Pse manjeg rasta prati negativna reputacija malih Tasmanijskih nemani, histeričnih i krvoločnih bića. No činjenica je da pas manjeg rasta ne može na jednak način funkcionirati na ovom svijetu kao pas većeg rasta. Nemaju jednake šanse za preživljavanje, kao ni za konkurentnost.
Radi toga pas manjeg rasta razvija različite mehanizme obrane, a onaj najčešći je “napad je najbolja obrana”.
U stilu – samo mi probaj prići, ja sam izuzetno strašan i rastrgat ću te! Neka ti slučajno ne padne uopće na pamet!!
Zašto to oni rade i zašto dođu do tog zaključka? Iz STRAHA ili/i frustracije.
Strah je mogao biti genetski prenesen, kao informacija. Mogao se razviti i iz negativnih situacija gdje je pas naučio da veliki pas može nanijeti jaču ozljedu. Mogao je i vremenom zaključiti da mu svi psi mogu nanijeti ozljedu, neovisno o veličini. Te je moguća kombinacija navedenog.
Više o strahovima pročitajte ovdje: http://www.vagabond.hr/strahovi-kod-pasa/
Često čistokrvni psi manjeg rasta dolaze iz nekontroliranog uzgoja, od štancera ili od ljudi koji ne paze na temperament i zdravlje roditelja kod uzgoja. Križanci i mješanci često dolaze iz tužnih i teških životnih priča. Dakle, u tim situacijama psići mogu doći na svijet s predispozicijom za strah (ne svi s jednakom) ili/i s nekim zdravstvenim problemom uslijed kojeg osjećaju veću potrebu da se obrane (od potencijalne boli, veće ozljede ili to rade od nervoze), kao recimo iskrivljen kostur, dermatoze, slab vid i slično.
Neki psi nisu pravilno socijalizirani ili su bili izolirani od svijeta u tom ključnom periodu pa nisu vidjeli da psi postoje u različitim veličinama, oblicima i bojama niti su uspjeli učiti o psećem bontonu. Tada ne znaju dobro tumačiti pseću komunikaciju te može doći do međusobnih nesporazuma i sukoba.
Osim toga na ponašanje pasa utječemo i mi, gdje dolazimo do teme dizanja psa na ruke.
Kada je to dobro a kada nije?
Postoji velika razlika. Ako mi iz straha da našeg malog psa netko ne ozljedi (iako se to možda još nikada nije ni dogodilo) dižemo psa čim ugledamo bilo kakvog psa te se još uz to mi plašimo, vrlo ćemo vjerojatno naučiti psa da drugi pas = frka.
Zašto, jer će pas osjetiti naše stisnute mišiće, ubrzano disanje, uzbuđeni ton glasa, te moguće pojačano znojenje. Pas će vremenom zaključiti da drugi psi izazivaju u nama strah te će se posljedično i on početi bojati jer psi uče i od nas o svijetu. Pogotovo štenad i mladi psi.
U tom slučaju to nije poželjno jer uskraćujemo psu mogućnost da uči da i psi velikog rasta ili/i psi općenito mogu biti prijatelji ili da nisu prijetnja. Što pak naravno nažalost nije uvijek slučaj, pa je važno znati procijeniti kojem ćemo psu prići i kako.
NIJE cilj da se naš pas sa svakim psom pozdravi (tema za drugi Blog). Cilj je da uči da postoje raznoliki psi s kojima može i ne mora imati interakciju. No ako se mi plašimo da će se nešto dogoditi tada ne činimo uslugu našem psu jer mu usađujemo strahove. Sa strahovima nije moguće potpuno uživati u životu i svakodnevno funkcionirati.
No, nažalost često se dogodi da psi manjeg rasta ipak budu napadnuti od strane većih pasa ili pasa općenito, te kroz iskustvo nauče da oni mogu biti izvor nelagode, straha i boli.
Ponekad se to dogodi i u igri gdje veći pas nagazi na manjeg psa, sruši ga, zakotura i slično. Koliko će se pas uplašiti ovisi o tome koliko je pas stabilan, koliko je takvih iskustava imao, te kako smo mi reagirali.
Ako se i mi tada uplašimo, dati ćemo potvrdu da to nešto je bilo strašno. No ako mi ODMAH napravimo feštu i veselo no brzo maknemo psa iz situacije moguće da neće stvoriti jake negativne asocijacije. Naravno ne mislim to u situacijama gdje je pas ozbiljno napadnut, tada gledamo kako ćemo što brže stići do veterinara.
E sad dolazimo do toga kada JE dobro dignuti psa.
Važno je pse micati iz situacija koje su im stresne ili su potencijalno opasne.
PREVENCIJA je ključna, znači potrebno je paziti da se nešto ne dogodi. To znači nadzirati sve interakcije našeg psa s drugim psima, uz pravilno čitanje govora tijela oba psa (ili više pasa), te spriječiti da dođe do nelagode, straha ili ozljede.
Zašto? Zato što pas neće ojačati kako neki vjeruju ili će se sam najbolje snaći ako se nešto desi; već će zaključiti da psi jesu strašni i počet će se braniti. Možda prvo suptilno (diplomatski) pa ako to neće upaliti bit će sve jasniji i žešći. Dok ne dođe do toga da počne vrištati čim ugleda drugog psa.
Radi toga je dobro ako je situacija frkovita (vidimo da našem psu nije ugodno) dignuti svojeg malog psa i što prije otići iz situacije ako drugo nije moguće i ako je to najbrže rješenje. Jer u suprotnom će biti i dalje izložen situaciji koja za njega NIJE dobra.
No opet je važno kako to izvedemo, smireno i s veselim tonom i odemo što prije dalje.
Psi uče kroz asocijacije, zato je važno da su asocijacije sa psima isključivo pozitivne što je i jedini uvjet pravilne socijalizacije i suživota.
Navedeno vrijedi i za štence koje još možemo dići na ruke.
Zamislite da ste malo dijete, i da vas naglo okruži jato golubova. Lepetaju krilima pored vas, neki vam kljucaju cipele, neki se međusobno svađaju, dižu prašinu oko vas. Zamislite da vas roditelji ostave u toj situaciji jer oni smatraju da ćete tako ojačati, zavoljeti ptice ili to ni ne smatraju nečim nelagodnim ili ni ne primjećuju.
No vama nije ugodno, počnete se bojati, tražite izlaz..
Posljedično zbog te situacije možete razviti strah prema golubovima, možda i prema svim pticama. Možda čaki i prema tom mjestu gdje se to dogodilo.
Najveća pomoć kod strahova je IZLAZ iz situacije.
Dakle ako vas roditelj makne od tamo (veselo i smireno) i još recimo odvede na sladoled, potencijalno vama strašna situacija se začas pretvorila u ok situaciju, plus slijedio je sladoled!
Sladoledom nismo nagradili srah jer to nije ponašanje već emocija, nego smo dali tijelu mogućnost da se opusti. Mogućnost da se nelagoda lakše otopi i da se strah ne zapiše duboko ili uopće.
Dajemo informaciju, golubovi su ok, sve je ok..
Učimo da je svijet izvor ugode a ne nelagode…da je svijet siguran, bez toga ne možemo funkcionirati u svijetu. U suprotnom bi se povukli u sebe, skrivali bi se i ne bi htjeli u ičemu sudjelovati.
S druge strane ako vas roditelji plaše i panično dižu i pri najmanjem pogledu prema golubovima, tada ćete se i sami zabrinuti i pomisliti da je to sigurno nešto strašno.
A cilj svih bića je preživjeti – počnemo se štiti, i onda se štitimo unaprijed i na najmanju naznaku slične situacije, pogotovo ako jesmo doživjeli nešto strašno.
Jednako s našim malenim ljubimcima.
Dakle nemojmo osuđivati ljude koji dižu svoje pse, znači da smatraju da je situacija frkovita.
Oni se boje – da, oni vrlo moguće ne rade ispravnu stvar no ne zaslužuju ni naše vikanje i ružne poglede, vjeruju da rade najbolje za svojeg psa. Zato na vrijeme vežite svojeg psa (da spriječimo skakanje na čovjeka i psa), nemojte prilaziti blizu, ili prođite što brže.
Ili rade pravu stvar, miču svojeg psa iz situacije gdje vide da mu je nelagodno a vi još niste pozvali svojeg psa jer ne znate pravilno čitati govor tijela pasa, pas vas ne sluša, ili mislite da se svi psi moraju pozdraviti.
No važno je znati da je to nekada najbolje što možemo napraviti. Bolje spriječiti nego liječiti.
Plus možda osoba već radi sa psom na pozitivnim asocijacijama na druge pse, a za to su potrebni određeni uvjeti da bi funkcioniralo. Pa kada se dogodi nagla i nepredvidiva situacija nabolje se što prije maknuti a to nekada znači podići psa i otići.
I nemojmo osuđivati male pse koji urlaju, oni se zapravo boje i žele se zaštiti. Dajmo im prostora.
Ako imate većeg psa, posebno pripazite kako se ophodi s manjima od sebe. On ih može uplašiti iako ima možda najbolje namjere. Kontrolirajte ga s povodnikom i ako vidite da se drugi pas plaši, odite dalje (također veselo i smireno). Nastavno, i ljudi s većim psima trebaju što brže otići iz psu stresne situacije, to ne vrijedi samo za manje pse.
S druge strane nekada ljudi s manjim psima iz straha ne dozvoljavaju svojem još stabilnom psiću da dođe do drugih pasa a on to jako želi. Želi se pozdraviti a ne može, pa se vremenom u njemu nakuplja frustracija. Takav pas će vremenom početi i lajati na druge pse iz frustracije.
To se može spriječiti ako prilazimo pravilno stabilnim psima i psima koji jesu zainteresirani za pozdrav i interakciju, pazimo da to bude kratko i slatko i idemo dalje.
Strah da će se nešto dogoditi manjem psu često bude jako jak kod ljudi pa im je to teško, što je zapravo razumljivo iako ne i ispravno.
Pomozimo jedni drugima a i psima da se što ugodnije osjećaju u svijetu koji često nije prijateljski raspoložen prema slabijima. U kojemu često ne postoji razumijevanje za tuđe brige i strahove, gdje se samo pametuje i kritizira a ne pomaže.
I za kraj napravite test – lezite na trbuh na pod i lagano uzdignite glavu i pogledajte oko sebe i iznad sebe. Sada znate kakvu perspektivu ima mali pas, i kako on vidi svijet.
Zamislite da vam prilazi veliki pas, čovjek, dijete, auto, kamion, tramvaj itd…
