Realno gledajući Hrvatska i nije previše “dog friendly” zemlja. Usprkos činjenici da u njoj živi veliki broj pasa. Zabranjeno nam je sa psima ulaziti u razne ustanove, javni prijevoz, kafiće, restorane, parkove, plaže, hotele, voditi na radna mjesta itd…
Zakon pse ne štiti u potpunosti, a još se manje provodi kada su ugroženi (vrijedi i za druge životinje). Vlasti (nacionalne i lokalne) najčešće su gluhe za vapaje onih koji žele pomoći i pomažu napuštenim i ugroženim životinjama.
No stvari se mijenjaju na bolje, to se vidi i osjeti. Turizam je možda i prvi prepoznao kako je i gost sa psom osoba koja donosi prihod. I da postoji veliki broj stranih turista koji će izabrati Hrvatsku kao destinaciju ako mogu povesti svog psa sa sobom. Isto je i s domaćim gostima, koji nažalost često ne otputuju nigdje jer ne znaju ili nemaju kamo sa psom. Čak i ako uspiju naći smještaj u koji mogu povesti i ljubimca, znaju da neće moći psa skoro nigdje voditi sa sobom…
Ono što Hrvatska ne razumije je ovo: htjeli to neki ili ne, psi postoje – žive s nama i medu nama. I treba im osigurati da vode sto kvalitetniji život, pogotovo u gradovima. Zašto? Zato što to direktno utječe i na život samih ljudi – skrbnika pasa i svih ostalih ljudi koji su u njihovoj blizini. Većini ljudi koji imaju psa kao kućnog ljubimca on/ona je dio obitelji, njihov prijatelj i utjeha u teškim trenucima. I utoliko bi bilo pravedno omogućiti im da mogu podijeliti svoj život u potpunosti sa svojim psom.
Posljedično to može dovesti i do drugih problema – problema u ponašanju pasa ako im se život svodi na ograničene šetnje i čekanje skrbnika da se vrati kući – kao što je destruktivno ponašanje i anksioznost. Takvo ponašanje direktno utječe na skrbnika i njegovu okolinu, i tu dolazi do “začaranog kruga”.
No u cijeloj priči postoji i druga strana. Priča o neodgovornim skrbnicima pasa. Koji ne žele uzeti u obzir da ne trebaju svi voljeti pse, pogotovo baš njihovog psa, i da se neki ljudi boje pasa. Ne uzimaju u obzir da izmet koji ostave iza svog psa narušava taj balans koji želimo postići – da su svi sretni, odnosno da nitko nikome ne smeta. Je li to pravedno prema djeci koja se igraju u travi, prema prolazniku koji ugazi u izmet na pločniku, prema paru koji sjedi na klupici izmjenjujući nježnosti uz smrad izmeta ili osobi koja ide na posao i kao modni dodatak nosi blatnjavi otisak šapica…svakako nije!
Zašto bi onda oni bili tolerantni prema našim psima? Tu je ključna riječ tolerancija, jer nije cilj da svi zavole pse, već da ih mogu tolerirati bez problema.
Zato, počistite iza svojih pasa. Nemojte dopustiti da vaš pas trči okolo bez kontrole, pogotovo oko djece, da gura glavu u kolica, u vrećice, skače i slini po ljudima, laje neprestano, itd..
Ako naiđete na nekog tko se boji pasa, nemojte vikati: Ma neće vam ništa! To toj osobi u tom trenu ništa ne pomaže, dapače, može razviti još veći strah ili/i još veće negativne emocije prema psima. Poštujmo osjećaje i mišljenje drugih ljudi, pa makar se mi s time ne slagali. Oni za to imaju svoje razloge.
Kada ste među drugim ljudima, budite uvijek svjesni onog što vaš pas radi, jer ste vi odgovorni za njega!
Psima treba pomoći kako bi se znali pravilno (za naše ljudske standarde) ponašati u raznim situacijama. Pogotovo to vrijedi za pse u gradovima. Budite pravedni i prema njima pa ih socijalizirajte odmalena, prođite tečaj za obuku i socijalizaciju pasa, bavite se sa svojim psom i naučite ga na pozitivan način što od njega očekujete.
Zajednički je život moguć, uz međusobnu toleranciju, poštovanje i malo truda. 🙂
