Zasto se osvrcem na uzgoj pasa? Zato jer i od tuda potjece puno nepotrebnih problema kod pasa koji bi se zaparavo lagano mogli ispraviti, odnosno ne bi trebali ni nastati.
Takoder i zato sto sam u mladoj dobi (od 15 do 18 god) i sama sudjelovala u tome, kao i izlozbama pasa – a i sama u svemu tome grijesila.
Rano sam uvidjela i dobre, no uglavnom lose strane svega toga.
1998 – tada sam izlagala (sisala, vjezbala za ring) tude pse na izlozbama, najvie Zlatne Retrivere, ovo je Booty (Ador) i bio je osvojio PRM
Problem koji se najcesce javlja je plahost kod pasa, koja se genetski moze prenijeti sa roditelja. Nadalje, najcesce stenci nisu socijalizirani (uopce ili pravilno) u periodu kada je to potrebno; i dok su jos kod uzgajivaca. Takoder ih se ne priprema na svijet izvan uzgajivacnice. Zbog toga mogu imati dosta problema dok odrastaju.
Zbog istog je razloga (nepravilne ili nedostatne socijalizacije i lose pripreme za vanjski zivot) najvjerojatnije i kujica (mama) pocela biti plasljiva i razvila je strahove, osim ako to isto nije nasljedila od roditelja.
Treci problem su genetski preneseni zdravstveni problemi koji takoder utjecu na ponasanje psa, no i svakako negativno utjecu na opcu kvalitetu pseceg zivota.
Tu zapravo mislim i na opcenito drzanje kuje, od njezine prehrane, ophodenja prema njoj (opcenito i dok je skotna), izgleda i lokacije kotilice (mirni i sigurni uvjeti, higijena), te sigurnost, higijena i prehrana samih stenaca. Jer sve to utjece na same stence, njihovo ponasanje i zdravlje.
Ovo je Buna, kcer od moje kujice Laske i njezini prvi stenci (u Austriji)
Te naposljetku i problem krivog “spajanja” psica sa svojom novom obitelji/ljudima – koji si medusobno ne odgovaraju. Za to je odgovoran sam uzgajivac, jer u ranoj se dobi moze vidjeti temperament svih psica, i po tome se lakse moze odluciti koji psic ce ici u koju obitelj, kojim ljudima.
Takoder, uzgajivaci bi trebali odgovoriti ljude od kupnje psa ukoliko procjene da ta obitelj/covjek nisu spremni i podobni brinuti se za tu pasminu ili psa opcenito.
Sve gore navedeno, najcesce se dovoljno ne pazi i ne radi. Naravno da ima i iznimaka.
1995 – stenci od moje Laske, bilo ih je devet
Problem se stvara i u samim kinoloskim klubovima koji najcesce ne paze na temeperament pasa koji idu u uzgoj, na zdravlje, a niti ni to koliko si genetski odgovaraju psi cija parenja odobre (po pedigreu).
Kroz stroze odredbe koji psi mogu ici u uzgoj (stabilni i zdravi), uvelike bi se navedeni problemi smanjili. Osim toga trebalo bi stroze pregledavati uvjete u kojima neki uzgojni psi zive kao i gdje stenci odrastaju.
Izlozbe pasa su najcesce izuzetno stresne za pse i nazalost rijetko tko stvarno gleda koliko je njegovom psu tamo ugodno, a da ne govorim o predugim i nepotrebnim uredivanjama pseceg izgleda.
Previse puta sam vidjela plahe pse (koji se muce) kako idu u ring gdje ih se onda nateze i onda cak dobivaju titule!!
Tu odgovornost prebacujem na suce koji nazalost ne gledaju dovoljno temperament psa, nekad cak ni zdravlje (znali su primjerice titule dobivati psi sa potpuno krivim kutevima, linijama, i koji su se bojali toliko da bi puzali), jer se izgleda nazalost to sve svodi na to koliko je neka uzgajivacnica razvikana i tko je sa kim dobar. Opet, naravno ima i iznimaka.
Osim sto to nije pravedno i korektno opcenito, svakako ne ide u prilog takvim psima koji idu na izlozbe.
Laskine kceri na izlozbi u Austriji (mislim 1996)
Sa druge strane vidala sam pse koji ne pokazuju ni malo stresa u ringu, u buci, medu ljudima, psima. Veselo bi sudjelovali u svemu. To se moze postici i sa pozitivnim treningom, naravno ne ako je pas uzasno plah ili pokazuje agresivno ponasanje, tada takav pas uopce nebi smio ici ni na izlozbe niti u daljni uzgoj.
Za takve stabilne pse, izlozbe nisu losa stvar, naravno ako se pazi na to da pas ima mogucnost odmaka, odmora, da se moze prosetati, obaviti nuzdu i slicno…
Znaci to je jedan zacarani krug, gdje pas ide na izlozbe, dobije neke titule (koje nista ne garantiraju jer nisu uvijek realne, niti je to sve pravedno prema onim psima koji ih zasluzeno osvoje), kinoloski klub odobri parenje, stenci dobiju pedigree, i psici se prodaju nekim ljudima/obiteljima. I to sve bez neke pravilne kontrole na svim tim tockama.
I tu ulazim ja na scenu jer se najcesce dogodi to sto sam navela gore, da su se ljudi preracunali i da ih nitko nije upozorio sto tome psu stvarno treba na svakodnevnoj bazi (naravno nece samo pasminske karakteristike na to utjecati, vec i sam individulani karakter psa) ili je pas toliko bojazljiv te se najcesce uz krivi pristup to stanje pogorsava i pas pocinje pokazivati agresivno ponasanje u nekim situacijama.
Jesu li ti ljudi odogvorni? Ova prva kategorija je, jer su se i sami trebali bolje raspitati i dobro razmisliti o kakvom se psu realno i adekvatno mogu brinuti.
No ova druga kategorija nije, oni su vjerovali uzgajivacu da dobivaju stabilnog i veselog psica koji ce zivjeti sa njima i dijeliti njihovu svakodnevnicu.
Vjerujte mi, zivot sa plahim psom je izuzetno tezak. Kao prvo za samog psa jer na svakom uglu vidi “cudovise”, a i za same ljude koji moraju cijeli svoj zivot prilagoditi da bi svome psu pomogli da uspije nekako funkcionirati. Naravno da se oni trebaju brinuti o svojem psu kakav god on bio, no ako nisu svjesno isli kupiti psa koji se svega boji, onda to sve skupa nije pravedno.
Moja Laska, moja najveca ljubav…postala je dio mojeg zivota 1992 tada sam imala 13 godina – bila je jako plaha, takva je dosla kod mene…nazalost tada nisam znala pravilno svemu pristupiti, i isla je na izlozbe i parila sam ju…neki stenci su ispali plahi i tada kao klinka od 16 god sam naucila da se to genetski prenosi, svi su govorili da pricam gluposti…
Kako sam rekla na pocetku, najveca odgovornost je na uzgajivacima i kinoloskim drustvima, a rjesenja nisu uopce teska i komplicirana.
Samo treba prijeci preko zarade, ega i uloziti u znanje o pravilnom uzgoju pasa, kao i u pravilnu skrb.
Srecom ima i takvih uzgajivaca (koje brinu o svemu ili barem vecini toga) no nazalost cini se da su u manjini jer pre cesto imam klijente ciji cistokrvni psi imaju neke probleme…
I naravno, nije to tako samo u Hrvatskoj…