Kada su pušteni, psi međusobno ostvaruju komunikaciju na određenoj udaljenosti (ovisno o okolini u kojoj se nalaze) te njihova komunikacija varira.
Postoji mogućnost da jedan ili oba psa odaberu opciju u kojoj se uopće ne upoznaju.
Moguće da jedan pas želi ostvariti neki kontakt i želi upoznati (istražiti) drugog psa te će mu prići.
Ovisno o namjeri, životnom iskustvu te naučenim/urođenim socijalnim vještinama prilazak će biti «pristojan» ili «nepristojan». Odnosno prijateljski ili s ciljem izazivanja i (potencijalnog) sukoba.
Ako pas prilazi s prijateljskim namjerama odnosno bez inicijalne želje za sukobom prići će u luku, opuštenog govora tijela, te će najčešće krenuti njuškati stražnjicu drugog psa (ponekad lice, predio usta).
Drugi pas može odlučiti ne sudjelovati – kretati se dalje od psa ili će prihvatiti poziv na upoznavanje te će također krenuti njuškati stražnjicu drugog psa.
Ovisno što iščitaju i zaključe takav susret može završiti s razilaženjem, igrom ili sukobom.
Kada psi žele izazvati drugog psa i ući u sukob prilazak će biti direktan (ravan), tijelo će biti napeto (ukočeno) s nagnutom posturom prema naprijed. Drugi pas će ili svojim govorom tijela pokušati umiriti drugog psa i pokušati izbjeći sukob, krenuti bježati ili će govorom tijela pokazati da želi ući u sukob (no sukob može i ne mora biti ostvaren).
Situacija se može izmijenjiti unutar par sekundi.
Da bi psi mogli iskomunicirati svoje namjere važno je da za to imaju dovoljno prostora što prilasci na povodniku onemogućuju.
Naše ulice su najčešće ravne, pločnici ponekad uski te pravocrtni i direktni prilasci dva psa na povodniku može dovesti do njihovog iščitavanja potencijalne želje za sukobom kod jednog/oba psa.
Mi ih time stavljamo u neprirodne i nezavidne odnose gdje psi vremenom mogu razviti nelagodu/strah što može dovesti i do aktivnijih reakcija (kao režanje, lajanje pa i ugrizom).
Također kako sam napisala često se i ne žele upoznati i izabrali bi drugu rutu ili ne bi prošli tako blizu drugog psa.
Govorom tijela pokazuje veliku nelagodu.
Ponekad je dovoljno jedno nelagodno iskustvo da pas stvori negativnu asocijaciju na druge pse dok je na povodniku. No to može prijeći i na opću negativnu asocijaciju na sve pse (bilo na povodniku ili pušteni).
Primjer bi bio ako se dva psa zapetljaju s povodnicima pa dođe do panike jer nemaju izlaz iz situacije ili ako je jedan pas pokušavao svojim govorom tijela izbjeći susret no nije uspio a drugi pas mu je prišao naglo.
Može se dogoditi i kod dva prijateljski raspoložena psa da u pokušaju igre na povodniku dođe do toga da veći i jači pas ugazi ili sruši manjeg psa te se manji pas uplaši.
Scenariji i kombinacije gdje susreti na povodniku mogu poći po zlu su mnogobrojni.
Psi na povodniku će ako ne žele susret početi davati umirujuće signale (kao primjerice kada pas brzo obliže usta, brzi okret glave) ili će početi raditi neku zamjensku radnju kao njuškanje poda. To će najčešće raditi već na većoj udaljenosti, čim ugledaju drugog psa.
Ako to primijetimo trebamo prepoznati da je našem psu potencijalno nelagodno i trebamo napraviti luk dok se mimoilazimo s drugim psom. Ako imamo psa koji se baš boji drugih pasa i ima već stvorene negativne asocijacije tada nećemo ni pokušavati proći pored drugog psa (no na tome je potrebno početi aktivno raditi uz stručnu osobu kako bi pas promijenio asocijaciju i emociju).
Drugom psu komunicira da ne želi sukob ili općenito interakciju.
Luk (koliko nam teren dozvoljava) bi trebali općenito raditi kako bi automatski stavili oba psa u položaj koji nije potencijalno prijeteći.
Povodnik bi trebali držati opuštenim no imati kontrolu nad kretanjem našeg psa kako ne bi mogao «poletjeti « prema drugom psu. Vrijedi i za prilazak ljudima.
Ako imamo psa koji želi prijateljski prići svakome psu, trebamo ga naučiti signale s kojim ćemo moći po potrebi preusmjeriti njegovu pažnju na nas kako bi mogli mirno proći kraj drugih pasa.
Prilzak svakom psu nije socijalizacija, o tome sam pisala ovdje: https://www.vagabond.com.hr/sto-nije-socijalizacija-pasa-prvi-dio/)
Postoji veliki broj pasa kojima prilasci drugih pasa iz raznih razloga mogu dodatno pojačati negativne asocijacije i emocije na druge pse. Zato je važno da NE prilazimo sa svojim psom nepoznatim psima.
POGOTOVO kad nas još druga osoba i zamoli ili ako vidimo da se pokušava maknuti.
Vrijedi i za situacije kada je naš pas pušten no ugledamo psa na povodniku. tada je potrebno našeg psa pozvati i vezati. Neka vam to postane vizualni signal da odmah zovete i vežete svojeg psa. Zato je važno imati dobro izvježbam signal Dođi.
Također ako primijetite žutu oznaku na povodniku – to je signal da tom psu svakako ne prilazimo te je važno to ispoštovati.
O prilascima drugim psima sam pisala i ovdje: https://www.vagabond.com.hr/molim-ne-prilazite/
Razlozi mogu biti različiti.
Ako se baš radi o psu prijatelju kojeg naš pas dobro poznaje tada se naravno mogu pozdraviti no i tada je potrebno paziti.
Ako ispadne da oba (međusobno nepoznata) psa baš žele ostvariti susret na prijateljski način tada se možemo povoditi «pravilom tri sekunde» jer kako sam pisala susreti na povodniku mogu lako završiti s negativnim posljedicama i bolje da to traje kratko i slatko.
Znači priđete u luku jedni drugima, pratite kretanje psa tako da ne dođe do zapetljavanja a povodnik je više opušten nego napet.
Prvi kontakt je jedna sekunda, brojite dvije sekunde i na trećoj već zovete psa da se nastavi kretati s vama.
Kako sam već gore spomenula, da bi to uspjeli dobro je imati izvježbane signale kao Idemo s kojima to možete lagano izvesti.
U suprotnom ako potegnete (cuknete/korigirate) svojeg psa ako je na ogrlici svaki put kada ne želite da priđe psu/čovjeku on može stvoriti negativnu asocijaciju na drugog psa/čovjeka jer će osjetiti bol/nelagodu (psi uče kroz asocijacije).
Također, time možemo uzrokovati negativne zdravstvene posljedice. O tome sam već prije pisala.
Drugi potencijalni problem je da ćemo samo stvoriti frustraciju kod psa.
Da bi psi mogli razvijati svoje socijalne vještine i poigrati se tada je bolje da se susretnu kada su pušteni (na mjestima gdje je to zakonski dozvoljeno i sigurno je za pse). Pod uvjetom da je to stvarno benefit za uključene pse.
U ostali situacijama potrebno je imati svojeg psa na povodniku radi njegove sigurnosti kao i sigurnosti okoline.
Radi toga je važno učiti psa da boravak na povodniku nije nešto negativno već da to znači npr. kretnje i istraživanje okoline te dolazak do točke B gdje se igra sa psima (ako to voli i svi koji sudjeluju uživaju u tome).
Također važno je učiti psa da iako povodnik ograničava kretanje može donijeti i različite oblike zabave unutar radijusa duljine povodnika – npr. učimo psa da je super kretati se blizu nas ili da je fora stajati pored nas dok mi stojimo, možemo dok se krećemo/stojimo ubaciti neki trik koji pas zna i voli i slično.
Na određenim lokacijama možemo prekopčati psa na dulji povodnik (5m, 10m itd.) kako bi imao više slobode no i dalje ga imamo pod kontrolom.
Potrebno je znati ispravno služiti se s takvim povodnikom i paziti da ne ozlijedimo psa ili sebe.
Po gradu svakako je važno izbjegavati korištenje povodnika na izvlačenje (Flexi) jer s njima nemamo dobru kontrolu nas ponašanjem psa, njihov mehanizam zna zakazati u ključnom trenutku, može nam lako ispasti iz ruke te uplašiti/ozlijediti psa itd.
Postoje i mnogobrojne ozljede ljudi i pasa uzrokovani baš takvim povodnikom.
Takvi povodnici mogu se koristiti za pse manjeg rasta kada ih se na običnom povodniku dovede do neke livade gdje se mogu slobodnije kretati, no nikako po gradu.
Biti na povodniku, za psa ne treba značiti dosadniji (ograničen) način života.
Život psa možemo obogatiti na razne načine a i možemo/trebamo im omogućiti odlazak na mjesta gdje se mogu i istrčati i slobodnije kretati.
Općenito dok se krećemo s našim psom važno je da to radimo na odgovoran način, da time ne ometamo druge i ne ugrožavamo ničiju sigurnost i kvalitetu života.