Često čujem kako ljudi kažu da njihov pas zna da je napravio nešto loše, jer kada dođu doma on se skriva i umiljava.
Smatraju da pas zna da je kriv (“guilty look syndrom”), i da to (nešto nama neprimjereno) namjerno radi iako zna da slijedi kazna jer je zločest, tvrdoglav, razmažen i slično…
No što se tu zapravo događa.
Pas ostaje sam u kući, i sad imamo više mogućih scenarija.
Pas je štene – smetaju ga zubići, nije umoran i želi se igrati, ostao je sam te mu nedostaje društvo, osjeća se usamljen i boji se kada je sam ili kombinacija navedenog. Više o štencima pročitajte ovdje: http://www.vagabond.hr/o-stencima/
Pas je u pubertetu – također ga smetaju zubi, ima puno energije i nije umoran, dosadno mu je, ostao je sam i nedostaje mu društvo, osjeća se usamljen i boji se kada je sam ili kombinacija navedenog. Više o pubertetu pročitajte ovdje: http://www.vagabond.hr/pubertet-kod-pasa/
Pas je odrastao – nije umoran i želi se igrati, ostao je sam te mu nedostaje društvo, osjeća se usamljen i boji se kada je sam ili kombinacija navedenog.
Pas je udomljen iz azila – nije naviknuo na parket, namještaj, tišinu pa je ili anksiozan zbog velike razlike u okolini ili je sretan jer je na mirnom i sigurnom i pun je energije. Na to još dodajmo je li štene ili u pubertetu.
Pas je udomljen s ceste – naviknuo se puno kretati kako bi preživio te ga hvata nervoza, moguće i panika i želi izaći.
Dosadno mu je, ima energije, boji se ostati sam ili kombinacija navedenog.
Znači pas ostaje sam u prostoru i pronalazi si «ventil» kako bi zadovoljio tu neku potrebu/emociju (zubi, višak energije, anksioznost). Pa si nađe nešto što može žvakati i trgati jer to smiruje pse (a i zabavno je i pomaže kod zubića). Možda je jako sretan pa trči po prostoru, ruši stvari, kopa po krevetu, kauču.
Možda se boji pa se penje na kauč/krevet jer je naš miris tamo jak. Možda se i popiški na to mjesto jer želi označiti prostor na kojemu se osjeća najsigurniji.
Možda se popiški/pokaka pred vratima jer je anksiozan pa metabolizam radi ubrzano jer je tijelo u velikom stresu, a možda mu je samo sila jer ga niste dovoljno dugo izveli da sve obavi prije odlaska.
Možda grebe po vratima, zidu jer je u stresu pa pokušava izaći, možda je razvio kompulzivni poremećaj od stresa pa se smiruje kroz repeticijske radnje.
Možda trga vaše šlape i cipele jer su bas odlične teksture za trganje i «češanje» zubiju. Moguće da ste mu dali da se igra s vašim starim šlapama (ili čarapama) no ostavili ste nove na podu i očekujete da pas zna razliku.
Znači psu je možda dosadno za što sigurno nije kriv, dapače psima treba puno mentalne stimulacije kao i nama da bi se mogli zadovoljno odmarati neko vrijeme. Često su sami oko 8 sati ili više – razumljivo je da neće moći stalno biti mirni pogotovo ako se radi o štenetu ili mladom psu.
Možda ima “Separacijsku anksioznost” koja ima svoje gradacije od blagog do ekstremnog oblika, u svakom slučaju pas treba stručnu pomoć jer se radi o problemu u ponašanju. Psu nije ugodno, muči se i ako to ne adresiramo može dugoročno doći do drugih problema (psihičkih i zdravstvenih).
Onda mi dođemo doma i vidimo pogrebana vrata, raskopane jastuke na kauču, popišan krevet, izgrižene cipele, raskopano cvijeće, pojedene kekse na stolu itd..
Nas to naljuti jer smatramo da pas mora mirno ležati dok nas nema, nama je to vrijedno i mislimo da je pas zločest.
Pas nam se veseli jer smo došli no mi počnemo vikati, uzimamo uništeni predmet i prijeteći uz vikanje pokazujemo to psu, vučemo psa prema mjestu događaja, udarimo psa, šaljemo ga u kaznu (na njegovo mjesto ili ga zatvaramo u neku prostoriju kao kupaonica).
Mi vjerujemo da tako odgajamo psa i objašnjavamo mu da to ne smije raditi, da je bio zločest. Vjerujemo da sada pas zna da to ne smije raditi.
Što smo zapravo s time napravili.
Iz perspektive psa: Došli smo doma pas se razveselio, odjednom mi nanosimo psu negativnu posljedicu, naše ponašanje se mijenja, psa šaljemo na mjesto (na kojem se inače odmara i to mjesto mu vremenom počinje biti poveznica za nešto negativno) ili ga zatvaramo u mali prostor u kojem mu nije ugodno ili nije naviknuo biti.
Stvaramo i negativnu asocijaciju na taj prostor pa se čudimo zašto pas ne želi više ići u kupaonicu i ne voli se kupati. To pišem čisto kao primjer da znate povezivati stvari i uvijek gledati širu sliku. Što mi sve s time zapravo napravimo.
Pas se boji, ne razumije što se dogodilo. Ne može povezati naše ponašanje u tom trenutku (nanošenje kazne) direktno s prijašnjim događajem (žvakanje jastuka).
On u tom momentu ne može znati zasto vičemo.
Znači ne povezuje to na način kako mislimo da je kazna posljedica jer je bio zločest i da se to ne smije.
No može vremenom povezati da kada ima interakciju s nekim predmetom (pas ne misli da to uništava, ne razmišlja da je razbio 500kn) ili ako je piškio i kada se mi kasnije pojavimo da slijedi negativna posljedica. I dalje ne razumije zašto niti misli da je nešto loše napravio.
No ovo vrijedi ako pas radi uvijek istu radnju, tada može vremenom doći do poveznice.
Sljedeći dan ista stvar, pas opet to nešto napravi. I onaj iza. Mi uvijek reagiramo burno.
Četvrti dan mi otvaramo vrata psa nema, on se skriva. Mi vidimo razbijen kauč i zaključimo da pas zna da je bio kriv. Da zna da nije smio razbiti kauč i zato se skriva od nas.
Kada nađemo psa on ili okreće glavu, oblizuje se, diže prednju nogu, zgrbljen je, okreće nam leđa, legne na leđa s podvijenim repom, žmirka, gleda nas u koso tako da mu vidimo bjeloočnice, trese se, bježi, kesi se, popiški se…
Ili kombinacija navedenog.
To su sve smirujući signali, dio pseće komunikacije kada nas želi smiriti i izbjeći sukob.
To nema veze s osjećajem krivnje.
Pas ne misli da je bio zločest, on je samo bio pas. Radio što je bilo potrebno da si olakša situaciju (dosada ili anksioznost). Ne može razumjeti da je to što je radio nešto loše kada je to za njega prirodno ponašanje.
Prirodno za psa kao vrstu (trganje i žvakanje) a ako se radi o anksioznosti to bi tek trebali razumjeti jer na jednak način i ljudi osjećaju anksioznost..
Pas je samo naučio da smo mi nepredvidivi, da možemo biti izvor negativnih posljedica i da nas se treba bojati u određenim situacijama (ili uvijek).
Drugi scenarij je da pas gleda u nas dok otvaramo vrata i pas vidi da se naša mimika mijenja (mrštimo se, stišćemo vilicu), zadržavamo dah ili ubrzano dišemo, mišići nam se napinju, tijelo nam se koči, ton glasa se povisuje. To su sve psu znakovi da slijedi negativna posljedica jer je naučio iz prijašnjeg iskustva da kada se naše ponašanje počne mijenjati na taj način, slijedi negativna posljedica. Pas to naravno želi izbjeći i zaštiti se. Pa nudi umirujuće signale ili se počne jako bojati. A mislimo da zna da je kriv.
Čak i da psa uhvatimo na djelu i nanesemo negativnu posljedicu on to neće povezati onako kako mi mislimo i želimo. Neće naučiti da on to ne smije. Već će povezati da dok grize cipele osjeća ugodu a kad mi se pojavimo slijedi negativna posljedica. Dok nas nema, gristi i žvakati cipele je super.
Tako samo narušavamo odnos sa psom jer pas uči da mi nanosimo negativne posljedice a on ne razumije zašto (gristi cipele je za njega od vrijednosti). Moguće da će prestati gristi cipele ako je negativna posljedica toliko snažna da će se početi bojati dirati ih. No pas će se i nas početi bojati a to nije cilj koji želimo imati u odnosu s našim ljubimcem.
Sjetimo se iznova, pas je druga vrsta. Ima svoja prirodna ponašanja. Nama ona često ne odgovaraju jer očekujemo da oni svoje ponašanje odmah i lako prilagode ljudskom. No oni to ne mogu. Pas će uvijek biti pas i ponašat će se u skladu sa svojim genetskim zapisom, dobi, zdravstvenim stanjem (koje također može utjecati na uništavanje u kući, piškenje/kakanje i drugo) i okolinom.
Na nama je da mu omogućimo unutar okvira mogućnosti da se on može izraziti kroz svoje prirodno ponašanje, te ga trebamo učiti da je super ono što mi želimo da rade a često se kosi s njihovim prirodnim nagonima.
Nije nemoguće, no zahtjeva naš trud, dosljednost, strpljenje i razumijevanje.
Zato sljedeći put ako vidite da je pas nešto napravio pitajte prvo ZAŠTO i KAKO mu pomoći da lakše prihvati to što ostaje sam u prostoru koji za njega i nije baš prirodan ili u kojemu osjeća anksioznost.