su smireniji i sigurniji jer znaju kako pomoći svom ljubimcu, i frustracija se topi.
Da bi uspostavili vezu, odnos i komunikaciju s drugom vrstom, trebamo ju što bolje poznavati (prirodne navike/potrebe, način komunikacije, učenja itd.). Tada trebamo svoje ponašanje prilagoditi tome (da ne izgledamo prijeteće, da radimo s njima na njima razumljiv način itd.), primijetiti i uzeti u obzir individualnost jedinke i oboružati se sa strpljenjem.
U radu i odnosu sa našim ljubimcima nema mjesta frustraciji.
Naravno da će se pojavljivati, i to je normalno. No trebamo se potruditi mijenjati i prilagođavati situaciju i sebe tako da se frustracija topi i lagano nestaje.
Tada ćemo svi odahnuti – i mi i nasi ljubimci…