U današnje doba znamo da postoji niz pristupa i metoda učenja psa sto želimo da radi, bez potrebe da mu se nanosi bol, zastrašuje ga se, prijeti, dere, gura u poziciju itd…
Tržište za kućne ljubimce je široko i oprema je raznolika. Znači, sve se svodi na naš izbor koju opremu ćemo koristiti.
Kao osnova, potreban nam je povodnik i nešto na sto ćemo povodnik vezati.
Najčešće na psa stavljamo ogrlicu i krećemo u šetnju.
Najčešće, štene/pas uči da će kroz potezanje doći do svojeg cilja (livade, drugih mirisa, pasa itd..) i prihvaća da je to sastavni dio šetnje, uključujući gušenje, kašljanje i bol, jer je to jedini način da nekamo stigne.
Čak i ako je savladao ne potezanje na povodniku, ako pas ima davilicu ili čak i običnu ogrlicu te se nešto nenadano dogodi i pas naglo potegne, ozljede mogu biti ozbiljne čak i pogubne. Šanse za ozljedama su veće ako se takav pristup koristi pri samom učenju i koristi se dugotrajno, no nažalost dovoljan je i jedan “krivi” potez za dugotrajne posljedice…
Postoje istraživanja koja potvrđuju cijeli niz medicinskih problema koje pas može razviti radi cukanja i potezanja preko ogrlice. I to ozbiljnih i nepovratnih problema.
Zato uz rad sa psom, birajte i opremu koja ne može štetiti vašem psu.
S obzirom na to da nam se to ne sviđa, odlučimo sami ili uz nečiju pomoć psa naučiti da to ne radi.
Česti savjet je da se psa dobro “cukne” (s ciljem da psa odučimo od onog sto smo ga sami nesvjesno naučili), znači da psa naglo povučemo unazad kratkim trzajem, te od psa očekujemo da će shvatiti da trzaj znači prestani potezati. U ovom Blogu neću pisati o tome kakve asocijacije pas tada stvara, odnosno ne stvara, već želim prikazati jednu tipičnu sliku.
Posljedično, vrlo često pas ili povlači još više (uključujući jače gušenje i kašljanje), ili počne gristi lajnu, (neki i naše ruke) ili se počne bojati opreme ili/i naših ruku, te neki psi čak i samih šetnji.
Oni psi koji uz učestalo i učestalo cukanje uspiju povezati da im se više isplati hodati uz nas da ne osjećaju bol na vratu, vrlo često razviju razne druge oblike ponašanja koji nam se najvjerojatnije neće svidjeti, kao reaktivnost na povodniku.
Nadalje, pas koji je reaktivan na povodniku, njega cukamo još jače misleći da će tako naučiti da ne smije iskazivati agresivno ponašanje. Nažalost pas može samo povezati da mu tu nelagodu/bol donosi taj drugi pas ili čovjek/dijete ovisno na što laje/reži. Time zapravo pojačavamo negativnu asocijaciju!
Znači, važno je napomenuti da odabir opreme utječe i na ponašanje i emocije našeg ljubimca.
Znači, imamo neki izbor. Možemo generalno rečeno birati između ogrlice ili oprsnice (koja je bolji izbor za psa jer ne pritišće vrat iako neki modeli mogu nanjeti nelagodu čak i neka oštečenja).
Ako nas pas poteže tada ljudi najčešće mogu birati između poludavilice (ogrlica s metalnim dijelom koji dijelomicno stišće i davi psa), varijacije s bodljama (koja radi na principu da psu zabija metalne bodlje u grkljan i cijeli vrat s ciljem nanošenja boli/jače nelagode kada potegne) i davilice (ogrlica koja dok davimo psa jedini otpor nalazi na psećem vratu i grkljanu, znači nema stoper). Sama činjenica da davimo psa, kako i sama ogrlica nosi naziv, ne samo da je nepotrebna, već i okrutna.
Dodatna činjenica je da nitko ne uči lakše, brže i bolje uz nelagodu ili bol, pa tako ni naši psi.
Iako je oprema koja nanosi bol zabranjena i zakonom, još uvijek je u prodaji…
Uz razvijanje znanosti, empatije, mogućnosti shvaćanja i promatranja što nam psi poručuju, kako se osjećaju i kako uče, logičan je bio sljedeći korak – razviti opremu koja će isto tako (kao davilica) služiti kao pomagalo u učenju, a neće psu nanositi bol/nelagodu, ili će to barem biti minimizirano. Uz ta pomagala se svakako preporučuje i paralelno učenje psa da hoda na opuštenom povodniku uz pozitivne metode koje umjesto cukanja uče psa što želimo od njega na način koji može lako i brzo shvatiti, te ga se na to potiče i motivira.
Znači to su pomagala pri učenju koja nam pomažu kao oblik prevencije (pas može manje ili uopće potezati). Jednom kad pas nauči lijepo hodati na povodniku, pomagala nam više nisu potrebna, iako ih naravno možemo zauvijek koristiti jer psu ne predstavljaju ništa negativno. Dapače, asocijacija vezana za opremu je pozitivna jer im je uvijek donosila pozitivne posljedice.
Takva oprema je rađena na principu da psa zaustavlja/usporava kontrolirajući njegovo tijelo ili glavu.
Odabir opreme ovisi o veličini psa (jačini), obliku glave psa, načinu potezanja, uzet ćemo u obzir je li pas reaktivan na druge pse, te u kakvom okruženju psa najčečće šećemo (puno ljudi, prometa, pasa, djece itd….), također i tko ga sve šeće (djeca, starije osobe itd..).
Opremu koja ide na pseću glavu treba znati pravilno psu prezentirati kako ga ne bi smetala, i kako bi ju rado prihvatio – u suprotnom može doći do frustracije, pogotovo što izrazito restiktira kretanje glave. Zato nisam baš pobornik takve opreme, iako ne nanosi bol.
Preporučujem zato orme koje imaju naprijed kopčanje (no pull harness) – rade na principu da psa zaustavljaju i lagano okreću prema nama bez ikakvog nužnog potezanja rukom.
Kopčanje nije visoko na grlu već na prsima pa nema davljenja.
Svaka šetnja postaje ujedno i trening (znači učimo psa sto želimo, oprema nam pomaže i olakšava), plus zbog opreme pas nema priliku “vježbati” potezanje i na taj način biti nagrađen za to.
Važna napomena je da naravno i takva oprema može nanijeti fizičku štetu pa je potrebno istražiti modele prije kupnje. Ima ih i takvih gdje se jako pazi na udobnost, sigurnost kao i utjecaj na pravilno kretanje psa!!
Te kako sam napomenula, vremenom kada pas nauči hodati na opuštenom povodniku tada ju možemo koristiti i kao običnu ormu koja se koča na leđima samo (jer večina ima obje opcije na sebi) ili je dovoljna i udobna ogrlica.
VAŽNO – psa NIKADA nećemo kopčati na prsa ako/kad ga šećemo na dugom povodniku, tad ga se kopča klasično samo na leđa – može doći do ozbiljnih ozljeda ako pas odluči pojuriti.
Vježba lijepog hodanja na povodniku – NE znači hodanje zalijepljeno uz našu nogu i gledanje u nas – uspješno je savladana kada pas hoda na opuštenom povodniku (u obliku slova J) pokraj, malo iza ili malo ispred nas, u svim okolnostima. K tome je i pa opušten i veseo, te niti nas, niti opremu ne smatra prijetnjom ili izvorom nečeg negativnog.
Ako se pak radi o plahom psu ili psu koji još nije naučio šetati na opremi, te ako postoji mogućnost da se pas izvuče iz ogrlice (bilo radi panike ili jer žarko želi do nečega doći) tad nam opet može pomoći oprema.
Postoje orme koje su duljeg dizajna (pokriju veći dio tijela) te se pas može teže iz nje izvući.
Druga opcija je obuči psu i ogrlicu i ormu te psa vezati i na ogrlicu i ormu kako bi u slučaju izvlačenja s ogrlice pas i dalje bio vezan na ormu. Za to nam je potreban radni povodnik ili razdjelnik.
Kruže informacije da je potrebno plahe i pse sa strahovima šetati na davilici jer će tada teže pobjeći. Logično je da će pas kojeg šećemo na opremi koja ga davi teže pobjeći – radi se o fizici – smanjujemo prostor oko vrata kroz koji pas može provući glavu.
No kako sam već pisala možemo stvoriti cijeli niz drugih negativnih posljedica.
Također psa koji je u ogromnom strahu i panici niti ne želimo još šetati, ne na klasičan način niti ne odmah na mjestu koji mu izaziva paniku. Ako već moramo tad je to kratko i osiguramo se opremom koja mu neće izazvati dodatnu nelagodu te koja može samo povećati strahove.
Ponovo ću naglasiti važnost broja telefona na opremi i naravno pas mora zakonom biti čipiran (važno je provjeriti jesu li vaši podaci upisani u centralnu bazu).
Znači postoje opcije, na nama je da razumijemo kako psi uče, da znamo čitati njihov govor tijela, te uzeti u obzir i njihovu dobrobit.
Oprema je veliki dio zajedničkog života sa psom i važno je dobro se informirati o njoj 🙂