Svaki pas je individua – ima svoju povijest, priču, karakter, osobnost… i radi toga ga nema potrebe uspoređivati s drugim psima. U suprotnom često dođe do razočarenja s naše strane jer ili imamo neka očekivanja kako bi htjeli da se naš pas ponaša ili ga uspoređujemo s prijašnjim psom (psima).
Kada se odlučimo dovesti psa u svoj život, htjeli mi to ili ne zamišljamo si idealnog psa za naš životni stil. Ponekad pročitamo karakteristike neke pasmine pa nam se čini da bi se takav pas odlično uklopio u našu obitelj. Ponekad odabiremo psa po izgledu pa ne uzimamo neke druge stvari u obzir a trebali bi, no i tada imamo neku predodžbu kako bi htjeli da se pas ponaša.
No pasmina psa nije garancija da će se pas ponašati kako je opisano u standardu. Svaki pas je drugačiji. Puno toga utječe na ponašanje psa, a svakako njegov karakter. To je jasno vidljivo u svakom leglu, znači imamo pse koji dijele iste roditelje, iste uvijete rasta i pristupa no svaki će psić biti drugačijeg ponašanja. Pasmina daje psima predispoziciju za određena ponašanja no znači ne garantira da će se pas ponašati kako je opisano u standardu pasmine.
Zato se često zna dogoditi da ljudi dovedu u svoj dom psa iste pasmine kao sto je bio njihov prijašnji ljubimac i onda ga uspoređuju. Ili će se razočarati u sadašnjeg psa ili u onog prijašnjeg, no najčešće primjećuju i naglašavaju razlike u ponašanju tih pasa. Ako se radi o sadašnjem psu, ljudi se znaju razočarati do te mjere da zna doći do ozbiljnog narušavanja odnosa prema psu.
S druge strane i ako ne gledamo pasminu, ipak imamo neka očekivanja. Najčešće želimo psa koji je doma miran, vani aktivan, voli ljude i pse, stabilan je i nema strahove, ostaje sam doma bez problema, nije izbirljiv kod jela, ne uništava ništa kod kuće, sluša nas bez da smo nužno trebali išta raditi s njim, ne laje osim kada nas treba čuvati, ne linja se puno ili uopće, voli plivati i kupati se, voziti u autu, zdrav je. To su najčešća očekivanja 🙂 Naravno tu sad ima varijacija na temu no uglavnom neke želje/očekivanja imamo.
Ponekad se dogodi da takav pas ušeta u naš život, no zna se dogoditi i suprotno.
Tu nastaju problemi – jer uspoređujemo psa s našom idejom nama idealnog psa. I ljutimo se ponekad na psa što nije takav….
Naravno da to nužno ne radimo svjesno. Znamo da to nije pravedno, no nekada si ne možemo pomoći…
Nije lagano odgajati psa, rješavati njegove probleme u ponašanju ili ga iznova umarati a njemu nikad dosta i slično.
No oni nisu za to krivi, niti odgovorni. Oni uvijek trebaju našu pomoć.
Korak prvi – prihvatiti psa takav kakav je.
Nadalje, kroz pravilan i zdrav odnos/odgoj učiti psa da radi nama poželjne stvari pod uvjetom da je to realno izvedivo za tog psa. Primjerice nije realno ni pravedno učiti i tražiti od psa da mirno leži ako je to tip psa koji ima „petardu u stražnjici“ i puca od energije. Takvom psu prvo trebamo pružiti priliku da barem izbaci dio te energije a onda ga učiti i da je odmaranje fora. Ili nije realno i pravedno očekivati da će pas sam riješiti strahove ili probleme u ponašanju.
Znači neke kompromise treba raditi i uložiti trud u odnos. Također trebamo promijeniti odnosno prilagoditi naša očekivanja, primjerice nije pravedno očekivati od mirnog psa da bude super aktivan ili da voli one aktivnosti koje mi mislimo da bi mu bile fora (jer smo zamišljali psa koji će trčati s nama ili će skakati za frizbijem).
Kada promijenimo ili zaboravimo na očekivanja tada ćemo lakše vidjeti i one divne strane našeg psa. Dok ćemo ono sto je drugačije od našeg očekivanja lakše prihvatiti ili ćemo pomoći psu da to promijeni ako je moguće.
Svaki pas je jedinstven i u tome treba uživati. Predivno je otkrivati tko je on/ona i naći zajednički jezik kako bi mogli uživati u zajedničkom odnosu. Ponekad to nije lagano. Ali je potrebno ako ne želimo imati narušen odnos sa svojim ljubimcem kojeg smo doveli u svoj život s nekim razlogom. Da imamo društvo, prijatelja, još jednog člana obitelji….
Pustimo ih da pokažu sve svoje boje, no učimo ih naravno i pravilima ponašanja no pri tome budimo i obzirni prema mogućnostima svojeg psa (kako uči, koje je dobi, što ga motivira i slično).
Zato ih nije potrebno uspoređivati sa susjedovim psom koji savršeno hoda uz nogu ili iste sekunde dolazi na poziv, koji se ne valja u blatu ili ne skače po ljudima. Naš pas je takav kakav je, a djelomično je takav i zbog našeg ponašanja (premalo truda oko odgoja ili nagrađivanja stvari koje su nam nekada „fora“ i nekada ne i slično) i možda mu je teže ili ne moguće raditi neke stvari koje očekujemo.
Zato im pomozimo i budimo realni u očekivanjima unutar okvira karaktera našeg psa.
Samo je jedan ON ili ONA 🙂
